Bijeli luk je odavno poznato povrće,porijeklom iz srednje Azije.U BiH gaji se na površini
od oko 2 500 ha.
Bijeli luk ima specifičan ukus i miris, koji potiče od eteričnih ulja, te se uglavnom
koristi kao dodatak jelima. Eterična ulja u bijelom luku imaju baktericidno djelovanje,pa se koristi i kao lijek. Bijeli luk ima visok sadržaj suvr materije 35—40%. Kod nas se proizvodi isključivo vegetativnim putem, tj. sadnjom češnjeva.Bijeli luk je otporan na niske temperature. Mlade biljke izdrže temperaturu i do —30°, te posađen u jesen dobro prezimi. Niče na 3°C. U odnosu na vlagu, bijeli luk ima velike zahtjeve naročito u vrijeme najjačeg porasta.
Pri sadnji u jesen, ako je proljeće suho, mora se navodnjavati.
Zemljište za gajenje bijelog luka treba da je plodno i da dobro drži vlagu. Uspješna proizvodnja na lakim zemljištima je samo uz primjenu navodnjavanja.Đubrenje bijelog luka vrši se mineralnim đubrivima, a na zemljištima siromašnim humusom mora se dodati zgorjeli staj njak. Mineralna đubriva se dodaju pred sadnju, i to 400—500 kg/ha NPK 10 : 30 : 20. Nakon nicanja, usjev se prihranjuje sa 100—150 kg KAN-a.Sorte ,Kod nas se gaje dva ekotipa bijelog luka: proljetnjak i jesenjak.Proljetnjak se obično sadi u proljeće (može i u jesen),duže se čuva, a glavice i česna su mu sitniji. Jesenjak ima krupniju glavicu i česna, a lošije se čuva ,od proljetnjaka.
petak, 16. prosinca 2016.
Šta sve utiče na proizvodnju kozjeg mlijeka?
Proizvodnja mlijeka je dosta složena i uvjetovana je međusobnim odnosom između životinje, hrane i okoliša.
Pasmina ili genotip
Genetska predodređenost koze za proizvodnju mlijeka je najvažniji čimbenik količine i sastava proizvedenog mlijeka. Ali osim genotipa postoje i drugi bitni faktori,utjecajem kojih se uočavaju razlike u proizvodnji između pojedinih životinja iste pasmine, ne samo u različitim stadima, nego i unutar istog stada.Pasmina ili genotip je najvažniji čimbenik o kome ovisi količina i sastav kozjeg
mlijeka. On predstavlja osnovu visoke ili pak niže proizvodnje mlijeka, te njenog sastava. Moglo bi se reći i da genotip određuje granice mogućnosti pojedinih koza u proizvodnji mlijeka, s tim da je proizvodnja pod utjecajem brojnih negenetskih faktora kao što su: hranidba, tjelesni okvir, dužina laktacije, veličina vimena, veličina legla, zdravlje koze i dr. Iako proizvođač ne može uvijek utjecati na sve čimbenike o kojima ovisi proizvodnja mlijeka, ipak njegov je zadataka da uvjete držanja približi čim više idealnima za koze u uzgoju.
Hranidba
Hranidba je najvažniji negenetski čimbenik o kome ovisi proizvodnja i kemijski sastav mlijeka. Pravilnom hranidbom se dakle uvelike omogućava ili pak onemogućava iskorištenje genetskog proizvodnog potencijala životinje. Odnosno, kako bi uspjeli postići visoku proizvodnju mlijeka odgovarajućeg kemijskog sastava,potrebno je priskrbiti koze obrokom koji zadovoljava njene potrebe prilikom proizvodnje po količini, kvaliteti ali i izbalansiranosti hranjiva.Tjelesni okvir koze je također dosta važan čimbenik proizvodnje mlijeka. Utvrđeno je postojanje pozitivne korelacije između tjelesne mase i mliječnosti koza, što je jasno jer veće koze imaju i razvijeniji probavni sistem, pa s tim i veće mogućnosti konzumacije i iskorištavanja voluminoznih i ostalih krmiva, što se pozitivno odražava na proizvodnju mlijeka.
Dob
Dob koze, odnosno redoslijed laktacije utječe na proizvodnju i sastav kozjeg mlijeka.Jer utvrđeno je da se proizvodnja mlijeka povećava do četvrte, ponekad i do šeste laktacije, nakon čega počinje stagnirati, te da maksimalnu mliječnost postižu u dobi između 4. i 8. godine života nakon čega proizvodnja mlijeka po laktaciji lagano opada.
Dužina laktacije
Dužina laktacije je u pozitivnoj korelaciji sa ukupnom proizvodnjo mlijeka, a i veličina legla utječe na mliječnost i to na način da koze koje imaju više jaradi u leglu,u pravilu proizvedu i više mlijeka. Uz to one imaju i dulje trajanje laktacije i višu ukupnu proizvodnju mliječne masti.
Osim navedenih čimbenika postoje i brojni drugi koji u većoj ili manjoj mjeri utječu
na proizvodnost mlijeka, ka što su oblik i veličina vimena, sezona jarenja (koze ojarene
ranije, tj. od listopada do siječnja, imaju dulju laktaciju i višu proizvodnju od
onih koje se jare u proljeće), temperatura i dr.
Pasmina ili genotip
Genetska predodređenost koze za proizvodnju mlijeka je najvažniji čimbenik količine i sastava proizvedenog mlijeka. Ali osim genotipa postoje i drugi bitni faktori,utjecajem kojih se uočavaju razlike u proizvodnji između pojedinih životinja iste pasmine, ne samo u različitim stadima, nego i unutar istog stada.Pasmina ili genotip je najvažniji čimbenik o kome ovisi količina i sastav kozjeg
mlijeka. On predstavlja osnovu visoke ili pak niže proizvodnje mlijeka, te njenog sastava. Moglo bi se reći i da genotip određuje granice mogućnosti pojedinih koza u proizvodnji mlijeka, s tim da je proizvodnja pod utjecajem brojnih negenetskih faktora kao što su: hranidba, tjelesni okvir, dužina laktacije, veličina vimena, veličina legla, zdravlje koze i dr. Iako proizvođač ne može uvijek utjecati na sve čimbenike o kojima ovisi proizvodnja mlijeka, ipak njegov je zadataka da uvjete držanja približi čim više idealnima za koze u uzgoju.
Hranidba
Hranidba je najvažniji negenetski čimbenik o kome ovisi proizvodnja i kemijski sastav mlijeka. Pravilnom hranidbom se dakle uvelike omogućava ili pak onemogućava iskorištenje genetskog proizvodnog potencijala životinje. Odnosno, kako bi uspjeli postići visoku proizvodnju mlijeka odgovarajućeg kemijskog sastava,potrebno je priskrbiti koze obrokom koji zadovoljava njene potrebe prilikom proizvodnje po količini, kvaliteti ali i izbalansiranosti hranjiva.Tjelesni okvir koze je također dosta važan čimbenik proizvodnje mlijeka. Utvrđeno je postojanje pozitivne korelacije između tjelesne mase i mliječnosti koza, što je jasno jer veće koze imaju i razvijeniji probavni sistem, pa s tim i veće mogućnosti konzumacije i iskorištavanja voluminoznih i ostalih krmiva, što se pozitivno odražava na proizvodnju mlijeka.
Dob
Dob koze, odnosno redoslijed laktacije utječe na proizvodnju i sastav kozjeg mlijeka.Jer utvrđeno je da se proizvodnja mlijeka povećava do četvrte, ponekad i do šeste laktacije, nakon čega počinje stagnirati, te da maksimalnu mliječnost postižu u dobi između 4. i 8. godine života nakon čega proizvodnja mlijeka po laktaciji lagano opada.
Dužina laktacije
Dužina laktacije je u pozitivnoj korelaciji sa ukupnom proizvodnjo mlijeka, a i veličina legla utječe na mliječnost i to na način da koze koje imaju više jaradi u leglu,u pravilu proizvedu i više mlijeka. Uz to one imaju i dulje trajanje laktacije i višu ukupnu proizvodnju mliječne masti.
Osim navedenih čimbenika postoje i brojni drugi koji u većoj ili manjoj mjeri utječu
na proizvodnost mlijeka, ka što su oblik i veličina vimena, sezona jarenja (koze ojarene
ranije, tj. od listopada do siječnja, imaju dulju laktaciju i višu proizvodnju od
onih koje se jare u proljeće), temperatura i dr.
Klimatski i zemljišni uslovi uspijevanja maka
Mak je kultura sjeverne hemisfere zemljine lopte i proširen veoma je raširen u tom predjelu.
U ovu zonu spada veći deo zemalja Azije i Evrope sa ummerenom i suptropskom klimom. Pri tome,opijumski mak kao toploljubivija i svetloljubivija biljka, zahvata uži areal i rasprostire se u južnijim oblastima dok uljani mak ide i do krajnjih sjevernih granica geografskog rasprostranjenja maka. Opijumski mak zahvata pojas koji se u Mandžuriji proteže do 48° kao najsjevernije granice. Prema B. Roganoviću, u našoj zemlji opijumski mak najsjevernije ide do 42°15' sjeverne širine (kod Kumanova) i to je istovremeno severozapad i granica evropske i svjetske kulture ove biljke za dobijanje opijuma.U Bugarskoj se širi do 43°, a u Turskoj do 45° s.š. Prema Ilinskijevoj i Josifovoj, sadržina pojedinih vrsta alkaloida kako u opijumu tako i u suhim čahurama mijenja se u zavisnosti od geografske širine i da se sa kretanjem opijumskog maka sa juga ka sjeveru, smanjuje najvažniji alkaloid maka morfijum.
U zavisnosti od klimatskih uslova mak u jednim rejonima bolje uspijeva kao ozima, a u drugim kao jara kultura.
Ozima kultura je ograničena samo u rejonima sa umjerenom i blagom zimom, koji omogućava dobro prezimljavanje usijeva.U prvom dijelu vegetacije, od sjetve do početka cvjetanja, mak traži više vlage, a manje toplote, dok u drugom dijelu od početka cvjetanja do sazrijevanja traži više toplote i svjetlosti, a manje vlage.Za ozimu kulturu maka potrebna je suma temperatura od oko 2600—2700°C, dok za jaru kulturu oko 2050—2100°C za period mart—juli. Prema fenofazama, za jesenji mak u uslovima Makedonije, potrebne su sljedeće sume temperatura: od setve do nicanja, za 14 dana,182°C, od nicanja do porasta u stablo za 175 dana, 1172°C, od porasta u stablo do cvjetanja, za 24 dana, 387°C i od cvjetanja do sazrijevanja,za 41 dan 838°C ili ukupno 2579°C za 253 dana.
Minimalna temperatura za klijanje makovog sjemena iznosi 2—3°C, a optimalna oko 20°C.
Za jari mak, sume temperatura po fenofazama, prema ispitivanjim a izvršenim u Mađarskoj,iznose: od sjetve do nicanja za 22 dana 155°C, od nicanja do porasta u stablo za 45 dana 571 °C, od porasta u stablo do cvjetanja za 31 dan 574°C i od cvjetanja do sazrijevanja za 36 dana 766°C ili ukupno 2066°C za 134 dana.Mak je vrlo osjetljiv na niske temperature,naročito za vrijeme nicanja. Na temperaturi od 1—2° mlade biljke ne rastu, a na —6 do —7° potpuno izmrzavaju. Kada formira lisnu rozetu njegova otpornost se povećava i može izdržati za kratko vrijeme i do —20°C, a pod sniježnim pokrivačem i duže. Za jesenji mak opasne su hladne bezsniježne zime i česta temperaturna kolebanja.
U ovu zonu spada veći deo zemalja Azije i Evrope sa ummerenom i suptropskom klimom. Pri tome,opijumski mak kao toploljubivija i svetloljubivija biljka, zahvata uži areal i rasprostire se u južnijim oblastima dok uljani mak ide i do krajnjih sjevernih granica geografskog rasprostranjenja maka. Opijumski mak zahvata pojas koji se u Mandžuriji proteže do 48° kao najsjevernije granice. Prema B. Roganoviću, u našoj zemlji opijumski mak najsjevernije ide do 42°15' sjeverne širine (kod Kumanova) i to je istovremeno severozapad i granica evropske i svjetske kulture ove biljke za dobijanje opijuma.U Bugarskoj se širi do 43°, a u Turskoj do 45° s.š. Prema Ilinskijevoj i Josifovoj, sadržina pojedinih vrsta alkaloida kako u opijumu tako i u suhim čahurama mijenja se u zavisnosti od geografske širine i da se sa kretanjem opijumskog maka sa juga ka sjeveru, smanjuje najvažniji alkaloid maka morfijum.
U zavisnosti od klimatskih uslova mak u jednim rejonima bolje uspijeva kao ozima, a u drugim kao jara kultura.
Ozima kultura je ograničena samo u rejonima sa umjerenom i blagom zimom, koji omogućava dobro prezimljavanje usijeva.U prvom dijelu vegetacije, od sjetve do početka cvjetanja, mak traži više vlage, a manje toplote, dok u drugom dijelu od početka cvjetanja do sazrijevanja traži više toplote i svjetlosti, a manje vlage.Za ozimu kulturu maka potrebna je suma temperatura od oko 2600—2700°C, dok za jaru kulturu oko 2050—2100°C za period mart—juli. Prema fenofazama, za jesenji mak u uslovima Makedonije, potrebne su sljedeće sume temperatura: od setve do nicanja, za 14 dana,182°C, od nicanja do porasta u stablo za 175 dana, 1172°C, od porasta u stablo do cvjetanja, za 24 dana, 387°C i od cvjetanja do sazrijevanja,za 41 dan 838°C ili ukupno 2579°C za 253 dana.
Minimalna temperatura za klijanje makovog sjemena iznosi 2—3°C, a optimalna oko 20°C.
Za jari mak, sume temperatura po fenofazama, prema ispitivanjim a izvršenim u Mađarskoj,iznose: od sjetve do nicanja za 22 dana 155°C, od nicanja do porasta u stablo za 45 dana 571 °C, od porasta u stablo do cvjetanja za 31 dan 574°C i od cvjetanja do sazrijevanja za 36 dana 766°C ili ukupno 2066°C za 134 dana.Mak je vrlo osjetljiv na niske temperature,naročito za vrijeme nicanja. Na temperaturi od 1—2° mlade biljke ne rastu, a na —6 do —7° potpuno izmrzavaju. Kada formira lisnu rozetu njegova otpornost se povećava i može izdržati za kratko vrijeme i do —20°C, a pod sniježnim pokrivačem i duže. Za jesenji mak opasne su hladne bezsniježne zime i česta temperaturna kolebanja.
Morfološke osobine pamuka(korijen i stablo)
U tropskim oblastima pamuk je višegodišnja biljka, a u umjerenom klimatskom pojasu jednogodišnja. Jednogodišnji pamuk ima slijedeće morfološke odlike:
Korjen
Pamuk ima dubok i dobro razvijen korjenov sistem. Glavni korjen je vretenast. On prodire u zemljište vrlo brzo tako da dostiže dubinu od 15 cm i ,više, kada se razviju kotiledoni. Na plodnom, dubokom i dovoljno vlažnom zemljištu dostiže dubinu od 1 do 1,5 m u momentu kada biljke izrastu 20— 25 cm, a 2— 3 m kada biljke potpuno izrastu. Iz njega izbijaju mnogobrojne bočne žile drugog, trećeg reda itd. Na taj način se formira mreža od žila i žilica. Na kojoj dubini će se formirati veći dio korjenove mase, zavisi od vlažnosti, plodnosti i propustljivosti zemljišta. Sovjetski naučnik Kanaš daje podatke da 44,1% od korjenove mase prodire do 20 cm, 23,3% od 20—40 cm, 21,3% od 40—60 cm, 9% od 60—80 cm, 1,5% od <80— 100 cm i 0,02% od 100—110 cm. Po širini, bočne žile se protežu od 50—70 cm, a kod odraslih biljaka od 1,5 do 2 m.
Stablo
Pamuk ima uspravno stablo, razgranato i visoko, u našim uslovima obično 50— 80 cm, a ponekad i do 1 m. ¡U početku ono je sočno, slabo i lomljivo, a kasnije očvrsne i postaje dosta žilavo. U pazuhu lista na glavnom stablu nalaze se od 1 do 3 pupoljaka. Na donjim listovima pupoljci su obično spavajući. Posle 20— 35 dana, počevši od 3— 5 lista, od pupoljaka razvijaju se grane. Na stablu se formiraju dvije vrste grana: neplodne (vegetativne, monopodijalne) i plodne (simopodijalne).
Prvo se razvijaju monopodijalne grane na donjem dijelu stabla i stoje pod oštrim uglom. Rastu pravolinijski i neograničeno, kao i stablo. Na sebi direktno ne nose plodne pupoljke ali mogu da se razgranaju i formiraju male sekundarne,plodne grane koje daju plodove
Korjen
Pamuk ima dubok i dobro razvijen korjenov sistem. Glavni korjen je vretenast. On prodire u zemljište vrlo brzo tako da dostiže dubinu od 15 cm i ,više, kada se razviju kotiledoni. Na plodnom, dubokom i dovoljno vlažnom zemljištu dostiže dubinu od 1 do 1,5 m u momentu kada biljke izrastu 20— 25 cm, a 2— 3 m kada biljke potpuno izrastu. Iz njega izbijaju mnogobrojne bočne žile drugog, trećeg reda itd. Na taj način se formira mreža od žila i žilica. Na kojoj dubini će se formirati veći dio korjenove mase, zavisi od vlažnosti, plodnosti i propustljivosti zemljišta. Sovjetski naučnik Kanaš daje podatke da 44,1% od korjenove mase prodire do 20 cm, 23,3% od 20—40 cm, 21,3% od 40—60 cm, 9% od 60—80 cm, 1,5% od <80— 100 cm i 0,02% od 100—110 cm. Po širini, bočne žile se protežu od 50—70 cm, a kod odraslih biljaka od 1,5 do 2 m.
Stablo
Pamuk ima uspravno stablo, razgranato i visoko, u našim uslovima obično 50— 80 cm, a ponekad i do 1 m. ¡U početku ono je sočno, slabo i lomljivo, a kasnije očvrsne i postaje dosta žilavo. U pazuhu lista na glavnom stablu nalaze se od 1 do 3 pupoljaka. Na donjim listovima pupoljci su obično spavajući. Posle 20— 35 dana, počevši od 3— 5 lista, od pupoljaka razvijaju se grane. Na stablu se formiraju dvije vrste grana: neplodne (vegetativne, monopodijalne) i plodne (simopodijalne).
Prvo se razvijaju monopodijalne grane na donjem dijelu stabla i stoje pod oštrim uglom. Rastu pravolinijski i neograničeno, kao i stablo. Na sebi direktno ne nose plodne pupoljke ali mogu da se razgranaju i formiraju male sekundarne,plodne grane koje daju plodove
Oplodnja i sazrijevanje zrna pšenice
U povoljnim uslovima poslije oprašivanja (6— 12 časova) dolazi do oplodnje, a odmah zatim počinje razvoj klice, endosperma i omotača i kao rezultat toga obrazuje se zrno.
Prema sovjetskim i drugim istraživanjima, pri temperaturi 20— 25°C i umjerenoj relativnoj vlažnosti vazduha, poslije 4— 5 dana iza oplodnje klica je već formirana sa svim dolovima i sposobna je da reprodukuje biljku. U istom vremenu donji dio zrna je formiran i počinje da se ispunjava škrobom. Na kraju mliječnog stanja sve ćelije endosperma sadrže škrob. Židak i mek sadržaj sjemena u vrijeme mliječnog stanja objašnjava se time što u endospermu još nisu formirane ćelijske opne.Sa procesom formiranja klice, endosperma i omotača ide i nakupljanje suhih materija, i to: jedinjenja pepela, ugljenih hidrata, bjelančevina,masti i dr. Ugljeni hidati su predstavljeni, prije svega, škrobom.Obično se period rastućeg i sazrijevajućeg zrna dijeli na više manjih perioda od kojih se svaki odlikuje nizom osobenosti, i to:
Formiranje zrna protiče od oplodnje do mliječnog stanja.
Na kraju etape zrno dostiže konačnu dužinu, ali je još neispunjeno. Zrno je još zeleno i sadrži od oko 80 do 65% vode. Dužina ove faze je do 20 dana.Nalivanje zrna protiče od početka mliječnog stanja do početka voštane zrelosti. U vrijeme nalivanja intenzivno se povećava težina suhe materije zrna. U zrnu na kraju faze ona dostiže skoro svoju maksimalnu težinu. Zrno raste u širinu i debljinu i potpuno gubi zelenu boju.Ova etapa se završava pri smanjenju vode u zrnu do 40%. Etapi nalivanja zrna odgovaraju dvije faze razvića zrna — mliječno i testasto stanje zrna.
Mliječno stanje zrna počinje pri 65%, a završava se pri 50% vlažnosti zrna.
U tom momentu zrno postiže potpuno svoju dužinu, po boji ono je zeleno, konzistencija sadržaja zrna žitko mliječna, a klica postaje primjetna. Biljke u to vrijeme sačuvaju svoju zelenu boju, mada donji listovi počinju da žute i izumiru. Dužina faze je 10— 12 dana. Mliječno stanje zrna sa agronomskog gledišta ne predstavlja fazu zrelosti, jer se u toku cijele faze vrši nakupljanje materija u zrno — stvaranje poljoprivrednog prinosa, pa prema tome, to nije zrelost već jedno dinamično stanje »nedozrelosti«, pa je zato treba nazvati mliječno stanje.Međutim, sa opšte biološkog gledišta to je zrelost, jer je sjeme sposobno da klija i reprodukuje se. Faza testa ili testastog stanja zrna izdvojena
je u posebnu fazu, karakterističnu po vlažnosti zrna 50— 40%
Prema sovjetskim i drugim istraživanjima, pri temperaturi 20— 25°C i umjerenoj relativnoj vlažnosti vazduha, poslije 4— 5 dana iza oplodnje klica je već formirana sa svim dolovima i sposobna je da reprodukuje biljku. U istom vremenu donji dio zrna je formiran i počinje da se ispunjava škrobom. Na kraju mliječnog stanja sve ćelije endosperma sadrže škrob. Židak i mek sadržaj sjemena u vrijeme mliječnog stanja objašnjava se time što u endospermu još nisu formirane ćelijske opne.Sa procesom formiranja klice, endosperma i omotača ide i nakupljanje suhih materija, i to: jedinjenja pepela, ugljenih hidrata, bjelančevina,masti i dr. Ugljeni hidati su predstavljeni, prije svega, škrobom.Obično se period rastućeg i sazrijevajućeg zrna dijeli na više manjih perioda od kojih se svaki odlikuje nizom osobenosti, i to:
Formiranje zrna protiče od oplodnje do mliječnog stanja.
Na kraju etape zrno dostiže konačnu dužinu, ali je još neispunjeno. Zrno je još zeleno i sadrži od oko 80 do 65% vode. Dužina ove faze je do 20 dana.Nalivanje zrna protiče od početka mliječnog stanja do početka voštane zrelosti. U vrijeme nalivanja intenzivno se povećava težina suhe materije zrna. U zrnu na kraju faze ona dostiže skoro svoju maksimalnu težinu. Zrno raste u širinu i debljinu i potpuno gubi zelenu boju.Ova etapa se završava pri smanjenju vode u zrnu do 40%. Etapi nalivanja zrna odgovaraju dvije faze razvića zrna — mliječno i testasto stanje zrna.
Mliječno stanje zrna počinje pri 65%, a završava se pri 50% vlažnosti zrna.
U tom momentu zrno postiže potpuno svoju dužinu, po boji ono je zeleno, konzistencija sadržaja zrna žitko mliječna, a klica postaje primjetna. Biljke u to vrijeme sačuvaju svoju zelenu boju, mada donji listovi počinju da žute i izumiru. Dužina faze je 10— 12 dana. Mliječno stanje zrna sa agronomskog gledišta ne predstavlja fazu zrelosti, jer se u toku cijele faze vrši nakupljanje materija u zrno — stvaranje poljoprivrednog prinosa, pa prema tome, to nije zrelost već jedno dinamično stanje »nedozrelosti«, pa je zato treba nazvati mliječno stanje.Međutim, sa opšte biološkog gledišta to je zrelost, jer je sjeme sposobno da klija i reprodukuje se. Faza testa ili testastog stanja zrna izdvojena
je u posebnu fazu, karakterističnu po vlažnosti zrna 50— 40%
Bolesti jabuke(čađava krastavost)
Krastavost je jedna od najopasnijih bolesti jabuke. Napada list, plod i cvijet. Simptomi na listu su u vidu maslinastih mrlja (pjega).
Pri jačem napadu mlado lišće otpada i nastaje defolijacija (opadanje lišća). Kod kasnih zaraza na listu se javljaju maslinaste pjege koje su jasno oivičene od zdravog dijela lista. U okviru pjega tkivo izumire, poprima crnu boju i suši se.Zaraženi cvjetovi potamne i otpadaju.Plodovi mogu biti zaraženi od zametanja pa do berbe.Najosjetljiviji su mladi plodovi, na njima se javljaju pjege plavkasto-zelene koje kasnije postaju smeđe.Ako zaraženi plodovi ne otpadnu, oni se deformišu i često pucaju. Kod starijih plodova pjege su kružnog oblika ispod kojih se stvara plutasto tkivo koje izgleda kao smeđe kraste.Parazitska gljiva čađave krastavosti prezimljava u, zaraženom, otpalom lišću.
Nakon prvih kiša iz plodnih tijela se oslobađaju spore koje obavljaju primarnu zarazu.
Iz plodnih tijela spore se oslobađaju u dužem vremenskom periodu tako da se infekcije mogu ostvariti kroz čitavo vrijeme oslobađanja spora i do kraja vegetacije ostvariti zarazu na plodovima i lišću jabuka.Suzbijanje. Sakupljanje i uništavanje otpalog lišća na malim plantažama doprinosi smanjenju zaraze. Također ispod okolnih stabala jabuke treba sakupiti i uništiti zaraženo lišće jer je to osnovni izvor infekcije za zaraze u idućoj godini.Kako primarne infekcije počinju u fazi zelenog pupoljka i traju do juna suzbijanje treba započeti prije izbacivanja spora odnosno ostvarivanja infekcije. Sprječavanje ostvarivanja primarne infekcije je najsigurniji način zaštite od čađave krastavosti. Bolest se suzbija tako što se zasad jabuke prska u određenom roku, a što zavisi od fungicida kojim se tretira. U praksi uobičajeni raspored i rokovi prskanja je slijedeći:
> Plavo ili zimsko prskanje, izvodi se u fazi mirovanja ili bubrenja pupoljaka do pojave cvjetnog pupoljka "roza" pupoljak, sa fungicidima na bazi bakra ili kombinacije bakra i mineralnih ulja (Plavo i Crveno ulje);
> Prskanje do cvjetanja sa organskim fungicidima, preventivnim ili sistemičnim ili kombinacijom preventivnih i sistemičnih. Samo izuzetno,ako zbog dugotrajne kiše i hladnog vremena cvjetanje duže traje može se vršiti prskanje u cvjetanju sa istim preparatima. Po pravilu sa preventivnim fungicidima prskanje se vrši češće u razmacima 3-8 dana zavisno od kiše i brzine porasta mladica, dok se sistemičnim fungicidima prskanje može započeti do 3 dana nakon ostvarene infekcije i duže djeluju.
> Poslije cvjetanja, zavisno od kiše, treba obaviti do 4 prskanja, a za kasne sorte treba obaviti još 1-2 prskanja u jesen. Prednost se daje sistemičnim fungicidima neposredno nakon cvjetanja do formiranja ploda veličine oraha jer istovremeno suzbijaju i druge bolesti (pepelnicu).
Pri jačem napadu mlado lišće otpada i nastaje defolijacija (opadanje lišća). Kod kasnih zaraza na listu se javljaju maslinaste pjege koje su jasno oivičene od zdravog dijela lista. U okviru pjega tkivo izumire, poprima crnu boju i suši se.Zaraženi cvjetovi potamne i otpadaju.Plodovi mogu biti zaraženi od zametanja pa do berbe.Najosjetljiviji su mladi plodovi, na njima se javljaju pjege plavkasto-zelene koje kasnije postaju smeđe.Ako zaraženi plodovi ne otpadnu, oni se deformišu i često pucaju. Kod starijih plodova pjege su kružnog oblika ispod kojih se stvara plutasto tkivo koje izgleda kao smeđe kraste.Parazitska gljiva čađave krastavosti prezimljava u, zaraženom, otpalom lišću.
Nakon prvih kiša iz plodnih tijela se oslobađaju spore koje obavljaju primarnu zarazu.
Iz plodnih tijela spore se oslobađaju u dužem vremenskom periodu tako da se infekcije mogu ostvariti kroz čitavo vrijeme oslobađanja spora i do kraja vegetacije ostvariti zarazu na plodovima i lišću jabuka.Suzbijanje. Sakupljanje i uništavanje otpalog lišća na malim plantažama doprinosi smanjenju zaraze. Također ispod okolnih stabala jabuke treba sakupiti i uništiti zaraženo lišće jer je to osnovni izvor infekcije za zaraze u idućoj godini.Kako primarne infekcije počinju u fazi zelenog pupoljka i traju do juna suzbijanje treba započeti prije izbacivanja spora odnosno ostvarivanja infekcije. Sprječavanje ostvarivanja primarne infekcije je najsigurniji način zaštite od čađave krastavosti. Bolest se suzbija tako što se zasad jabuke prska u određenom roku, a što zavisi od fungicida kojim se tretira. U praksi uobičajeni raspored i rokovi prskanja je slijedeći:
> Plavo ili zimsko prskanje, izvodi se u fazi mirovanja ili bubrenja pupoljaka do pojave cvjetnog pupoljka "roza" pupoljak, sa fungicidima na bazi bakra ili kombinacije bakra i mineralnih ulja (Plavo i Crveno ulje);
> Prskanje do cvjetanja sa organskim fungicidima, preventivnim ili sistemičnim ili kombinacijom preventivnih i sistemičnih. Samo izuzetno,ako zbog dugotrajne kiše i hladnog vremena cvjetanje duže traje može se vršiti prskanje u cvjetanju sa istim preparatima. Po pravilu sa preventivnim fungicidima prskanje se vrši češće u razmacima 3-8 dana zavisno od kiše i brzine porasta mladica, dok se sistemičnim fungicidima prskanje može započeti do 3 dana nakon ostvarene infekcije i duže djeluju.
> Poslije cvjetanja, zavisno od kiše, treba obaviti do 4 prskanja, a za kasne sorte treba obaviti još 1-2 prskanja u jesen. Prednost se daje sistemičnim fungicidima neposredno nakon cvjetanja do formiranja ploda veličine oraha jer istovremeno suzbijaju i druge bolesti (pepelnicu).
Selekcija ovaca za proizvodnju mesa
Selekcija je odigrala značajnu ulogu u ovčarskoj proizvodnji naročito u formiranju mesnatih rasa ovaca kao što su virtenberg, il' de frans, teksel itd.
Ove rase zbog sposobnosti da u visokom stepenu ispoljavaju osobine značajne za visoku proizvodnju mesa upotrebljene su kao melioratori za popravljanje mesnatosti naših domaćih populacija ovaca. Pri tome se vodilo računa da se moraju obezbijediti adekvatni uslovi ishrane, smještaja i njege. Kao osnova odgajivačko-selekcijskog programa uzimaju su sljedeći parametri:
-ranostasnost
-konstitucija
-eksterijer
-masa tijela
-konverzija hrane
-prinos i kvalitet mesa
Za ranostasnost je bitno da jagnjići daju visoko kvalitetno meso u ranom uzrastu. Pri tome je naročito važna visina dnevnog prirasta jagnjadi,kao i sastav njihovog mesa u pogledu tkiva, ali i sadržaja važnijih hemijskih komponenti.Konstitucija ima jak uticaj na proizvidnju mesa. Ovce čvrste
konstitucije imaju slabije izraženu muskulaturu a masno tkivo uglavnom se deponuje na unutrašnjim organima. Sa druge strane, ovce limfatične konstitucije imaju jače ispoljeno mišićno tkivo koje je prožeto mašću(marmorizovano) i time je i kvalitetnije.U pogledu eksterijera ovce koje se selekcionišu za proizvodnju mesa treba da imaju dugačak, širok i dubok trup, kraće ekstremitete, laku i malenu glavu i kraći vrat, dugačka, ravna i široka leđa, široke i duboke grudi; široke butove sa dobro izraženom muskulaturom i dugačka, ravna i široka krsta.
Masa tijela je jedan od najvažnijih kriterijuma pri utvrđivanju vrijednosti ovaca za proizvodnju mesa.
Ona je u pozitivnoj korelaciji sa količinom mesa koja se dobija po zaklanom grlu, ali i sa dnevnim prirastom.Rentabilnost proizvodnje mesa uslovljena je konverzijom hrane, pa se naročita pažnja u selekciji ovaca posvećuje tom parametru.Prinos i kvalitet mesa predstavlja jedan od najvažnijih parametara u odgajivačko-selekcijskom radu. Zbog velikog interesa za selekciju ovaca na meso primjenjene su nove tehnike mjerenja i utvrđivanja parametara mesnatosti i kvaliteta mesa, kao što je metod ultrašaliranja. Njime se na živim jagnjadima utvrđuju karakteristike koje su neophodne za definitivnu odluku o sudbini svakog grla, odnosno da li ostaje za priplod ili se škartira.
Ove rase zbog sposobnosti da u visokom stepenu ispoljavaju osobine značajne za visoku proizvodnju mesa upotrebljene su kao melioratori za popravljanje mesnatosti naših domaćih populacija ovaca. Pri tome se vodilo računa da se moraju obezbijediti adekvatni uslovi ishrane, smještaja i njege. Kao osnova odgajivačko-selekcijskog programa uzimaju su sljedeći parametri:
-ranostasnost
-konstitucija
-eksterijer
-masa tijela
-konverzija hrane
-prinos i kvalitet mesa
Za ranostasnost je bitno da jagnjići daju visoko kvalitetno meso u ranom uzrastu. Pri tome je naročito važna visina dnevnog prirasta jagnjadi,kao i sastav njihovog mesa u pogledu tkiva, ali i sadržaja važnijih hemijskih komponenti.Konstitucija ima jak uticaj na proizvidnju mesa. Ovce čvrste
konstitucije imaju slabije izraženu muskulaturu a masno tkivo uglavnom se deponuje na unutrašnjim organima. Sa druge strane, ovce limfatične konstitucije imaju jače ispoljeno mišićno tkivo koje je prožeto mašću(marmorizovano) i time je i kvalitetnije.U pogledu eksterijera ovce koje se selekcionišu za proizvodnju mesa treba da imaju dugačak, širok i dubok trup, kraće ekstremitete, laku i malenu glavu i kraći vrat, dugačka, ravna i široka leđa, široke i duboke grudi; široke butove sa dobro izraženom muskulaturom i dugačka, ravna i široka krsta.
Masa tijela je jedan od najvažnijih kriterijuma pri utvrđivanju vrijednosti ovaca za proizvodnju mesa.
Ona je u pozitivnoj korelaciji sa količinom mesa koja se dobija po zaklanom grlu, ali i sa dnevnim prirastom.Rentabilnost proizvodnje mesa uslovljena je konverzijom hrane, pa se naročita pažnja u selekciji ovaca posvećuje tom parametru.Prinos i kvalitet mesa predstavlja jedan od najvažnijih parametara u odgajivačko-selekcijskom radu. Zbog velikog interesa za selekciju ovaca na meso primjenjene su nove tehnike mjerenja i utvrđivanja parametara mesnatosti i kvaliteta mesa, kao što je metod ultrašaliranja. Njime se na živim jagnjadima utvrđuju karakteristike koje su neophodne za definitivnu odluku o sudbini svakog grla, odnosno da li ostaje za priplod ili se škartira.
Kultiviranje zemljišta
Ova mjera priprema tlo slično tanjiranju (tanjiranje i jeste jedna vrsta kultiviranja).
Osim u predsjetvenoj pripremi tla, kultiviranje se primjenjuje i u toku vegetacije, za međurednu obradu širokorednih kultura, radi razbijanja pokorice, uništavanja korova i unošenje đubriva.Kultiviranjem se razbijaju grebenovi, drobe grude, rastresa i miješa tlo (ali se ne okreće), miješaju đubriva, uništavaju korovi (pri tome se podsijecaju rizomi i izbacuju na površinu gdje se suše), razbija pokorica, prekidaju kapilari. Njime se tlo obrađuje na dubinu od 20 cm, a može i dublje — 30-40cm (teški kultivatori). Poslije okopavina, kao i tanjiranjem, kultiviranjem se ponekada zemljište može obraditi i bez oranja.
Opružasti kultivatori jače drobe tlo, ali ga više raspršuju.
Oni više izvlače rizome i korijen korova, ali izbacuju i mokre grude na površinu, koje se, kada se osuše, teško više mogu usitnuti. Za teška, suha i mokra tla pogodni su kruti kultivkultivatori,a za laka elastični.Kultivatori općenito nisu pogodni za vrlo teška,zbijena i zakorovljena zemljišta.Na teškim i nestrukturnim tlima treba prednost dati tanjiranju. Kultiviranje je bolje i na zemljištu zakorovljenom rizomnim:korovima, jer čupa i izbacuje korove na poyršinu (perasti kultivatori). Kultiviranje u proljetnoj predsjetvenoj pripremi ima prednost u sušnim krajevima, jer se njime sitni i miješa zemljište, a ne prevrće, pa je manji gubitak vlage.Opružasti kultivatori se ne oštećuju kada naiđu na prepreke u zemljištu (kamen, panj, žile drveća itd.). U težim tlima imaju ulogu i podrivača, jer ih dreniraju, naročito livade i pašnjake.Kultivirati se može, kao i što se ore, zagonim načinom, na čunak, figurno i prekrivanjem. Najveći učinak se postiže figurnim načinom, koji je osobito pogodan za širokozahvatne i složene agregate.I poslije kultiviranja tlo još treba pripremiti za sjetvu drugim mjerama(drljanjem i si.), osim kada je tlo vrlo rastresito (poslije vađenja repe, krompira itd.) ili na mrazom .iako izmrvljenim zimskim brazdama u proljeće. Sa kultivatorom se može povezati drljača, pa dvije radne operacije spojiti u jednu.
Radna brzina kultiviranja je 6-8 km na sat.
Međuredna kultivacija može biti traktorska i sprežna. U međurednoj kultivaciji u toku vegetacije obrađuje se samo dio površine između redova kultura. Ova mjera se najčešće kombinuje sa prihranjivanjem tzv. kultivatorima-đubrilicama, koji imaju depozitore za mineralno đubrivo.Za pravilnu međurednu kultivaciju neophodno je da je usjev posijan u prave redove. Ako su redovi krivi ili razmak na sastavima nije isti, kultivator može oštetiti ili uništiti usjev.
Osim u predsjetvenoj pripremi tla, kultiviranje se primjenjuje i u toku vegetacije, za međurednu obradu širokorednih kultura, radi razbijanja pokorice, uništavanja korova i unošenje đubriva.Kultiviranjem se razbijaju grebenovi, drobe grude, rastresa i miješa tlo (ali se ne okreće), miješaju đubriva, uništavaju korovi (pri tome se podsijecaju rizomi i izbacuju na površinu gdje se suše), razbija pokorica, prekidaju kapilari. Njime se tlo obrađuje na dubinu od 20 cm, a može i dublje — 30-40cm (teški kultivatori). Poslije okopavina, kao i tanjiranjem, kultiviranjem se ponekada zemljište može obraditi i bez oranja.
Opružasti kultivatori jače drobe tlo, ali ga više raspršuju.
Oni više izvlače rizome i korijen korova, ali izbacuju i mokre grude na površinu, koje se, kada se osuše, teško više mogu usitnuti. Za teška, suha i mokra tla pogodni su kruti kultivkultivatori,a za laka elastični.Kultivatori općenito nisu pogodni za vrlo teška,zbijena i zakorovljena zemljišta.Na teškim i nestrukturnim tlima treba prednost dati tanjiranju. Kultiviranje je bolje i na zemljištu zakorovljenom rizomnim:korovima, jer čupa i izbacuje korove na poyršinu (perasti kultivatori). Kultiviranje u proljetnoj predsjetvenoj pripremi ima prednost u sušnim krajevima, jer se njime sitni i miješa zemljište, a ne prevrće, pa je manji gubitak vlage.Opružasti kultivatori se ne oštećuju kada naiđu na prepreke u zemljištu (kamen, panj, žile drveća itd.). U težim tlima imaju ulogu i podrivača, jer ih dreniraju, naročito livade i pašnjake.Kultivirati se može, kao i što se ore, zagonim načinom, na čunak, figurno i prekrivanjem. Najveći učinak se postiže figurnim načinom, koji je osobito pogodan za širokozahvatne i složene agregate.I poslije kultiviranja tlo još treba pripremiti za sjetvu drugim mjerama(drljanjem i si.), osim kada je tlo vrlo rastresito (poslije vađenja repe, krompira itd.) ili na mrazom .iako izmrvljenim zimskim brazdama u proljeće. Sa kultivatorom se može povezati drljača, pa dvije radne operacije spojiti u jednu.
Radna brzina kultiviranja je 6-8 km na sat.
Međuredna kultivacija može biti traktorska i sprežna. U međurednoj kultivaciji u toku vegetacije obrađuje se samo dio površine između redova kultura. Ova mjera se najčešće kombinuje sa prihranjivanjem tzv. kultivatorima-đubrilicama, koji imaju depozitore za mineralno đubrivo.Za pravilnu međurednu kultivaciju neophodno je da je usjev posijan u prave redove. Ako su redovi krivi ili razmak na sastavima nije isti, kultivator može oštetiti ili uništiti usjev.
Njega mladog zasada maline
Njega zasada maline u prvoj godini po sadnji podrazumjeva redovnu obradu zemljišta, uništavanje korova,zalijevanje, 3 - 4 puta, te pravovremenu i efikasnu zaštitu od štetnih bioloških agenasa.
U prvoj godini po sadnji, ukoliko se zemljište želi što više iskoristiti, u malinjaku je moguće gajiti i neke potkulture, kao što su: grašak, kupus, tikva i si., dok se zbog mogućnosti zaraze nesmiju gajiti krompir i crveni patlidžan.Nakon sadnje, posebno ukoliko neposredno po sadnji postoji vjerovatnoća izostanka kišnih dana, svaka sadnica se zaljeva sa 3 - 4 I vode.
Skraćivanje posađenih sadnica predstavlja posljednju radnju koju podrazumjeva tehnika sadnje.
Ono se obavlja na 3 - 4 pupoljka, odnosno na dužinu oko 20 cm., a u cilju boljeg prijema i stimulisanja veće vegetativne snage rasta budućih prirasta.U cilju efikasnije borbe protiv korova, u zasadima maline obavezna mjera je i primjena herbicida, od kojih se najčešće koriste simazin i kasoron G. Prvi herbicid efikasno je sredstvo u suzbijanju jednogodišnjih, a drugi višegodišnjih korova. Kombinacija primjene ova dva herbicida, jedan jedne, a drugi naredne godine, u cilju izbjegavanja toksičnosti i za malinu obavezan je terminski raspored aplikacije navedena dva sredstva.
U prvoj godini po sadnji, ukoliko se zemljište želi što više iskoristiti, u malinjaku je moguće gajiti i neke potkulture, kao što su: grašak, kupus, tikva i si., dok se zbog mogućnosti zaraze nesmiju gajiti krompir i crveni patlidžan.Nakon sadnje, posebno ukoliko neposredno po sadnji postoji vjerovatnoća izostanka kišnih dana, svaka sadnica se zaljeva sa 3 - 4 I vode.
Skraćivanje posađenih sadnica predstavlja posljednju radnju koju podrazumjeva tehnika sadnje.
Ono se obavlja na 3 - 4 pupoljka, odnosno na dužinu oko 20 cm., a u cilju boljeg prijema i stimulisanja veće vegetativne snage rasta budućih prirasta.U cilju efikasnije borbe protiv korova, u zasadima maline obavezna mjera je i primjena herbicida, od kojih se najčešće koriste simazin i kasoron G. Prvi herbicid efikasno je sredstvo u suzbijanju jednogodišnjih, a drugi višegodišnjih korova. Kombinacija primjene ova dva herbicida, jedan jedne, a drugi naredne godine, u cilju izbjegavanja toksičnosti i za malinu obavezan je terminski raspored aplikacije navedena dva sredstva.
četvrtak, 8. prosinca 2016.
Štetočine krompira(lisne uši)
Na krompiru živi više vrsta lisnih ušiju koje se hrane sokovima lišča.Usnenim aparatom lisne uši prenose viroze, opasna oboljenja krompira,što im daje posebno značenje kao štetočina.
Lisne uši su veličine 2-3 mm, najčešće su žute ili zelene boje, ali mogu biti i smeđe, sive, crne, i crvene. Usneni aparat udešen je za bodenje i sisanje, a noge za hodanje. Imaju dva para krila, a kod iste vrste postoje krilate i beskrilate forme koje se generacijski smjenjuju. U odnosu na razvoj, lisne uši imaju nepotpun preobražaj.Lisne uši napadaju prvenstveno mlade sočne dijelove iz kojih sišu sokove. Većina ih ima Ijetrije i zimske domaćine što znači da u toku godine mijenjaju biljke hraniteljke. Primami ili zimski domaćini su drvenaste biljke na kojima prezimljuju u obliku jaja iz kojih se razvijaju prve proljetne generacije. Odatle krilati oblici sele na ljetnje ili sekundarne
domaćine kao krompir i druge zeljaste biljke koje napuštaju ujesen radi prezimljenja na drvenastim biljkama. Ovakav ciklus života imaju npr.breskvina zelena uš (Myzodes persicae Sulz.) i bobova ili repina crna uš(Aphis fabae Scop.) koje su kod nas najšire rasprostranjene na krompiru.
Na krompir lisne uši počinju da doseljavaju obično od konca maja, a najmasovnije su tokom juna i jula.
Prva pojava ušiju može se najjednostavnije ustanoviti pomoću Merikovih posuda.Za većinu vrsta najpovoljniji uslovi su temperatura između 20-28°C uz relativnu vlažnost vazduha iznad 60%. U sušnom periodu slabije se hrane,pa im opada plodnost, zbog čega je u proljeće njihova brojnost veća nego tokom ljeta. Prirodni neprijatelji lisnih ušiju su bube mare, larve muha lepršaljki, grabljive stjenice i razne osice, koje ih koriste za hranu.Lisne uši ubodima pri ishrani ubacuju u lisno tkivo fermente koji izazivaju razne deformacije kao što su: kovrčavost, uvijenost rubova i zadebljanje lišća. Tamna, čađava, boja lišća takođe je simptom oštećenja od lisnih ušiju, a posljedica je razvoja gljivica čađavica na slatkoj tečnosti koju uši izlučuju (medna rosa).
Lisne uši su veličine 2-3 mm, najčešće su žute ili zelene boje, ali mogu biti i smeđe, sive, crne, i crvene. Usneni aparat udešen je za bodenje i sisanje, a noge za hodanje. Imaju dva para krila, a kod iste vrste postoje krilate i beskrilate forme koje se generacijski smjenjuju. U odnosu na razvoj, lisne uši imaju nepotpun preobražaj.Lisne uši napadaju prvenstveno mlade sočne dijelove iz kojih sišu sokove. Većina ih ima Ijetrije i zimske domaćine što znači da u toku godine mijenjaju biljke hraniteljke. Primami ili zimski domaćini su drvenaste biljke na kojima prezimljuju u obliku jaja iz kojih se razvijaju prve proljetne generacije. Odatle krilati oblici sele na ljetnje ili sekundarne
domaćine kao krompir i druge zeljaste biljke koje napuštaju ujesen radi prezimljenja na drvenastim biljkama. Ovakav ciklus života imaju npr.breskvina zelena uš (Myzodes persicae Sulz.) i bobova ili repina crna uš(Aphis fabae Scop.) koje su kod nas najšire rasprostranjene na krompiru.
Na krompir lisne uši počinju da doseljavaju obično od konca maja, a najmasovnije su tokom juna i jula.
Prva pojava ušiju može se najjednostavnije ustanoviti pomoću Merikovih posuda.Za većinu vrsta najpovoljniji uslovi su temperatura između 20-28°C uz relativnu vlažnost vazduha iznad 60%. U sušnom periodu slabije se hrane,pa im opada plodnost, zbog čega je u proljeće njihova brojnost veća nego tokom ljeta. Prirodni neprijatelji lisnih ušiju su bube mare, larve muha lepršaljki, grabljive stjenice i razne osice, koje ih koriste za hranu.Lisne uši ubodima pri ishrani ubacuju u lisno tkivo fermente koji izazivaju razne deformacije kao što su: kovrčavost, uvijenost rubova i zadebljanje lišća. Tamna, čađava, boja lišća takođe je simptom oštećenja od lisnih ušiju, a posljedica je razvoja gljivica čađavica na slatkoj tečnosti koju uši izlučuju (medna rosa).
Mikrobiološke osobine ovčijeg mlijeka
Ovčje mlijeko, za razliku od kravljeg sadrži znatno više mikroorganizama i mehaničke nečistoće što je uvjetovano načinom držanja, hranidbe i mužnje.
Kod ovaca se ne primjenjuju sve one higijenske mjere kao kod krava.Mikroorganizmi ulaze u mlijeko iz vimena ili iz vanjske sredine (tijelo, zrak, posuđe, prašina). Na sisnom otvoru nalazi se velik broj mikroorganizama i nečistoće. Uz primarnu mikrofloru koja ulazi u mlijeko prilikom mužnje, postoji i sekundarna mikroflora koja je rezultat razmnožavanja primarne mikroflore u tek pomuzenom mlijeku. Brojni mikroorganizmi u mlijeku mogu uzrokovati poželjne promjene, npr. u proizvodnji sira (Lactobacillus spp., Lactococcus spp., Streptococcus spp.,) dok štetni mogu uzrokovati razne bolesti ljudi (Listeria, Salmonella, Brucella) ili probleme tijekom zrenja mliječnih proizvoda (koliformni, psihrotrofi, Clostridium spp., Enterobacteriaceae).
Psihrotrofne bakterije kao što su Pseudomonas, Leuconostoc i Micrococcus, uspijevaju na temperaturama nižim od 7 °C i proizvode lipolitičke i proteolitičke enzime koji destabiliziraju kazeinske micele i mijenjaju osobine zgrušanog mlijeka. Enterobacteriaceae i koHformne bakterije fermentiraju laktozu u sirevima proizvodeći velike količine plina, uzrokujući rano nadimanje sira.
U europskim zemljama, ovčje mlijeko se može prerađivati u sir ako je broj bakterija < IxlOVml uz pasterizaciju mlijeka prije prerade.
Za izradu sira od svježeg mlijeka, broj bakterija mora biti manji od 500.000/ml, ali ne navodi vrijednost broja somatskih stanica za preradu ovčjeg mlijeka (Fthenakis, 1996.). Nema preciznih zakonskih uvjeta mikrobiološke kvahtete, ali propisi koji se odnose na kravlje mlijeko mogu se odnositi i na ovčje. Australski zakoni propisuju da svi mliječni proizvodi moraju biti proizvedeni od pasteriziranoga mlijeka. To se ne zahtijeva striktno i u mediteranskim zemljama gdje se neki tvrdi sirevi proizvode od svježeg mlijeka.
Kod ovaca se ne primjenjuju sve one higijenske mjere kao kod krava.Mikroorganizmi ulaze u mlijeko iz vimena ili iz vanjske sredine (tijelo, zrak, posuđe, prašina). Na sisnom otvoru nalazi se velik broj mikroorganizama i nečistoće. Uz primarnu mikrofloru koja ulazi u mlijeko prilikom mužnje, postoji i sekundarna mikroflora koja je rezultat razmnožavanja primarne mikroflore u tek pomuzenom mlijeku. Brojni mikroorganizmi u mlijeku mogu uzrokovati poželjne promjene, npr. u proizvodnji sira (Lactobacillus spp., Lactococcus spp., Streptococcus spp.,) dok štetni mogu uzrokovati razne bolesti ljudi (Listeria, Salmonella, Brucella) ili probleme tijekom zrenja mliječnih proizvoda (koliformni, psihrotrofi, Clostridium spp., Enterobacteriaceae).
Psihrotrofne bakterije kao što su Pseudomonas, Leuconostoc i Micrococcus, uspijevaju na temperaturama nižim od 7 °C i proizvode lipolitičke i proteolitičke enzime koji destabiliziraju kazeinske micele i mijenjaju osobine zgrušanog mlijeka. Enterobacteriaceae i koHformne bakterije fermentiraju laktozu u sirevima proizvodeći velike količine plina, uzrokujući rano nadimanje sira.
U europskim zemljama, ovčje mlijeko se može prerađivati u sir ako je broj bakterija < IxlOVml uz pasterizaciju mlijeka prije prerade.
Za izradu sira od svježeg mlijeka, broj bakterija mora biti manji od 500.000/ml, ali ne navodi vrijednost broja somatskih stanica za preradu ovčjeg mlijeka (Fthenakis, 1996.). Nema preciznih zakonskih uvjeta mikrobiološke kvahtete, ali propisi koji se odnose na kravlje mlijeko mogu se odnositi i na ovčje. Australski zakoni propisuju da svi mliječni proizvodi moraju biti proizvedeni od pasteriziranoga mlijeka. To se ne zahtijeva striktno i u mediteranskim zemljama gdje se neki tvrdi sirevi proizvode od svježeg mlijeka.
Proizvodnja sadnog materijala
Razmnožavanje vinove loze i proizvodnja sadnog materijala odvija se u rasadniku.
Reznice loznih podloga (dio dozrele jednogodišnje rozgve uzimaju se iz matičnjaka kada odrvene ili u tijeku zimskog mirovanja. Rozgva se reže na 90cm dužine što je dovoljno za dvije standardne reznice za cijepljenje. Ovako pripremljenje reznice stavljaju se u hladnjaču na temp. od 0,5 do 2oC do početka cijepljenja. Reznice sorata za cijepljenje također se uzimaju u jesen iz matičnih nasada sorata.
Važno je da reznica sorte nosi pet do 12 upotrebljivih pupova.
Reznice se stavljaju u hladnjaču na istu temperaturu kao i reznice loznih podloga. Temperatura ne smije pasti ispod 0oC. Prije čuvanja i cijepljenja reznice se dezinficiraju. Reznice podloga režu se na dužinu od 40 do 45cm i to tako, da se donji dio odreže ravno dva do tri milimetra ispod nodija, a gornji dio malo ukoso na željenoj dužini. Svi pupovi se oslijepe. Reznice sorte režu se na jedan pup, odnosno prutiće duge pet do šest centimetara koje na sebi nose jedan pup. Cijepljenje se može izvoditi ručno (engleski spoj) ili strojno na više različitih načina spajanja. Danas se uglavnom primjenjuje strojno cijepljenje na omega spoj ili lamelasti spoj.
Spojene podloge i plemka nazivaju se cijep.
Kako bi se zaštitilo spojno mjesto i omogućilo lakše srastanje cijepovi se umoče u otopljeni parafin. Ovako pripremljeni cijepovi slažu se u sanduke sa tresetom i perlitom te odlaze u stratifikalu kako bi spojno mjesto potpuno sraslo. Proces srastanja traje 15-17 dana, cijepovi se klasiraju te se ponovno parafiniraju. Ovakvi cijepovi mogu se posaditi u priporište da se okorijene. U priporištu je veoma bitna njega. Cijepovi se vade u jesen kada opadne lišće, najčešće strojno pazeći da se ne oštete klasiraju se preprodaju ili sade
Reznice loznih podloga (dio dozrele jednogodišnje rozgve uzimaju se iz matičnjaka kada odrvene ili u tijeku zimskog mirovanja. Rozgva se reže na 90cm dužine što je dovoljno za dvije standardne reznice za cijepljenje. Ovako pripremljenje reznice stavljaju se u hladnjaču na temp. od 0,5 do 2oC do početka cijepljenja. Reznice sorata za cijepljenje također se uzimaju u jesen iz matičnih nasada sorata.
Važno je da reznica sorte nosi pet do 12 upotrebljivih pupova.
Reznice se stavljaju u hladnjaču na istu temperaturu kao i reznice loznih podloga. Temperatura ne smije pasti ispod 0oC. Prije čuvanja i cijepljenja reznice se dezinficiraju. Reznice podloga režu se na dužinu od 40 do 45cm i to tako, da se donji dio odreže ravno dva do tri milimetra ispod nodija, a gornji dio malo ukoso na željenoj dužini. Svi pupovi se oslijepe. Reznice sorte režu se na jedan pup, odnosno prutiće duge pet do šest centimetara koje na sebi nose jedan pup. Cijepljenje se može izvoditi ručno (engleski spoj) ili strojno na više različitih načina spajanja. Danas se uglavnom primjenjuje strojno cijepljenje na omega spoj ili lamelasti spoj.
Spojene podloge i plemka nazivaju se cijep.
Kako bi se zaštitilo spojno mjesto i omogućilo lakše srastanje cijepovi se umoče u otopljeni parafin. Ovako pripremljeni cijepovi slažu se u sanduke sa tresetom i perlitom te odlaze u stratifikalu kako bi spojno mjesto potpuno sraslo. Proces srastanja traje 15-17 dana, cijepovi se klasiraju te se ponovno parafiniraju. Ovakvi cijepovi mogu se posaditi u priporište da se okorijene. U priporištu je veoma bitna njega. Cijepovi se vade u jesen kada opadne lišće, najčešće strojno pazeći da se ne oštete klasiraju se preprodaju ili sade
Privredni značaj govedarstva
Govedarstvo je veoma značajna grana stočarstva.Proizvodi goveda učestvuju sa 50-60% u vrijednosti poljoprivredne proizvodnje naročito nekih zemalja Evrope (Holandija, Danska, Finska).
Glavni proizvodi goveda su mlijeko i meso. Oni su namirnice za ishranu ljudi i sirovine za prehrambenu industriju. Od mlijeka ili njegovih sastojaka proizvodi se oko 70 različitih proizvoda. U stadima krava mliječnog tipa pored mlijeka proizvode se i veće količine goveđeg mesa koje potiče od proizvedenog podmlatka (telad ili junad) koji se neće koristiti za obnovu osnovnog stada (zamjenu izlučenih krava) i izlučenih goveda.
Povećanje proizvodnje mlijeka po kravi utiče na njihovo smanjenje u stadu.
U tom slučaju proizvede se više hrane za tov goveda odnosno proizvodnju mesa. Negativni efekat smanjenja broja krava u stadu ogleda se u manjem broju podmlatka koji bi se mogao iskoristiti za tov. U svijetu se uočava tendencija, ne samo smanjenja broja krava već i gazdinstava za proizvodnju mlijeka ali se povećava broj grla u stadu i nivo mliječnosti. Zahtjevi potrošača utiču na određivanje vrijednosti mlijeka ne samo na osnovu sadržaja mliječne masti nego i proteina.U Evropi se gaje u većem broju goveda kombinovanih proizvodnih. sposobnosti kako bi se podmirile potrebe u proizvodnji mlijeka i mesa.Od goveda se dobije niz sporednih proizvoda: koža, dlaka, papci, rogovi, crijeva ifd. Koža je vrijedna sirovina u kožarskoj industriji.
Kvalitet kože zavisi od rase, pola, uzrasta, uslova držanja, klimatskih činilaca, ishrane i drugog.
U svijetu ali i kod nas goveda se još uvek koriste za rad (vuča, transport, poljoprivredni radovi) u nerazvijenim i teško pristupačnim područjima. Goveda proizvedu velike količine stajnjaka. Čvrsti stajnjak je mješavina fecesa (izmeta), mokraće i prostirke. Tečni stajnjak se sastoji od fecesa, mokraće i otpadne vode.Čvrsti stajnjak sadrži 75% vode i 25% suhe materije (0,6% N, 0,3% P205 i 0,7% K20). Količina stajnjaka zavisi od mase grla odnosno kategorije, strukture obroka, količine vode, načina držanja i drugog. Prema nekim podacima jedno uslovno grlo dnevno proizvede 36 kg a godišnje 110-120 me stajnjaka. Drugi podaci pokazuju da goveče od 18-25 kg konzumirane suhe materije izluči fecesom i mokraćom 6,8-- 9,5 kg suve materije ili 34-57 kg vlažnog fecesa i 23-32 kg mokraće. Dnevne količine feeeca i urina mogu se iskazati u procentima od tjelesne mase grla. Uzima se da je to 7-8% od tjelesne mase grla i da je odnos feseca i urina krava 3:2.S obzirom na proizvodnju i potrošnju hrane u budućnosti, mijenja se potreba sve većeg korišćenja kabaste hrane sa pašnjaka i livada za ishranu preživara.
Za neke zemlje Evrope je poznato da gaje goveda odnosno proizvode mlijeko i meso korištenjem travne mase pašnjaka i livada.
Prema podacima iz literature može se proizvesti 8000 kg mleka (2x4000 kg mleka / kravi) sa kabastom hranom sa hektara pašnjaka i livada.U svijetu su se razvili različiti sistemi gajenja goveda. Na njihov razvoj su uticali prirodni činioci (klima, zemljište), tržišni (ponuda i potražnja, cijena proizvoda i ostalo), veličina gazdinstva (mala, srednja i velika), genetski potencijal grla (specijalizo- vane i kombinovane rase) i radna snaga (prema brojnosti i kvalifikaciji).Može se govoriti o ekstenzivnoj i intenzivnoj govedarskoj proizvodnji.Sistemi ekstenzivne govedarske proizvodnje zavise prije svega od prirodnih usiova. Postoji nekoliko varijanti ekstenzivnog sistema gajenja goveda na pašnjačkim prostranstvima. Razlika između njih je u tome da se gaje primitivne, autohtone rase koje se oplemenjuju ili plemenite.Intenzivna govedarska proizvodnja je razvijena u područjima sa intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom (zemlje Europe i Sjeverne Amerike). Na gazdinstvima se gaje visokoproizvodne rase za proizvodnju mlijeka, mesa ili kombinovanih sposobnosti. Izdvajaju se dvije grupe odnosno sistemi za intenzivnu proizvodnju mlijeka i sistemi za intenzivnu proizvodnju mesa.
Glavni proizvodi goveda su mlijeko i meso. Oni su namirnice za ishranu ljudi i sirovine za prehrambenu industriju. Od mlijeka ili njegovih sastojaka proizvodi se oko 70 različitih proizvoda. U stadima krava mliječnog tipa pored mlijeka proizvode se i veće količine goveđeg mesa koje potiče od proizvedenog podmlatka (telad ili junad) koji se neće koristiti za obnovu osnovnog stada (zamjenu izlučenih krava) i izlučenih goveda.
Povećanje proizvodnje mlijeka po kravi utiče na njihovo smanjenje u stadu.
U tom slučaju proizvede se više hrane za tov goveda odnosno proizvodnju mesa. Negativni efekat smanjenja broja krava u stadu ogleda se u manjem broju podmlatka koji bi se mogao iskoristiti za tov. U svijetu se uočava tendencija, ne samo smanjenja broja krava već i gazdinstava za proizvodnju mlijeka ali se povećava broj grla u stadu i nivo mliječnosti. Zahtjevi potrošača utiču na određivanje vrijednosti mlijeka ne samo na osnovu sadržaja mliječne masti nego i proteina.U Evropi se gaje u većem broju goveda kombinovanih proizvodnih. sposobnosti kako bi se podmirile potrebe u proizvodnji mlijeka i mesa.Od goveda se dobije niz sporednih proizvoda: koža, dlaka, papci, rogovi, crijeva ifd. Koža je vrijedna sirovina u kožarskoj industriji.
Kvalitet kože zavisi od rase, pola, uzrasta, uslova držanja, klimatskih činilaca, ishrane i drugog.
U svijetu ali i kod nas goveda se još uvek koriste za rad (vuča, transport, poljoprivredni radovi) u nerazvijenim i teško pristupačnim područjima. Goveda proizvedu velike količine stajnjaka. Čvrsti stajnjak je mješavina fecesa (izmeta), mokraće i prostirke. Tečni stajnjak se sastoji od fecesa, mokraće i otpadne vode.Čvrsti stajnjak sadrži 75% vode i 25% suhe materije (0,6% N, 0,3% P205 i 0,7% K20). Količina stajnjaka zavisi od mase grla odnosno kategorije, strukture obroka, količine vode, načina držanja i drugog. Prema nekim podacima jedno uslovno grlo dnevno proizvede 36 kg a godišnje 110-120 me stajnjaka. Drugi podaci pokazuju da goveče od 18-25 kg konzumirane suhe materije izluči fecesom i mokraćom 6,8-- 9,5 kg suve materije ili 34-57 kg vlažnog fecesa i 23-32 kg mokraće. Dnevne količine feeeca i urina mogu se iskazati u procentima od tjelesne mase grla. Uzima se da je to 7-8% od tjelesne mase grla i da je odnos feseca i urina krava 3:2.S obzirom na proizvodnju i potrošnju hrane u budućnosti, mijenja se potreba sve većeg korišćenja kabaste hrane sa pašnjaka i livada za ishranu preživara.
Za neke zemlje Evrope je poznato da gaje goveda odnosno proizvode mlijeko i meso korištenjem travne mase pašnjaka i livada.
Prema podacima iz literature može se proizvesti 8000 kg mleka (2x4000 kg mleka / kravi) sa kabastom hranom sa hektara pašnjaka i livada.U svijetu su se razvili različiti sistemi gajenja goveda. Na njihov razvoj su uticali prirodni činioci (klima, zemljište), tržišni (ponuda i potražnja, cijena proizvoda i ostalo), veličina gazdinstva (mala, srednja i velika), genetski potencijal grla (specijalizo- vane i kombinovane rase) i radna snaga (prema brojnosti i kvalifikaciji).Može se govoriti o ekstenzivnoj i intenzivnoj govedarskoj proizvodnji.Sistemi ekstenzivne govedarske proizvodnje zavise prije svega od prirodnih usiova. Postoji nekoliko varijanti ekstenzivnog sistema gajenja goveda na pašnjačkim prostranstvima. Razlika između njih je u tome da se gaje primitivne, autohtone rase koje se oplemenjuju ili plemenite.Intenzivna govedarska proizvodnja je razvijena u područjima sa intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom (zemlje Europe i Sjeverne Amerike). Na gazdinstvima se gaje visokoproizvodne rase za proizvodnju mlijeka, mesa ili kombinovanih sposobnosti. Izdvajaju se dvije grupe odnosno sistemi za intenzivnu proizvodnju mlijeka i sistemi za intenzivnu proizvodnju mesa.
Razmještaj i postavljanje potpore za voćke
Prilikom izbora sorti pojedinih voćnih vrsta moramo voditi računa jer neke voćne vrste su stranooplodne tako da treba u voćnjaku imati sortu oprašivača kao kod: jabuke, kruške, trešnje, oraha, leske, badema, pitomog kestena,kajsije i šljive.
Za postizanje većih i stabilnijih prinosa i dobijanje krupnih plodova i kod samooplodnih vrsta preporučuje se sadnja oprašivača. Moramo voditi računa da sorte oprašivača imaju dobru klijavost polena, da se 50% podudara fenofaza punog cvjetanja sa osnovnom sortom, da su gamete kompatibilne da stupaju u period plodonošenja istovremeno. Kod stranooplodnih sorti u voćnjaku moraju biti zastupljene bar 3 sorte koje se međusobno oprašuju. Veoma važno je i dobra klijavost polena.Slabo bujne kombinacije sorta/podloga, sorta/M9,sorta/M27 i sl., zahtijevaju obavezno postavljanje naslona za voćke. Naslon za voćke se može postaviti u vidu betonsko-žičane, drveno-žičane potpore ili pojedinačnihh kolaca,trske i betonskih stubića i sl. za svaku voćku.
Na vrstu potpore najviše utiče cijena iste.
Zato, iako je praktičnija pojedinačna potpora za svaku voćku ipak je prihvaćeniji način konstrukcija sa žicom, jer je jeftiniji za 30-50 %, a u nekim slučajevima i više. U našoj praksi najviše se koriste betonski stubovi dužine 2,8 m od prenapregnutog betona 8x8 cm, a u nizu 6x6 cm. Oni treba da su ukopani u zemlju 70 do 80 cm. Kroz stubove se postavljaju 4 reda žice, s tim da je prvi red na 50 cm od zemlje. Ostali redovi žice se raspoređuju ravnomijerno na 50 cm. Upotrebljava se pocinkovana žica debljine 3-4 mm,razmak između stubova je 6-8 m. Drveni stubovi koji su inpregnirani ili nagoreni na kraju, koriste se takođe za postavljanje potpore, njihova prednost je u tome što se ne lome lako kao betonski. Na kraju reda se postavljaju ankeri na kojima se fiksiraju stubovi i zateže žica, zatezanje se vrši pomoću specijalnih zatezača ili jednostavno uvrtanjem žice.
Za postizanje većih i stabilnijih prinosa i dobijanje krupnih plodova i kod samooplodnih vrsta preporučuje se sadnja oprašivača. Moramo voditi računa da sorte oprašivača imaju dobru klijavost polena, da se 50% podudara fenofaza punog cvjetanja sa osnovnom sortom, da su gamete kompatibilne da stupaju u period plodonošenja istovremeno. Kod stranooplodnih sorti u voćnjaku moraju biti zastupljene bar 3 sorte koje se međusobno oprašuju. Veoma važno je i dobra klijavost polena.Slabo bujne kombinacije sorta/podloga, sorta/M9,sorta/M27 i sl., zahtijevaju obavezno postavljanje naslona za voćke. Naslon za voćke se može postaviti u vidu betonsko-žičane, drveno-žičane potpore ili pojedinačnihh kolaca,trske i betonskih stubića i sl. za svaku voćku.
Na vrstu potpore najviše utiče cijena iste.
Zato, iako je praktičnija pojedinačna potpora za svaku voćku ipak je prihvaćeniji način konstrukcija sa žicom, jer je jeftiniji za 30-50 %, a u nekim slučajevima i više. U našoj praksi najviše se koriste betonski stubovi dužine 2,8 m od prenapregnutog betona 8x8 cm, a u nizu 6x6 cm. Oni treba da su ukopani u zemlju 70 do 80 cm. Kroz stubove se postavljaju 4 reda žice, s tim da je prvi red na 50 cm od zemlje. Ostali redovi žice se raspoređuju ravnomijerno na 50 cm. Upotrebljava se pocinkovana žica debljine 3-4 mm,razmak između stubova je 6-8 m. Drveni stubovi koji su inpregnirani ili nagoreni na kraju, koriste se takođe za postavljanje potpore, njihova prednost je u tome što se ne lome lako kao betonski. Na kraju reda se postavljaju ankeri na kojima se fiksiraju stubovi i zateže žica, zatezanje se vrši pomoću specijalnih zatezača ili jednostavno uvrtanjem žice.
Načini održavanja zemljišta u voćnjaku
Održavanje zemljišta u voćnim zasadimo predstavlja sistem agrotehničkih mjera koje se izvode u cilju povećanja prinosa i poboljšanja kvaliteta plodova.
U rodnim zasadima skoro cijeli površinski sloj zemljišta je prožet žilama korjenovog sistema voćaka, pa je potrebno da se zemljište stalno održava u obrađenom stanju. Na ovaj način se čuva zemljišna vlaga, poboljšava vazdušni i toplotni režim zemljišta, uništavaju korovske biljke, intenzivira rad zemljišnih mikroorganizama,indirektno smanjuje intenzitet napada prouzrokovača biljnih bolesti i štetočina,smanjuje opasnost od proljetnih mrazeva, povećava iskorišćavanje hranljivih elemenata i izbegava upotreba herbicida.Održavanje zemljišta u voćnjacima ima zadatak da na najbolji način djeluje prvenstveno na fizičke osobine zemljišnog sloja u kome se razvijaju žile voćaka,Iaako ih vodni, vazdušni i toplotni režimi održavali u što boljem stanju, a posredno da deluje na biohemijske i biološke osobine obradivog sloja.
Sljedeći važan zadatak je da obezbijedi trajno održavanje plodnosti i vlažnosti zemljišta.
Naročito je važno da se olakša aeracija (provelravanje) i izbegne zbijanje zemljišta.Ukoliko je zemljište po prirodi lošije, utoliko je obrada nužnija i njen značaj veći.Pravilnom obradom se najpovoljnije reguliše odnos kiseonika (O) i ugljen-dioksida (CO>).Dovoljne količine kiseonika neophodne su ne samo za disanje korjena nego i za aktivnost mikoorganizma u zemljištu, kao izvanredno važnih Činilaca plodnosti zemljišta. Veće količine C 0 2 koje se nagomilavaju na račun kiseonika djeluju štetno na korjen voćaka. Obnavljanje vazduha u zemljištu uslovljeno je povećanjem broja kapilarnih pora, što se ne može zamisliti bez obrade. Smatra se da za dobro uspijevanje voćaka odnos vazdušnog i vodnog kapaciteta treba da je 1:9; to znači da najmanje 10% zemljišnih pora treba da ispunjava vazduh.
Od vazdušnog i vodnog režima zavisi i toplotni režim zemljišta, što se opet reguliše obradom.
Obrađena rastresita zemljišta imaju manja temperaturna kolebanja u toku dana i noći, nego neobrađena, teška i zbijena zemljišta.Voda je presudan činilac za uspijevanje voćaka i neophodan sastavni dio tkiva voćaka. Svi osnovni fiziološki procesi (ishrana preko korjena. stvaranje organske materije u lišću i transformacija ugljenih hidrata) mogu se odvijati samo u prisustvu dovoljnih količina vode. Obradom zemljišta se obezbjeduje sitnogruđvasta struktura zemljišta koje može da primi veću količinu voće u toku jeseni i zime i da je sačuva do ljeta. kada je najpotrebnija.Zemljište u voćnjaku može se održavati u stanje ledine ili jalovog ugara,može se zasliniti (mulčirati). a mogu se gajiti biljke za zelenišno đubrenje i uzrodice, kao i da se štiti od korova korišćenjem herbicida.
U rodnim zasadima skoro cijeli površinski sloj zemljišta je prožet žilama korjenovog sistema voćaka, pa je potrebno da se zemljište stalno održava u obrađenom stanju. Na ovaj način se čuva zemljišna vlaga, poboljšava vazdušni i toplotni režim zemljišta, uništavaju korovske biljke, intenzivira rad zemljišnih mikroorganizama,indirektno smanjuje intenzitet napada prouzrokovača biljnih bolesti i štetočina,smanjuje opasnost od proljetnih mrazeva, povećava iskorišćavanje hranljivih elemenata i izbegava upotreba herbicida.Održavanje zemljišta u voćnjacima ima zadatak da na najbolji način djeluje prvenstveno na fizičke osobine zemljišnog sloja u kome se razvijaju žile voćaka,Iaako ih vodni, vazdušni i toplotni režimi održavali u što boljem stanju, a posredno da deluje na biohemijske i biološke osobine obradivog sloja.
Sljedeći važan zadatak je da obezbijedi trajno održavanje plodnosti i vlažnosti zemljišta.
Naročito je važno da se olakša aeracija (provelravanje) i izbegne zbijanje zemljišta.Ukoliko je zemljište po prirodi lošije, utoliko je obrada nužnija i njen značaj veći.Pravilnom obradom se najpovoljnije reguliše odnos kiseonika (O) i ugljen-dioksida (CO>).Dovoljne količine kiseonika neophodne su ne samo za disanje korjena nego i za aktivnost mikoorganizma u zemljištu, kao izvanredno važnih Činilaca plodnosti zemljišta. Veće količine C 0 2 koje se nagomilavaju na račun kiseonika djeluju štetno na korjen voćaka. Obnavljanje vazduha u zemljištu uslovljeno je povećanjem broja kapilarnih pora, što se ne može zamisliti bez obrade. Smatra se da za dobro uspijevanje voćaka odnos vazdušnog i vodnog kapaciteta treba da je 1:9; to znači da najmanje 10% zemljišnih pora treba da ispunjava vazduh.
Od vazdušnog i vodnog režima zavisi i toplotni režim zemljišta, što se opet reguliše obradom.
Obrađena rastresita zemljišta imaju manja temperaturna kolebanja u toku dana i noći, nego neobrađena, teška i zbijena zemljišta.Voda je presudan činilac za uspijevanje voćaka i neophodan sastavni dio tkiva voćaka. Svi osnovni fiziološki procesi (ishrana preko korjena. stvaranje organske materije u lišću i transformacija ugljenih hidrata) mogu se odvijati samo u prisustvu dovoljnih količina vode. Obradom zemljišta se obezbjeduje sitnogruđvasta struktura zemljišta koje može da primi veću količinu voće u toku jeseni i zime i da je sačuva do ljeta. kada je najpotrebnija.Zemljište u voćnjaku može se održavati u stanje ledine ili jalovog ugara,može se zasliniti (mulčirati). a mogu se gajiti biljke za zelenišno đubrenje i uzrodice, kao i da se štiti od korova korišćenjem herbicida.
Uzgoj nasada i konzumne ribe
Kod ovakve vrste ribnjaka tehnologija je veoma uprošćena. Ne iziskuje veću radnu niti stručnu snagu, već je može obavljati svaki individualni poljoprivredni proizvođač.
Tehnologija uzgoja na ovakvim objektima svodi se na uzgoj mlađa i konzumne ribe.Završetkom i pripremom objekta, na osnovu veličine površine i količine raspoložive vode programira se količina nasadnog materijala.U proizvodnju treba ući samo sa visokokvalitetnim nasađnim zdravim materijalom, jer uspjeh proizvodnje u intenzivnom uzgoju mnogo zavisi od ovog faktora. Danas su brojne ribarske organizacije koje proizvode kvalitetan pastrmskl materijal za uzgoj (kod nas se pastrmskl nasadni materijal može dobiti, u OOUR »Ribnjaci« — Podgorica,u svim uzrastima mlađa). Transport, i nasađivanje obavlće specijalizovane organizacije u kojima se vrši nabavka.Preporučljiv je kod ovakvih objekata nasad težine od 7-8 g.Za intenzivnu proizvodnju sa produkcijom ribe od 20 do 25 kg/m potrebno je 100 komada pastrmskog nasada da bi se dobila tržna konzumna veličina od 200 do 300 g po komadu u toku jedne uzgojne godine.
Veličina ovog nasada preporučljiva je iz više razloga.
Kod ovog uzrasta mortalitet je minimalan, odlikuje se dobrom uzrasnom kondicijom, intenzivnim korišćenjem hranlva, vitalnošću i otpornošću prema raznim oboljenjima.Sa uzrastom ribe broj nasada se reguliše veličinom 1 težinompo m15 površine ili po m2 vode.Kod uzrasta od 8-10 cm na m2 vode ide se sa 2 000 do 3 000 komada nasada. Sa veličinom od 12 do 15 cm sa 1 000, od 15 do
20 cm sa 500 komada i od 20 do 30 cm sa 100 komada.Nasadni materijal drži se u posebnom bazenu i odvojeno od ribe koja se nalazi u tovu za konzum.Razređivanje nasada 1 sortiranje, koje se na ovakvim objektima vrši ručnim sortiračem a obavlja se tri do četiri puta godišnje,potrebno je radi postizanja ravnomjernosti broja i količine i da bismo dobili približno isti uzrast.
Drugih većih tehnoloških zahvata na ovakvim ribnjacima i nema.Lovi se ispuštanjem vode iz bazena ili pa manjim povlačnim mrežama. Čišćenje i sanitarno tehničko održavanje ribnjaka obavlja se ispuštanjem vode iz bazena, gdje same ribe svojim pokretima i većim proticajem vode ostranjuju produkte metabolizma i drugu nečistoću.
Tehnologija uzgoja na ovakvim objektima svodi se na uzgoj mlađa i konzumne ribe.Završetkom i pripremom objekta, na osnovu veličine površine i količine raspoložive vode programira se količina nasadnog materijala.U proizvodnju treba ući samo sa visokokvalitetnim nasađnim zdravim materijalom, jer uspjeh proizvodnje u intenzivnom uzgoju mnogo zavisi od ovog faktora. Danas su brojne ribarske organizacije koje proizvode kvalitetan pastrmskl materijal za uzgoj (kod nas se pastrmskl nasadni materijal može dobiti, u OOUR »Ribnjaci« — Podgorica,u svim uzrastima mlađa). Transport, i nasađivanje obavlće specijalizovane organizacije u kojima se vrši nabavka.Preporučljiv je kod ovakvih objekata nasad težine od 7-8 g.Za intenzivnu proizvodnju sa produkcijom ribe od 20 do 25 kg/m potrebno je 100 komada pastrmskog nasada da bi se dobila tržna konzumna veličina od 200 do 300 g po komadu u toku jedne uzgojne godine.
Veličina ovog nasada preporučljiva je iz više razloga.
Kod ovog uzrasta mortalitet je minimalan, odlikuje se dobrom uzrasnom kondicijom, intenzivnim korišćenjem hranlva, vitalnošću i otpornošću prema raznim oboljenjima.Sa uzrastom ribe broj nasada se reguliše veličinom 1 težinompo m15 površine ili po m2 vode.Kod uzrasta od 8-10 cm na m2 vode ide se sa 2 000 do 3 000 komada nasada. Sa veličinom od 12 do 15 cm sa 1 000, od 15 do
20 cm sa 500 komada i od 20 do 30 cm sa 100 komada.Nasadni materijal drži se u posebnom bazenu i odvojeno od ribe koja se nalazi u tovu za konzum.Razređivanje nasada 1 sortiranje, koje se na ovakvim objektima vrši ručnim sortiračem a obavlja se tri do četiri puta godišnje,potrebno je radi postizanja ravnomjernosti broja i količine i da bismo dobili približno isti uzrast.
Drugih većih tehnoloških zahvata na ovakvim ribnjacima i nema.Lovi se ispuštanjem vode iz bazena ili pa manjim povlačnim mrežama. Čišćenje i sanitarno tehničko održavanje ribnjaka obavlja se ispuštanjem vode iz bazena, gdje same ribe svojim pokretima i većim proticajem vode ostranjuju produkte metabolizma i drugu nečistoću.
četvrtak, 1. prosinca 2016.
Štetočine krompira(zlatica)
Ovo je tvrdokrilac čija larva čini štete hraneći se većim brojem gajcnih i korovskih biljaka. U nas je jedna od glavnih štetočina krompira, a omiljena hrana krompirovc zlatice je i plavi patlidžan i
paradajz.
Odrasli insekt je ovalnog oblika, žute boje sa crnim prugama na sjajnim pokriocima.U zemljištu prezimi odrasli insekt.U proljeće, obično krajem aprila ili početkom maja, aktiviraju se prezimjele jedinke, kratko se dopunski hrane kada ne nanose veće štete, pa polažu narandžasta jaja u grupicama na naličju lista. Razvoj jaja traje od 5 do 15 dana, zavisno od temperature. Iz jaja se pile narandžasto crvene larve sa crnom glavom i nogama.Na bokovima imaju dva reda crnih tačkica.Stadijum larve traje od 14 do 21 dan.Ispiljene larve imaju nekoliko presvlačenja do odlaska u zemljište. Poslije desetak dana pojavljuje se odrasli insekt.
Najveće štete čine larve hraneći se grickanjem lista. Za veoma kratko vrijeme pri jakom napadu mogu da izazovu golobrst.Jedna larva, u toku razvića pojede ukup-i 25-30 cm2 lista.-imenom plodoreda može se sprečiti masovna pojava ovog insekta. Ipak pri masovnoj pojavi moraju se koristiti inkticidi.Veoma je važno odrediti pravi termin suzbijanja. Pogrešno je primjeniti sckticid kada se pojavljuju odrasli insekti iz zemljišta. To je opravdano samo ako napad izuzetno jak. Zlatica se suzbija radiju mu larve koja je i najosetljivija insekticide. Kada se utvrdi prisustvo četiri larve na deset biljaka paradajza ili živog patlidžana treba izvršiti prvo tretiranje. Ono je opravdano ako je ispiljeno 40-50% larvi.
Već ispiljene larve neće nanijeti veće štete, a insekticid će djelovati i kada se preostale larve ispile iz jaja. Pri izboru insekticida treba imati u vidu da krompirova zlatica vrlo brzo razvija rezistentnost na insekticide, pa treba koristiti insekticide novije generacije ili one na koje ova štetočina u određenom područnije razvila otpornost.Naredne sezone treba koristiti insekticide drugog mehanizma delovanja.U organskoj poljoprivredi preporučuje se upotreba bioloških preparata na bazi bakterije Bacillus thuringicnsis. Na manjim površinama za preporuku je ručno sakupljanje i uništavanje larvi spaljivanjem.
paradajz.
Odrasli insekt je ovalnog oblika, žute boje sa crnim prugama na sjajnim pokriocima.U zemljištu prezimi odrasli insekt.U proljeće, obično krajem aprila ili početkom maja, aktiviraju se prezimjele jedinke, kratko se dopunski hrane kada ne nanose veće štete, pa polažu narandžasta jaja u grupicama na naličju lista. Razvoj jaja traje od 5 do 15 dana, zavisno od temperature. Iz jaja se pile narandžasto crvene larve sa crnom glavom i nogama.Na bokovima imaju dva reda crnih tačkica.Stadijum larve traje od 14 do 21 dan.Ispiljene larve imaju nekoliko presvlačenja do odlaska u zemljište. Poslije desetak dana pojavljuje se odrasli insekt.
Najveće štete čine larve hraneći se grickanjem lista. Za veoma kratko vrijeme pri jakom napadu mogu da izazovu golobrst.Jedna larva, u toku razvića pojede ukup-i 25-30 cm2 lista.-imenom plodoreda može se sprečiti masovna pojava ovog insekta. Ipak pri masovnoj pojavi moraju se koristiti inkticidi.Veoma je važno odrediti pravi termin suzbijanja. Pogrešno je primjeniti sckticid kada se pojavljuju odrasli insekti iz zemljišta. To je opravdano samo ako napad izuzetno jak. Zlatica se suzbija radiju mu larve koja je i najosetljivija insekticide. Kada se utvrdi prisustvo četiri larve na deset biljaka paradajza ili živog patlidžana treba izvršiti prvo tretiranje. Ono je opravdano ako je ispiljeno 40-50% larvi.
Već ispiljene larve neće nanijeti veće štete, a insekticid će djelovati i kada se preostale larve ispile iz jaja. Pri izboru insekticida treba imati u vidu da krompirova zlatica vrlo brzo razvija rezistentnost na insekticide, pa treba koristiti insekticide novije generacije ili one na koje ova štetočina u određenom područnije razvila otpornost.Naredne sezone treba koristiti insekticide drugog mehanizma delovanja.U organskoj poljoprivredi preporučuje se upotreba bioloških preparata na bazi bakterije Bacillus thuringicnsis. Na manjim površinama za preporuku je ručno sakupljanje i uništavanje larvi spaljivanjem.
Biologija cvjetanja kupine
Cvijet kupine je po pravilu, hermafroditan (dvoplodan), srednje krupan, krupniji nego kod maline, s većim brojem tučkova i dvojnim cvijetnim omotačem.
Cvjetovi su skupljeni u cvasti na tzv. cvijetnim grančicama. Cvasti se ne razvijaju jednovremeno. Prvo se razvijaju u pazuhu vršnog, a na kraju iz pazuha najnižeg lista grančice.Boja kruničnih listića je u većini vrsta i sorti kupine bijela, rjeđe ružičasta.Plemenite sorte kupine počinju da obrazuju cvjetne pupoljke krajem ljeta i u toku jeseni u godini koja prethodi cvjetanju. U našim ekološkim uslovima diferenciranje cvjetnih pupoljaka počinje u prvoj polovini augusta i u zavisnosti od sorte proteže se sve do polovine novembra. Karakteristično je da najranije počinju da diferenciraju cvijetne pupoljke sorte uspravnog porasta, a najkasnije puzeće sorte bez bodlji.
U toku jeseni cvijetni pupoljci samo započinju obrazovanje, a dalji njihov razvoj se nastavlja za vrijeme zime (u toplijim područjima) narednog proljeća sve do cvjetanja.Sve plemenite sorte kupine cvjetaju kasno, tako da im ne prijeti opasnost od poznih proljetnih mrazeva. U našim klimatskim uslovima kupina cvjeta u drugoj polovini maja. Međutim, vrijeme i trajanje cvjetanja zavisi od više faktora, a u prvom redu od naslijednih osnova sorte. klimatskih uslova rejona i meteoroloških prilika koje vladaju prije i za vrijeme cvjetanja.Trajanje cvjetanja kupine je različito i u zavisnosti od sorte prosječno traje od 17 do 27 dana.Sve ekonomski važnije sorte plemenite kupine su auiofertilne (samooplodle).pa i u jednosortnim zasadima mogu obilno da rode.
Kupina je entomoftlna biljka, oprašuju je insekti, a od insekata najznačajnija je medonosna pčela.Plod kupine u botaničkom smislu reči je zbirna koštunica, obrazovana od sitnih i sočnih apokarpnih koštunica, pričvršćenih na čvrstoj loži. Karakteristična razlika u poređenju s malinom je ta što se njihove koštunice ne odvajaju od mesnate lože. Pošto su pojedinačne koštunice Čvrsto vezane za cvijetnu ložu, zbirni plod se lako mehanizovano bere.
Cvjetovi su skupljeni u cvasti na tzv. cvijetnim grančicama. Cvasti se ne razvijaju jednovremeno. Prvo se razvijaju u pazuhu vršnog, a na kraju iz pazuha najnižeg lista grančice.Boja kruničnih listića je u većini vrsta i sorti kupine bijela, rjeđe ružičasta.Plemenite sorte kupine počinju da obrazuju cvjetne pupoljke krajem ljeta i u toku jeseni u godini koja prethodi cvjetanju. U našim ekološkim uslovima diferenciranje cvjetnih pupoljaka počinje u prvoj polovini augusta i u zavisnosti od sorte proteže se sve do polovine novembra. Karakteristično je da najranije počinju da diferenciraju cvijetne pupoljke sorte uspravnog porasta, a najkasnije puzeće sorte bez bodlji.
U toku jeseni cvijetni pupoljci samo započinju obrazovanje, a dalji njihov razvoj se nastavlja za vrijeme zime (u toplijim područjima) narednog proljeća sve do cvjetanja.Sve plemenite sorte kupine cvjetaju kasno, tako da im ne prijeti opasnost od poznih proljetnih mrazeva. U našim klimatskim uslovima kupina cvjeta u drugoj polovini maja. Međutim, vrijeme i trajanje cvjetanja zavisi od više faktora, a u prvom redu od naslijednih osnova sorte. klimatskih uslova rejona i meteoroloških prilika koje vladaju prije i za vrijeme cvjetanja.Trajanje cvjetanja kupine je različito i u zavisnosti od sorte prosječno traje od 17 do 27 dana.Sve ekonomski važnije sorte plemenite kupine su auiofertilne (samooplodle).pa i u jednosortnim zasadima mogu obilno da rode.
Kupina je entomoftlna biljka, oprašuju je insekti, a od insekata najznačajnija je medonosna pčela.Plod kupine u botaničkom smislu reči je zbirna koštunica, obrazovana od sitnih i sočnih apokarpnih koštunica, pričvršćenih na čvrstoj loži. Karakteristična razlika u poređenju s malinom je ta što se njihove koštunice ne odvajaju od mesnate lože. Pošto su pojedinačne koštunice Čvrsto vezane za cvijetnu ložu, zbirni plod se lako mehanizovano bere.
Uticaj svjetlosti u uzgoju stoke
Dio sunčeve energije u vidu talasa različite dužine stiže u atmosferu i na zemlju. Sunčevi zraci se mogu podijeliti na ultracrvene (toplotne) i ultraljubičaste (svjetlosne). Oni mogu imati toplotno, svjetlosno i hemijsko dejstvo na organizam.
Sunčevi zraci djeluju na kožu životinja. Od nje se odbijaju ili djelimično apsorbuju. Ultravioletne zrake više apsorbuje epidermis a manje korium. Dio svjetlosnih zraka prodire dublje do potkožnog tkiva i krvnih sudova.Sunčevi zraci djeluju povoljno na životinje osim kratkotalasnih ultravioletnih koji imaju štetno dejstvo na kožu sa malo pigmenta ili depigmentiranu. Kratki ultra ljubičasti zraci izazivaju proširenje krvnih sudova, crvenilo i zapaljenje kože. Djeluju na ćelije kože u kojima je smješten pigment. Melanin pretvara kratke u duge talase (toplotne). Životinje sa više pigmenta u koži i dlaci su otpornije na štetno delovanje sunčevih zraka.
Svjetlost (vidljivi ljubičasti i plavi zraci) djeluju na promet materija u organizmu, ubrzavajući ga. Zbog toga životinje u tamnim prostorijama duže izdrže bez hrane. Ukoliko se životinje drže u uslovima sa dosta sunčevih zraka, troše više hrane zbog bržeg prometa materija.Sunčevi zraci regulišu promet mineralnih materija (pozitivan uticaj na razvoj kostura), povećavaju broj crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina (pigment eritrocita) u krvi, uništavaju štetne mikroorganizme, povećavaju nosivost živine i plodnost životinja (ispoljavanje estrusa, uspješnost osjemenjavanja, broj potomaka i dr.).Ultraljubičasti zraci pretvaraju provitamine (sterine) biljaka, kože i lojnih žlezda ’ životinja u vitamin D2 odnosno D3. Vitamin D reguliše promet mineralnih materija, prije svega kaicijuma i fosfora.
Nosivost živine se povećava sa produžavanjem svjetlosnog dana. S jedne strane svjetlost utiče na uzimanje veće količine hrane u toku dana, a. sa druge preko hipofize djeluje na intenzivniji rad jajnika: Suprotan efekat svjetlost ima na mitarenje (mijenjanje perja) jer ga produžava a u to vrijeme živina ne nosi jaja.Trajanje svjetlosti utiče na postizanje polne zrelosti i ispoljavanje estrusa, naročito onih vrsta koja ispoljavaju sezonsku polnu aktivnost. Kratko trajanje svjetlosnog dana stimuliše polnu aktivnost ovaca a inhibira kobila.
Sunčevi zraci djeluju na kožu životinja. Od nje se odbijaju ili djelimično apsorbuju. Ultravioletne zrake više apsorbuje epidermis a manje korium. Dio svjetlosnih zraka prodire dublje do potkožnog tkiva i krvnih sudova.Sunčevi zraci djeluju povoljno na životinje osim kratkotalasnih ultravioletnih koji imaju štetno dejstvo na kožu sa malo pigmenta ili depigmentiranu. Kratki ultra ljubičasti zraci izazivaju proširenje krvnih sudova, crvenilo i zapaljenje kože. Djeluju na ćelije kože u kojima je smješten pigment. Melanin pretvara kratke u duge talase (toplotne). Životinje sa više pigmenta u koži i dlaci su otpornije na štetno delovanje sunčevih zraka.
Svjetlost (vidljivi ljubičasti i plavi zraci) djeluju na promet materija u organizmu, ubrzavajući ga. Zbog toga životinje u tamnim prostorijama duže izdrže bez hrane. Ukoliko se životinje drže u uslovima sa dosta sunčevih zraka, troše više hrane zbog bržeg prometa materija.Sunčevi zraci regulišu promet mineralnih materija (pozitivan uticaj na razvoj kostura), povećavaju broj crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina (pigment eritrocita) u krvi, uništavaju štetne mikroorganizme, povećavaju nosivost živine i plodnost životinja (ispoljavanje estrusa, uspješnost osjemenjavanja, broj potomaka i dr.).Ultraljubičasti zraci pretvaraju provitamine (sterine) biljaka, kože i lojnih žlezda ’ životinja u vitamin D2 odnosno D3. Vitamin D reguliše promet mineralnih materija, prije svega kaicijuma i fosfora.
Nosivost živine se povećava sa produžavanjem svjetlosnog dana. S jedne strane svjetlost utiče na uzimanje veće količine hrane u toku dana, a. sa druge preko hipofize djeluje na intenzivniji rad jajnika: Suprotan efekat svjetlost ima na mitarenje (mijenjanje perja) jer ga produžava a u to vrijeme živina ne nosi jaja.Trajanje svjetlosti utiče na postizanje polne zrelosti i ispoljavanje estrusa, naročito onih vrsta koja ispoljavaju sezonsku polnu aktivnost. Kratko trajanje svjetlosnog dana stimuliše polnu aktivnost ovaca a inhibira kobila.
Cvjetanje,oprašivanje i oplodnja trešnje
U našim najvažnijim proizvodnim rejonima cvijetni pupoljci trešnje počinju da se formiraju krajem juna i tokom jula, a njihov intenzivni razvoj se nastavlja do početka oktobra u godini koja prethodi cvjetanju.
Trešnja obično cvjeta krajem marta do sredine aprila.Sone trešnje prema vremenu cvjetanja se dijele na: ranocvjetne (na primjer primavera),srednjecvjetne (lionska rana) i poznocvjetne (lambert).Međutim,ako je vrijeme pred cvjetanja i za vrijeme cvjetanje suho i toplo, cvjetanje je bumo i traje svega 4 do 5 dana.Sve sorte su samobesplodne (autosterilne) i medubesplodne (intersterilne).Zato pri raspoređivanju sorata oprašivača pri podizanju zasada treba posvetiti punu pažnju. Da bi se obezbijedilo uredno i obilno plodonošenje, treba gajiti više sorti koje ne pripadaju jednoj već dvoma ili trima grupama. U novije vrijeme stvorena je sorta trešnje koja je samooplodna (stela).Period razvitka plodova (od cvjetanja do sazrijevanja) traje od 28-70 dana, što zavisi od sorte.
Sazrijevanje sorti od najranijih do najkasnijih razlikuje se za oko 45 dana.Trešnju oprašuju isključive insekti (85% medonosne pčele). Pošto su plodovi trešnje relativno sitni ( 3-7 g ) za postizanje prinosa od najmanje dva vagona po hektaru potrebno je da se opraši i oplodi bar 20-30% cvjetova. Za ovakvo oprašivanje potrebno je da se za svaki hektar trešanja ili višanja obezbijedi 4 -5 košnica.Sve sorte trešanja su samobesplodne jer se sopstvenim polenom ne mogu oplodili.Da bi se obezbijedila rodnost, potrebno je gajiti najmanje dvije sorte zajedno. Kod sorata trešanja je izražena i medubesplodnost (interinkompatibilnost) grupe sorata pa je neophodno gajiti više sorti koje ne pripadaju medubesplodnoj grupi.
Prema mnogobrojnim ispitivanjima koja su vršena u SAD. Engleskoj, Švajcarskoj,Rusiji, Njemačkoj, kod nas i u drugim zemljama svijeta, utvrđeno je da su sve sorte trešnje samobesplodne (stranooplodne), te se nijedna sorta ne može oploditi svojim sopstvenim polenom. Da bi se obezbijedila obilna i redovna proizvodnja kod trešnje, ne smiju se podizati jednosortni zasadi, već najmanje tri ili više sorti. Međutim, kod trešanja je vrlo čest slučaj da se pojedine sorte međusobno ne mogu oplođavati. Ta se pojava naziva interscerilnost ili medubesplodnost(interkompatihilnost).Od svih voćnih vrsta medusobnost je najviše izražena u sorti trešanja.Prvu interinkompatibilnu grupu sorti trešanja otkrio je Gardner još 1913. godine, a kasnije je otkriveno još nekoliko grupa.
Trešnja obično cvjeta krajem marta do sredine aprila.Sone trešnje prema vremenu cvjetanja se dijele na: ranocvjetne (na primjer primavera),srednjecvjetne (lionska rana) i poznocvjetne (lambert).Međutim,ako je vrijeme pred cvjetanja i za vrijeme cvjetanje suho i toplo, cvjetanje je bumo i traje svega 4 do 5 dana.Sve sorte su samobesplodne (autosterilne) i medubesplodne (intersterilne).Zato pri raspoređivanju sorata oprašivača pri podizanju zasada treba posvetiti punu pažnju. Da bi se obezbijedilo uredno i obilno plodonošenje, treba gajiti više sorti koje ne pripadaju jednoj već dvoma ili trima grupama. U novije vrijeme stvorena je sorta trešnje koja je samooplodna (stela).Period razvitka plodova (od cvjetanja do sazrijevanja) traje od 28-70 dana, što zavisi od sorte.
Sazrijevanje sorti od najranijih do najkasnijih razlikuje se za oko 45 dana.Trešnju oprašuju isključive insekti (85% medonosne pčele). Pošto su plodovi trešnje relativno sitni ( 3-7 g ) za postizanje prinosa od najmanje dva vagona po hektaru potrebno je da se opraši i oplodi bar 20-30% cvjetova. Za ovakvo oprašivanje potrebno je da se za svaki hektar trešanja ili višanja obezbijedi 4 -5 košnica.Sve sorte trešanja su samobesplodne jer se sopstvenim polenom ne mogu oplodili.Da bi se obezbijedila rodnost, potrebno je gajiti najmanje dvije sorte zajedno. Kod sorata trešanja je izražena i medubesplodnost (interinkompatibilnost) grupe sorata pa je neophodno gajiti više sorti koje ne pripadaju medubesplodnoj grupi.
Prema mnogobrojnim ispitivanjima koja su vršena u SAD. Engleskoj, Švajcarskoj,Rusiji, Njemačkoj, kod nas i u drugim zemljama svijeta, utvrđeno je da su sve sorte trešnje samobesplodne (stranooplodne), te se nijedna sorta ne može oploditi svojim sopstvenim polenom. Da bi se obezbijedila obilna i redovna proizvodnja kod trešnje, ne smiju se podizati jednosortni zasadi, već najmanje tri ili više sorti. Međutim, kod trešanja je vrlo čest slučaj da se pojedine sorte međusobno ne mogu oplođavati. Ta se pojava naziva interscerilnost ili medubesplodnost(interkompatihilnost).Od svih voćnih vrsta medusobnost je najviše izražena u sorti trešanja.Prvu interinkompatibilnu grupu sorti trešanja otkrio je Gardner još 1913. godine, a kasnije je otkriveno još nekoliko grupa.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)