Navodnjavanje maline i kupine

Odgovarajuća količina vode neophodna je prilikom uzgoja maline i kupine, kako bi iste imale snažan rast i postizale visoke prinose. 

Nedostatak vode u periodu razvoja ploda imaće za posljedicu sitne plodove. Najbolje bi bilo kada bi voda tokom cijele vegetacije bila ravnomjerno raspoređena. Količina vode koju zahtjeva malina i kupina za svoj rast i razvoj zavisi od vremenskih uslova, stanja biljke, te energije rasta. Međutim, utvrđeno je da se najviše norme vlage koja se upotrijebi od strane ovih kultura kreće 0,5-0,8 cm dnevno. 

Malina i kupina mogu da koriste skoro svu vlagu koja se nalazi u površinskom sloju zemljišta, do 60 cm. 

Zemljišta se razlikuju po količini vode koju mogu zadržavati u ovoj zoni. Na primjer, dobro drenirana pjeskovita zemljišta mogu zadržavati vodu svega 5 cm, dok ilovače zadržavaju razinu iste i do 10 cm. Generalno se smatra da sa navodnjavanem treba početi kada je 50% raspoložive-dostupne vlage u temljištu iskorišteno. Sa maksimalnom procjenom, ova situacija će se javiti u 5-10 dana, ovisno od tipa zemljišta i padavina. 

Kada je u pitanju izbor sistema za navodnjavanje maline i kupine, preporučuje se sistem kap po kap.

Isti posjeduje sljedeće prednosti: potrebna je manja količina vode, kao i snaga iste, omogućuje ujednačen raspored vlage, te ne stvara povoljne uslove za razvijanje truleži ploda. Nedostaci istog podrazumjevaju: potrebu izvora zavidno čiste vode (kako ne bi došlo do začepljenja), periodičnu zamjenu, mogućnost oštećenja sistema tokom kultivacije zemljišta, te podložnost štetama koje mogu nanijeti glodari ili pak čovjek. Postoje dva tipa sistema za navodnjavanje tipa kap po kap, i to:

-klasični sistem za navodnjavanje tipa kap po kap sa perforiranim cijevima koje cijelom svojom dužinom iskapavaju vodu bez pritiska, a isti svoju primjenu posebno nalazi na ravnim parcelama (T-tape),

-sistem sa kapaljkama iz kojih se voda pod pritiskom izlučuje u zemljište blizu biljke, a isti svoju primjenu posebno nalazi na parcelama sa izrazitim nagibom, u cilju što bolje distribucije vode.

U BiH najzastupljeniji je prvi tip sistema za navodnjavanje, odnosno T-tape. Različiti tipovi sistema za navodnjavanje postavljaju se tako što se samo pruže po površini zemljišta, ili se pak zatrpavaju u zemljište, ili postavljaju u visini prve žice. Ukoliko se sistem ukopava u zemljište, kapaljke se postavljaju na dubini 10-20 cm, kako bi se spriječila opasnost oštećenja istih prilikom obrade zemljišta. Potreba za zalijevanjem može se na veoma jednostavan način odrediti sljedećom metodom: uzme se u šaku malo zemlje, te se od iste pokuša formirati grudvica. 

Uzorak zemljišta treba uzeti sa maksimalne dubine na kojoj se razvija korijen uzgajanih kultura (oko 15-25 cm).

Ukoliko prilikom stiska šake uzorak zemlje ostane kompaktno zbijen (formira se loptica) sadržaj vlage u zemljištu je zadovoljavajući. Međutim, ukoliko se uzorak zemlje raspe u šaci sadržaj vlage u zemljištu je u padu, te je potrebno početi sa navodnjavanjem. Vrijeme i količina vode koju je potrebno obezbjediti navodnjavanjem mogu biti određeni i putem tenziometra. Naime, potrebno je uroniti dvije male sonde u zemljište, i to toliko da vrh jedne dosegne dubinu 15 cm, a druge 30 cm. Kada se vlaga na 15 cm dubine zemljišta spusti ispod 40-50 % poljskog vodnog kapaciteta vrijeme je početi sa navodnjavanjem. Radi lakše orjentacije ugrubo, malina i kupina zahtjevaju 2,5-3,8 cm vode za sedmicu dana, koju treba obezbjediti bilo kišom ili navodnjavanjem od momenta cvjetanja do kraja berbe. Međutim, veće količine vode od 3,8 cm tokom sedmice su neophodne tokom razvoja plodova (juni). 

Uzgoj maline i kupine u zaštićenim prostorima zahtjevat će veće količine vlage, nego kada je u pitanju uzgoj istih na otvorenom polju. 

Generalno, ne preporučuje se navodnjavanje dvogodišnjih kultivara maline (Willamette, Mikeer i dr.) u kasno ljeto i jesen, jer isto sprečava izdanke da potpuno dozriju i adekvatno se pripreme za zimu. U razmatranju koliko vode dodati navodnjavanjem, generalno se može reći da je potrebno dodati toliku količinu da se u sloju od 60 cm dubine, od površine zemljišta, vlaga održi 100%. Treba napomenuti da je sistem za navodnjavanje samo oko 75% efektivan, tako bi se 3,3 cm vode moralo pustiti iz natapnog sistema kako bi se obezbjedilo 2,5 cm raspoložive vlage u zemljištu. Takođe, ne preporučuje se vršiti navodnjavanje većom bzinom isteka vode, nego što ista može biti upijena od strane zemljišta. 

Prekomjerno zalijevanje je rasipanje, a može biti i štetno, te ga treba izbjegavati. 

Ono može rezultirati pojavom nježnih, mekanih plodova, koji su izrazito osjetljivi na dodir, čime se otežava manipulacija istim. Takođe, prekomjerno navodnjavanje ispire hranjiva, posebno azot, iz zone korijenovog sistema, te sprečava aeraciju zemljišta, zatim normalan rast korjena, te pogoduje razvijanju bolesti, trulež korijena.

Standardne podloge u proizvodnji breskve

Breskva se kalemi na generativne i vegetativne podloge. Više se koriste generativne podloge. 

Od generativnih podloga praktično se koriste samo sijanci vinogradarske breskve (Prunus persica (L.), Amygdalus persica L. ili Persica vulgaris Mill,) i badema (Prunus amygdalus L., Amygdalus communis Spach). Od vegetativnih podloga najviše se koristi hibrid badem x breskva, GF 677. Vinogradarska breskva je vodeća podloga za breskvu. Ima dobru klijavost sjemena, daje sijance koji brzo rastu te se siju direktno u rastilo i kaleme iste godine. Tako se proizvodnja sadnica bresaka skraćuje za godinu dana. Ne podnosi zemljišta sa suviše kreča (preko 6% aktivnog kreča), kao i pretjerano vlažna zemljišta (na kojima dolazi do gušenja korjena). Za krečna zemljišta umjesto vinogradarske breskve koristi se sijanac badema ili hibridi badem x breskva. Mišić (1984) navodi da marokanska breskva misir podnosi odlično krečna zemljišta (i do 17% aktivnog kreča). Najbolje je koristiti sjeme vinogradarske breskve žutog mesa, sitnijih koštica i kasnijeg zrijanja ploda. Period naknadnog dozrijevanja sjemena traje oko 90 dana.

Vinogradarska breskva obično živi oko 15 godina. 

Nikada ne obrazuje izdanke. Sorte bresaka kalemljene na sijancima vinogradarske breskve bujno rastu, rano prorode i daju visoke prinose dobrog kvaliteta ploda. ova podloga najbolje rezultate daje na umjereno plodnom zemljištu u toplijim, vinogradarskim rejonima. Badem - kao podloga za breskvu kod nas se rijetko upotrebljava. Koristi se samo za zemljišta sa povišenim sadržajem kreča ili pri sadnji breskve na zemljištu gdje je prethodno bila breskva kalemljena na vinogradarsku breskvu. Može se koristiti sjeme slatkog i gorkog badema. U našoj zemlji kao podloga za breskvu više se koristi gorki badem, jer je sjeme jeftinije, a korjen sijanaca ne napada žilogriz. Slatki badem, naročito tanje ljuske, teško je sačuvati od ptica. 

Na gorkom bademu ptice nikada ne pričinjavaju štetu, pa je rod lahko sačuvati. 

Iako je badem dugovječna voćka, breskva kalemljena na bademu ima dosta kratak vijek. Kalemljene na stalnom mjestu, breskve na bademu imaju nešto duži vijek. Period dobrog odvajanja kore badema je dosta kratak, a i inače je prijem kalema znatno slabiji nego na vinogradarskoj breskvi, zbog toga se o vremenu i kvalitetu kalemljenja mora voditi veća pažnja. Kalemljene na bademu, breskve kasnije prorode, sporije rastu i daju sitnije i manje kvalitetne plodove. Za proizvodnju breskve male bujnosti, može se koristiti patuljasti badem (Amygdalus nana L.), kojeg ima u Deliblatskoj peščari.

Proces uzgoja ćurića

Tov ćurića može se intenzivno obavljati do uzrasta od 13 do 16 sedmica (tzv. proizvodnja brojlera), što se danas uglavnom najviše i koristi u proizvodnji ćurećeg mesa. 

Ukoliko ćurići nisu iskorišteni za klanje oko 3,5 mjeseca, u zavisnosti od proizvodnog plana, tov ćurića se može produžiti na dva načina. Pošto su ćurići poslije bobanja veoma otporni, mogu se toviti intenzivno u zatvorenim prostorijama, ili poluintenzivno uz korištenje travnih površina. 

Tov ćurića može da traje 5-6 mjeseci, kada, u zavisnosti od rase, tj. hibrida, mogu da dostignu 6-9 kg žive mase, pa i više. 

Odrasle, selekcijom škartirane ili za nošenje iskorištene ćurke i prekobrojni ćurani dostavljaju se u tovilište i u zavisnosti od hibrida i stepena utovljenosti, mogu da dostignu težine od 8 do 30, pa i više kilograma. Tržište, bar za sada, više cijeni mladu utovljenu ćurku, tj. brojlera težine 4 – 6 kg.

Priprema za prijem ćurića

Prije prijema ćurića, objekat treba da se zagrije do potrebne temperature (oko 36ºC ispod vještačke kvočke na nivou prostirke i oko 23ºC u objektu). Ako se objekat grije termogenima, onda temperatura u objektu treba da bude oko 36ºC. Oko 12 sati prije prijema ćurića pojilice treba napuniti vodom, a u tacne u tankom sloju staviti smješu hrane.

Prijem jednodnevnih pilića

Ćurići se dovoze do tovilišta specijalnim vozilom upakovani u kartonske kutije oko 80 grla u kutiji, tj. u 4 pregrade po 20 ćurića. Kutije se prvo raspoređuju sa spoljne strane kružnih ograda. Zatim se provjerava temperatura ispod vještačke kvočke i ako je odgovarajuća ćurići se vade iz kutija i stavljaju ispod kvočke. Treba nastojati da što prije počnu da uzimaju hranu i vodu. 

Posebnu pažnju treba obratiti na slabije ćuriće, koji se obično nalaze pored kružnih pregrada i ne pokazuju želju da uzimaju hranu i vodu.

Svako takvo grlo treba uhvatiti i zamočiti mu kljun u vodu i hranu i posle toga kontrolisati da li je nastavilo samo da ih uzima. U protivnom, slabi ćurići kunjaju 2-3 dana i uginu uslijed gladi i iznemoglosti. U ovom uzrastu ćurići slabo vide, pa je neophodno ispod vještačke kvočke postaviti sijalicu 80 do 100W.

Postupak sa ćurićima do 14 dana

Svakodnevno se provjerava temperatura ispod grijača i u objektu, zatim se prati stanje ćurića, kao i ispravnost i čistoća pojilica, hranilica i prostirke. Četvrtog dana se povećava površina kružnog prostora, tako što se ograda od lesonita širi, ili se dva kruga spajaju u jednu veću elisu. Počinje se sa korištenjem visećih hranilica i pojilica. Uklanjaju se sijalice ispod vještačkih kvočki, jer su ćurići u ovom periodu naučili da uzimaju hranu i vodu. 

Sedmoga dana se uklanjaju tacne za ishranu i pojilice, a podizanjem vještačkih kvočki smanjuje se tamperatura za oko 3 stepena svake sljedeće sedmice. 

U uzrastu od 10 do 14 dana ako je neophodno ćurići se obeskljunjuju (uz pomoć električnog aparata skraćuje im se gornji dio kljuna na 2 – 3 mm ispred nosnih otvora). Dva dana prije i dva dana poslije sječenja kljunova, u hranu i vodu za piće treba dodavati vitamin B kompleksa i K vitamin radi ublažavanja stresa. Zatim se ukljanjaju ograde od lesonita i provjerava stanje ventilacije. Nakon završenog sječenja kljunova, u toku naredna 3 dana treba povećavati nivo hrane u hranilicama.

Postupak sa ćurićima od 2. do 14. sedmice

U tovilištu pored uobičajenih svakodnevnih poslova, u ovom periodu treba obaviti i sljedeće poslove: od četvrte sedmice početi sa korištenjem druge smješe, a sa 5 sedmica eventualno prekinuti grijanje. Već sa 8 sedmica koristi se treća smješa, a sijalice se očiste od prašine. Sa navršenih 10 sedmica počinje se sa korištenjem 4. smješe

Ishrana ćurića

Za ishranu ćurića u tovu prvih dana potrebne su male plastične tacne, oko 156 za objekat kapaciteta 6,5 hiljada grla. Poslije nedjelju dana ćurići se hrane iz visećih automatskih cilindričnih hranilica, u koje se hrana doprema cijevnim konvejerom iz koša za prijem hrane smještenog u predprostoriju. Do tovilišta se doprema u rasutom stanju posebnim vozilom iz kojeg se mehanizovano prebacuje u silos na čelu ili pored objekta. Iz silosa se pomoću izuzimača hrana po potrebi doprema do koša za prijem hrane, a kasnije cijevnim konvejerom odavde do visećih hranilica. 

Sve smješe se koriste u obliku peleta odgovarajuće veličine i daju se ćurićima u tovu po volji. 

Preporučuje se da se jedanput nedjeljno pospe po hrani oko 1 kg sitno mljevenog granita na 100 grla. Sastav smješe za ishranu ćurića je isti do 12. nedjelje tova kao i za priplodne ćuriće do 12 nedelje uzrasta.

Za ćuriće koji završavaju tov u kasno ljeto i ranu jesen preporučuje se da u kasnijim fazama tova dobiju smješu sa nešto većim procentom proteina.

Napajanje

Za napajanje ćurića mora se obezbijediti čista i hemijski i bakteriološki ispravna voda. Temperatura vode kojom se napajaju prvi put ćurići mora biti oko 18ºC. U tovilištu sa oko 6,5 hiljada grla za napajanje ćurića prvih dana potrebno je 156 pojilica sifonskog tipa, kapaciteta oko 5 litara. 

Za odraslije ćuriće koriste se automatske viseće plastične pojilice zvonastog oblika, oko 60 u tovilištu. 

Obično se pojilice za živinu postavljaju u dva reda, kako bi bile što pristupačnije ćurićima. Potrošnja vode po grlu u 13-onedjeljnom uzrastu iznosi oko 17 litara da se približno još toliko vode potroši za pranje objekta, opreme i ostalog pribora, tako da ukupna potrošnja vode iznosi oko 34 litra po grlu.

Isporuka utovljenih ćurića

Utovljeni ćurići treba da se isporuče klanici odmah po završetku tova, jer svako odlaganje izaziva gubitke. Hvatanje i utovar ćurića treba obaviti u polumraku, ili pri plavoj svjetlosti, ali veoma pažljivo jer su ćurići podložni ozljedama (modrice, ogrebotine, prelomi kostiju). Ćuriće treba ravnomjerno rasporediti po površini plastičnih kaveza. 

Broj grla u kavezu se obično kreće od 5 do 6. 

Kavezi na kamionu treba da su čvrsto i pravilno složeni, kako bi se izbjeglo pomjeranje i lom kaveza prilikom prevoza. Od tovilišta do klanice ćurići treba da stignu što prije, jer duže trajanje prevoza izaziva kalo, a može doći i do većeg mortaliteta. Za vrijeme visokih temperatura treba izbjegavati prevoz utovljenih ćurića. Otpremom ćurića na klanje proizvodni ciklus je završen.

Kako popraviti plodnost malinjaka?

Obim i broj zahvata koji iziskuje uređenje zemljišta prvenstveno zavise od zatečenog stanja površine na kojoj se želi podići novi zasad maline i kupine. 

Čišćenje i ravnanje površine zemljišta obavezna je radnja u sklopu uređenja odabrane parcele, a ima za cilj eliminisanje svih većih ili manjih potencijalnih fizičkih i drugih smetnji, kao npr. zemljišnih depresija koje bi kasnije predstavljale nepoželjna mjesta akumulacije površinske vode. Eliminisanje korova, takođe je radnja koja se u ovoj fazi redovno primjenjuje. Herbicidi Cidocor, Herkules i Basta efikasna su sredstva za uništavanje najvećeg broja višegodišnjih i jednogodišnjih korova, te se u ovu svrhu najčešće preporučuju. Ukoliko je zemljište na kojem se želi podići malinjak nešto slabijeg kvalteta, obavezno je popravljanje njegove plodnosti, odnosno poboljšanje njegovih fizičkih i hemijskih karakteristika. Popravka plodnosti zemljišta vrši se meliorativnim đubrenjem organskim i mineralnim đubrivima, a prema potrebi izvodi se i kalcifikacija (korekcija pH vrijednosti), te odvodnjavanje, odnosno obezbjeđuje i sistem za navodnjavanje. 

Zemljišta obogaćena organskom materijom su veoma povoljna za uzgoj maline i kupine. 

Ista poboljšavaju teksturu zemljišta, te zadržavaju mineralne elemente usljed bazičnosti od ispiranja. Organska materija poboljšava vodni režim zemljišta, odnosno povećava kapacitet za zadržavanje vode. Bogatsvo zemljišta organskom materijom često ne smije biti omalovažavana. Količine organske materije koje se dodaju zemljištu mogu biti bez suštinskih ograničenja. Ova forma može da bude sastavljena od slame pomiješane sa stajnjakom, zelenišnim đubrivima (sudanska trava, raž, ozima žita) ili pak komposta. Količina 3-5 tona po dunumu ovih materija trebala bi biti dovoljna u najvećem broju slučajeva, a veće količine, u cilju povećanja vodnog kapaciteta zemljišta, treba biti dodata na zemljištima pjeskovitog tipa, čime se poboljšava i njihova struktura, drenaža, ali i aeracija, spram zemljišta koja imaju veću količinu gline. Razgradnja ove organske materije mikroorganizmima zemljišta zahtijeva naknadne količne azota osim ukoliko organmska materija nije bila od leguminoza. Oko 6 kg stvarnog azota treba dodati na svaku metričku tonu slame i stajnjaka i 12 kg istog treba dodati za neleguminoznu organsku materiju ili zelenišno đubrivo u cilju pomoći razgradnje.

Ukoliko se primjenjuje kokošije đubrivo isto se dodaje u jesen, u količinama 0,5-1,0 t po dunumu.

Idealno, organska materija treba biti unešena po površini 10-15 cm prije same sadnje. Organska materija povećava raspoloživost hranjiva, kationa, zemljišni kapacitet i naravno, mikrohranjivi sadržaj. U zavisnosti od zatečenog nivoa plodnosti zemljišta, količina đubriva za meliorativno đubrenje za mineralna NPK đubriva (5:20:30, 5:22.35, 6:26:26, 7:14:21, 10:20:30) kreće se 1,5-2,5 t/ha. Ukoliko se primjeni meliorativno đubrenje, unošenjem u trake (ne đubri se cijela površina - redukovano đubrenje) ove količine mogu biti i za oko 3 puta manje od navedenih. Najpodesnije vrijeme provođenja meliorativnog đubrenja je u dva navrata, po 50% ukupne količine, prije i poslije dubokog oranja. 

Nakon rasturanja stajnjaka, mineralnih đubriva, a po potrebi i krečnjaka obavlja se oranje zemljišta na dubinu 30-40 cm. 

Duboko oranje vrši se isključivo pri umjerenoj vlažnosti zemljišta, i to najmanje mjesec dana prije početka sadnje. Ukoliko postoji nepropusni sloj, rigolovanjem će se isti prevezići i povećati propusnost zemljišne podloge. Rigolovanje podrazumijeva razbijanje neporopusnog sloja zemljišta primjenom podrivača koji prave uske kanale u zemljištu, na dubini 75-100 cm. Dlijeta na podrivaču postavljaju se na takvu dubinu da obavljaju funkciju ispod stvrdnutog sloja zemlje, kako bi isti bio prekinut. Razbijanje nepropusnog sloja na ovaj način trebalo bi biti učinjeno dva puta po istoj parceli, tako što se u drugom prolazu traktor kreće pod uglom od 90° u odnosu na predhodno izvedenu radnju. Treba napomenuti da zemljište prilikom izvođenja ove radnje mora biti umjerene vlažnosti, obzirom da bi ista ukoliko bude povećana imala suprotan efekat od onoga koji se želi postići samom operacijom. 

Poslije izvršenog oranja pripremana parcela čisti se od krupnijeg kamenja, kao i ostataka korijena korovskih i drvenastih biljaka. Po ovoj radnji dalje se pristupa detaljnijoj površinskoj pripremi zemljišta za sadnju, koja podrazumjeva dodavanje druge polovine organskih i mineralnih đubriva, te tanjiranje i drljanje do potpunog usitnjavanja površinskog sloja zemljišta. U okviru površinske pripreme zemljišta za sadnju preporučuje se provođenja mjera njegove dezinfekcije i dezinsekcije preparatima, kao što su: Timet, Galation, i dr.

Kako liječiti upalu vimena?

Da bi se dobilo mlijeko ekstra kvaliteta sa prihvatljivim brojem mikroorganizama i somatskih ćelija, neophodno je preduzeti određene higijenske mjere od kojih je pravilna higijena vimena najznačajnija.

Mikroorganizmi u mlijeku potiču iz različitih izvora. 

Mikroorganizmi najčešće dospijevaju u vime (mliječnu žlezdu) i mlijeko preko vode koja se koristi za pranje sisa prije muže. Voda je idealna podloga za rast i razvoj mikroorganizama. Najzad, u vodi je nastao i cijeli živi svijet pa je ona tako pogodna životna sredina i za mikrorganizme. Kada se vime pere vodom ona se sliva niz sisu i lako dolazi do sisnog otvora. Dovoljno je da do sisnog otvora dospije samo jedna kap vode pa da prodre u sisni kanal potencijalno unoseći mikrooganizme. Takođe, izvor mikroorganizama koji dospijevaju u mlijeko jesu i ruke muzača koje su često zaprljanje ili vlažne usled pranja sisa. 

Mleko iz inficiranih četvrti vimena sadrži bakterije koje mogu da se prenose na druge krave putem muže. 

Takve su Staphaureus i Strepagalactie bakterije. One se mogu naći duž jedne linije i aparata za mužu i prenositi do sledećih 5-6 krava koje su na muži. Jednom kada se nađu na koži sise, bakterije počinju svoje razmnožavanje. Pogodna mjesta za njihov rast i razvoj predstavljaju pukotine koje nastaju kao posljedica mikrolezija (ranica) na koži sisa. Poslednja istraživanja (Cook N.B., 2002) pokazuju da su pojave novih infekcija vimena direktno povezane sa većom zaprljanošću vimena. Povećan broj somatskih ćellija je znak zapaljenskog oboljenja mliječne žljezde poznatog kao mastitis (upala vimena). Upala vimena nastaje kao posledica patološkog procesa u kome učestvuju patogeni mikroorganizmi. Kod mastitisa dolazi do značajnog smanjenja proizvodnje mlijeka u mliječnoj žljezdi. Troškovi liječenja su značajni naročito kod teških slučajeva sa neizvjesnim ishodom. Nakon izlječenja nivo laktacije se rijetko kad vraća na prethodnu vrijednost, a nisu rijetki i slučajevi izlučenja takvog mastitičnog grla.

Upala vimena kao ekonomski problem

Upala vimena je najskuplja bolest muznih krava koja farmere širom svijeta košta, po nekim procjenama, oko 140 eura po jednom oboljenju. Ovaj trošak se odnosi na: pad proizvodnje  mlijeka, trošak odbačenog mlijeka, liječenje, izlučenje, i finansijski gubitak usljed pogoršanja klase mlijeka. U stadu sa 100-ak krava i pojavom mastitisa u 65 slučajeva tokom godine, kao i sa ukupnim brojem somatskih ćelija od 200.000, ukupni godišnji trošak uslijed mastitisa se procjenjuje u svijetu na oko 12.800 eura (izvor: Edmondson i Blowey 2001). Da bi se dobilo mlijeko ekstra kvaliteta sa prihvatljivim brojem mikroorganizama i somatskih ćelija, neophodno je preduzeti određene mjere od kojih je pravilna higijena muže najvažnija.

Postupak prije muže

Prije muže je neophodno sise očistiti i dezinfikovati da bi se smanjio mogući broj mikroorganizama koji mogu dospjeti u mlijeko. To se sprovodi u postupku koji se popularno naziva SUHA MUŽA. Osnovno je da se ne upotrebljava voda ni u kom slučaju u toku pripreme sisa za mužu. Time se značajno smanjuje rizik od prodora mikroorganizama u sisni kanal i mlijeko. Prije čišćenja vimena preporučuje se izmuzavanje tj. proba prvih mlazeva. Postupak je koristan jer se na taj način izlučuju i mikroorganizmi kojih je najviše upravo u prvim mlazevima mlijeka. Sadržaj koji se dobija u toku probe treba pokupiti u posebnu posudu sa crnom podlogom, nikako na “čizmu’’. Zatim, procenti stanje mlijeka prema izgledu i neškodljivo prosuti sadržaj lončeta. Paziti da se sadržaj izmuženog mlijeka ne raznese po podu štale što, ukoliko u njemu ima patogenih mikroorgamizama, može dovesti do širenja infekcije na ostale krave.

Postupak poslije muže

Poslije muže je neophodno da se sise zaštite i dezinfikuju. Brojna istraživanja pokazuju da ukoliko je efikasna dezinfekcija nakon muže, može dovesti do smanjenja pojave novih mastitisa i preko 50%. Treba izbjegavati dezinfekciju sa vodenim rastvorima dezinficijenasa koji se prave neposredno pred nanošenje. 

Kvalitet vode koja služi za pravljenje takvog rastvora je od naročitog značaja. Ova voda nije uvijek odgovarajućeg kvaliteta što se ogleda u mogućem prisustvu mikroorganizama (alge, bakterije), preterane koncetracije minerala (kamenac) i rastvorljivih gasova. S toga je neophodno vodu povremeno testirati. Odlike vode kao rastvarača u ovom slučaju direktno mogu imati negativan uticaj na sposobnost dezinficijensa da uništava mikroorganizme. Naročito je nepovoljan uticaj saliniteta vode, njene tvrdoće, prisustva organskih materija i hlora. Salinitet je mjera taloženja vode i određuje se preko sadržaja kalcijum karbonata. Smatra se, a i potvrđeno je kroz brojna istraživanja, da voda saliniteta sa preko 500 jedinica/milion značajno smanjuje koncetraciju raspoloživog joda u dezinficijensu za sise. Tvrda voda sadrži visok nivo kalcijuma, magnezijuma i mangana. 

Vode se klasifikuju prema stepenima tvrdoće na meke, veoma meke, tvrde i veoma tvrde. 

Dokazano je da pojedine dezinfekcione komponente, kao npr.hlorhexidin, gube svoju baktericidnu moć pri nivou tvrdoće od 20  jedinica/milion. Kada je tvrdoća iznad tog nivoa hlorhexidin se taloži i postaje praktično neaktivan. Period između dvije muže je kritičan za prodor mikroorganizama i razvoj patološkog procesa u mliječnoj žljezdi. Sisni kanal je neposredno nakon muže opušten i delimično otvoren tako da postoji mogućnost prodora mikroorganizama iz spoljne sredine. Da  bi se to spriječilo potrebno je sise odmah nakon muže dezinfikovati sredstvom koje ima sposobnost zatvaranja sisnog otvora. 

Između dvije muže vimena su izložena različitim nepovoljnim uticajima spoljašnje sredine, prije svega klimatskim. 

Stoga je važno da se sise zaštite i spriječi nepovoljno dejstvo klimatskih faktora kao što je jako dejstvo sunčevih zraka, zatim uticaj vlage ili izrazite hladnoće. Sredstva za zaštitu sisa treba da sadrže emulzije i druge kozmetičke sastojke koje  mogu da poboljšaju stanje kože sisa. Dodate emulzije doprinose dobrom zdravstvenom stanju kože sisa čineći je glatkom i ravnom i tako smanjuju higijena vimena nakupljanje potencijalnih patogenih uzročnika mastitisa u pukotinama i ragadama na površini kože. Nisu sve emulzije podešene za njegu kože sisa. Izbjegavaju se neke biljne emulzije zatim tzv.bijela ulja (parafin), dok se izuzetno cijeni glicerol. Takođe, ako se emulzije dodaju dezinficijensima za sise, kod pojedinih slučajeva može doći do smanjenja njihovog baktericidnog efekta. Ovo će zavisiti od koncetracije dodatih  emulzija. Zdravo, čisto i njegovano vime povoljno utiče na opšte stanje krave i produktivnost, ali je i ogledalo samog farmera, njegove brige i svijesti o značaju pravilne higijene vimena.

Izvor: www.agroplod.rs

Kako pripremiti vosak za kalem voćaka?

Za uspješno kalemljenje neophodni su odgovarajući pribor i materijali. Alat za kalemljenje sastoji se od voćarske testerice, voćarskih makaza, noža kresača, noža za kalemljenje i drugih specijalnih sječiva kao i bruseva za oštrenje noževa.

Alat mora biti čist, oštar i izrađen od nehrđajućeg čelika. Poslije upotrebe alat treba očistiti, naoštriti, podmazati i čuvati u suhoj prostoriji, Takođe su neophodni kalemarski vosak i vezivo. Za uspješno kalemljenje vezivo je neophodno. Za okuliranje i kalemljenje spajanjem koriste se i gumene trake, koje su vrlo praktične, jer se njima brzo i lako rukuje a uslijed elastičnosti ne mogu se usjeći u koru kao kada se koriste druga veziva.

U novije vrijeme kao najbolji materijal za vezivanje koriste se plastične trake od polivinilhlorida.

Prednosti ovog veziva su što sprječava isušivanje spojnog mjesta, dugo traje, elastično je i ne usjeca se u koru, a sprječava se kvašenje spojnog mjesta. Kalemarski vosak je neophodan za sve načine kalemljenja osim za okuliranje. Bez dobrog voska, uspjeh kalemljenja može biti doveden u pitanje, čak kada su potpuno ispunjeni svi ostali uslovi. Njime se premazuje spojno mjesto i svi presjeci na podlozi i vioki i time izoluju od nepovoljnih činilaca sredine, a naročito od isušivanja i vlaženja, uslijed čega bi primanje bilo ugroženo. Samo na spojnom mjestu koje je zaštićeno od isušivanja, vlage i mikroorganizama može da se obrazuje primarno tkivo (kalus) kojim se uspostavlja nužna veza između podloge i vioke. Da bi poslužio tom cilju, kalemarski vosak treba daje mek, ljepljiv i neprokvasiv, bez štetnog uticaja na tkiva i daje postojane konzistencije da se na hladnoći ne stvrdnjava a na toploti ne omekšavaj.

Postoji hladni i topli kalem vosak.

Prvi je na običnoj temperaturi mek i postojan, tako da se može lako upotrijebiti a drogi se mora pred upotrebu zagrijati, jer se na hladnoći stvrdne. Topli vosak je jeftiniji i brže se razmazuje, obično se upotrebljava pri prekalemljivanju starijih voćaka, kada treba premazivati velike prosjeke skeletnih grana. Njime se veliki preseci preliju. Nedostatak je u tome što se pri upotrebi mora zagrijati, a to nije uvijek izvodljivo. Postoje mnogobrojni recepti za spremanje dobrog kalemarskog voska, kako hladnog tako i toplog. Od mnogobrojnih recepata za spremanje hladnog kalem voska navest ćemo samo one koji su se pokazali kao najbolji:

l) 0,5 kg pčelinjeg voska, 1,0 kg kalafonijuma, 0.2 lit zejtina, 0.1 kii katrana 

2) 400 g kalafonijuma, 200 g pčelinjeg voska, 100 g loja, 100 g špiritusa

3) 800 g kalalonijuma, 30 g loja, 20 g smole, 35 g prosejanog pepela i 100 g špiritusa

Prema ovim i sličnim receptima pripremanje voska je vrlo jednostavno. Na umjerenoj vatri zagriju se kalafonijum i isitnjeni vosak dok se ne rastope, uz stalno miješanje. Kad se istope vosak i kalafonijum. odnosno loj i smola, skine se sud s vatre da se ohladi, pa se sipa špiritus, uz stalno miješanje. Ako ocijenimo da je kalem vosak rijedak, rastopi se još kalafonijuma, odnosno smole i loja, a ako je suviše gust, doda se špiritusa. Katran služi za zaštitu od pčela, koje često skidaju vosak sa kalemova. Top i vosak takode se može pripremiti na više načina. Navodimo samo neke, radi primjera:

1) 1000 g kalalonijuma, l00 g pčelinjeg voska, 400 g loja 

2) 400g kalafonijuma, 200 g pčelinjeg voska, 100 g masti životinjske 

3) 1000 g kalafonijuma, 230 g lanenog ulja, 5000 g parafina

Ovaj vosak se priprema tako što se najprije u sudu na vatri rastope kalafonijum, smola, loj, odnosno masti ili ulje, uz dobro miješanje. Vosak se stvrdne i zato se pred samu upotrebu zagrijava, kako bi omekšao, pa se onda upotrebljava. Ne treba suviše topao vosak stavljati na presjeke grana voćaka. U novije vrijeme kalemarskom vosku dodaju se i neke fitohormonalne materije a naročito beta-indolsirćetna kiselina i drugi stimulansi da bi se obezbijedilo bolje obrazovanje kalusa.

Ljekovito bilje-Bosiljak

Bosiljak je naše narodno omiljeno cvijeće. To je jednogodišnja zeljasta biljka, porijeklom iz Indije. Stablo je visoko do 50 cm, grane su postavljene unakrsno i naspramno.

Listovi su sa drškama, izduženo jajastog oblika, po obodu razrijeđeno testerasti. Cvjetovi su bijeli ili blijedoružičasti, sa kratkim drškama, u grupama od po 6-10, i formiraju duge metličaste cvasti, kojima se završavaju grančice. Cvjeta od maja do augusta. kod nas se gaji od davnina kao ukrasna, začinska i ljekovita biljka a koristi se i u religioznim obredima. Cijela biljka je prijatnog mirisa, a najviše listovi. Ukusa je gorkog i aromatično ljutog. Bere se se nadzemni dio biljke u cvijetu (Basilici herba) i suši u hladu na propuhu. Razmnožava se sjemenom, koje se u bašti ili saksiji sije u martu, a mlade biljke, po dvije zajedno, rasađuju u maju.U toku vegetacije neophodno je redovno okopavanje i zalijevanje. 

Sastav: 

Sadrži etarskog ulja, tanina, saponina i gorkih materija. Količina etarskog ulja nije velika iznosi svega 0,4 do 0,8°/o ali biljka ipak ima vrlo jak miris. U etarskom ulju ima estragola ili metilkavikola, linalola, cineola i drugih antiseptičkih sastojaka koji služe kao konzervans, jer sprječavaju razvoj mnogih mikroorganizama i uništavaju ih. Tako se može objasniti zbog čega se bosiljak nosi na groblje, kad se ide mrtvacu, zbog čega se pokojnik njime kiti itd.

Upotreba: 

Narod, sasvim opravdano, upotrebljava bosiljak kao sredstvo za umirivanje uzbuđenog nervnog sistema, protiv gasova, nadimanja i tegoba u organima za varenje, u obliku začina u jelima ili u obliku čaja poslije jela. Upotrebljavaju ga i protiv nekih crijevnih parazita, često zajedno sa bijelim lukom, zatim za jače mokrenje, za izazivanje boljeg apetita, za povećanje mlječnosti majki koje imaju malo mlijeka, protiv zapaljenja bubrega, za uređivanje menstruacije itd. Nekad nije bilo ni jedne kuće koja nije imala malo bosiljka, ne samo suhog, vezanog u kiticu već i u vrtu, pa često i u loncu, tako da su ga imale svježeg preko cijele godine. To su cvijeće i miris starijeg svijeta. Bosiljak treba proučiti već i zbog toga što se on, kao rjetko koja druga biljka, tako mnogo spominje u narodnoj poeziji i pripovjetkama. Ukoliko se kod nas ide više na jug i istok utoliko je veća i raznovrsnija upotreba bosiljka.

Narodna imena: 

bažilek, bažulek, baselak, basiljak, basilje, bašelak, bo siljak, bosilek, bosilj, krupan bosiljak, bosiljak sarmaš, bosilje, vasleđen, đen, mislođin, murtela, pitomi vesligen, faslidžan, fesligen, fesliđan, feslidžan.

Kako obraditi mlijeko?

U mlijeko mogu dospjeti različite čestice hrane, prostirke, sa opreme i životinje (dla­ka, prašina, epitel i drugo).

Rastvorljive čestice ulaze u sastav mlijeka a nerastvorljive ostaju na površini. Ove čestice sadrže različite količine mikroorganizama. U cilju izdvajanja mehaničke nečistoće primjenjuje se prečišćavanje mlijeka. Može se obaviti filtriranjem i centrifugiranjem. Pri mašinskoj muži se koriste protočni zatvoreni filtri. Prečišćavanje centrifugiranjem obavlja se u separatorima. Često se koriste kombinovani separatori za izdvajanje pavlake, standardizaciju mlijeka i ho­mogenizaciju.
Poslije muže temperatura mlijeka je oko 35 SC i nešto niža od tjelesne toplote. Ova temperatura pogoduje razvoju mikroorganizama s obzirom da je mlijeko idealna podloga za njih. 

Hlađenje mlijeka se obavlja u cilju oduzimanja toplote i usporava­nja aktivnosti mikroorganizama. 

U nerashlađenom mlijeku posle muže povećava se ukupan broj mikroorganizama što umanjuje njegov i kvalitet mliječnih proizvoda. Broj mikroorganizama se ne povećava do 3 odnosno 5 dana na 3-4C. Među­tim, povećanje se manifestuje već poslije jednog dana na 6C. Granična vrijednost. za nastanak mana mlijeka je 106 psihotrofnih bakterija u mililitru. Prema zakonskim propisima mlijeko treba da ima nižu temperaturu od 8SC pri prijemu u mljekaru. Poželjno je da se ono ohladi i čuva na oko 42C. Navedenu temperaturu treba pos­tići u kratkom vremenu (2 časa) poslije muže. Mlijeko se hladi u kantama (strujanjem hladnog vazduha, hladnom vodom i uranjanjem isparivača u mlijeko), pomoću hladionika i u bazenima i cisternama. Na većim gazdinstvima za proizvodnju mlijeka koriste se bazeni i cisterne. Kapacitet je različit (nekoliko hiljada litara mlijeka). Hlađenje i miješanje mlijeka se reguliše elektronskim termostatom. 

Mlijeko se može hladiti pomoću vode, isparivača i različitih uređaja za hlađenje. 

Pri hlađenju mlijeka sa 35 na 4C dolazi do oslobađanja toplote koja se može isko­ristiti odnosno pretvoriti u toplotu koja zagrijava vodu na 55-65 C. Dobijena voda se može iskoristiti za pranje pribora i uređaja za mužu. Toplotna obrada mlijeka se obavlja u cilju sprječavanja kvarenja i čuvanja dobijenog proizvoda različito vrijeme. Razlikuju se dvije obrade mlijeka i to pasterizacija i sterilizacija. Pasterizacija se obavlja na temperaturi od 60 do 90°C pri različitom trajanju. Na nižoj temperaturi ona traje duže (60° i 30’), a na višoj kraće (75°C i  90°C - trenutno).
Sterilizacija se obavlja na 100-120°C pri trajanju 15-30’ i odgovarajućem pritisku. Sterilisano mlijeko se može duže čuvati. 

Gajenje konzumnog šarana u tovilištu

Najrentabilnije gajenje šarana i drugih toplovodnih riba (amur, tostolobik), vrši se u dvogodišnjem turnusu proizvodnje i to u polikulturnom načinu proizvodnje (uzgoja).

Konzumni bazeni (tovilišta), najčešće se naseljavaju u proljeće i to sa već proizvedenom mlađi koja ima individualnu masu između 70-100 grama. Naseljava se najčešće sa oko 2000-2500 komada šaranske mlađi te veličine. To je potrebno da bi se na kraju uzgojne sezone dobile konzumne jedinke šarana od 800 do 1200 grama. Gubitci u tovilištu su značajni i ukoliko su se provodile sve agrotehnološke i dezinfikacione mjere ti gubitci iznose 20-25% u odnosu na broj mlađi koja je nasađena. Tokom uzgojne sezone na kraju ciklusa, ukupno se ostvari proizvodnja 22,5 tona/ha. Ova proizvodnja je zadovoljavajuća, ali prethodno moraju da se realizuju neki uslovi:

1) u tovilištu mora da bude zadovoljavajući nivo prirodne hrane i da se u korelaciji sa nivoom prirodne hrane daje dodatna hrana šaranu. Na ovaj način moguće je ostvariti niži hranidbeni koeficijent, manji nivo potrošnje dodatne hrane i na taj način pojeftiniti ukupnu proizvodnju. Prirodna hrana svakako zavisi od kvaliteta đubrenja tovilišta; 

2) u tovilištu voda mora da bude na zadovoljavajućem nivou, a parametri koji određuju fizičko-hemijski sastav (pH, O2, organske materije, amonijak, temperatura) moraju da budu u granicama za uzgoj toplovodnih (ciprinidnih)vrsta ribe; 

3) u tovilištu se mora pratiti zdravstveno stanje jedinki, što se obezbjeđuje stalnim nadzorom veterinarske službe; 

4) tokom uzgojne sezone (april-novembar), moraju se pratiti hidrometeorološki uslovi na mikrolokaciji ribnjaka i moraju se preduzeti adekvatne mjere.

Pored dvogodišnjeg primjenjuje se i trogodišnji turnus proizodnje šarana, i to se realizuje u polikulturi.

Osnovni cilj trogodišnje proizvodnje je da se dobiju pojedinačni primjerci veći od 1200 grama. Tokom trogodišnje proizvodnje u nasadu tovilišta koriste se i veći i manji mladunci (jednogodišnjeg i dvogodišnjeg uzrasta). Najbolji proizvodni rezultati dobijaju se kombinovanjem raznih uzrastnih kategorija šarana, ali i drugih toplovodnih riba koje se gaje u polikulturi. Kombinacija nasada tovilišta sa mladuncima realizuje se prema tzv. varijantama nasada, što zavisi i od produktiviteta ribnjaka. 

Bez obzira da li se radi od dvogodišnjoj ili trogodišnjoj proizvodnji, mlađ se naseljava u proljetnom periodu i uzgajaju se tokom vegetacijske sezone (od aprila do novembra). 

Ukoliko se radi o šaranskoj mlađi koja se uzgaja duži period, a prezimljavanje je u specijalnim bazenima koji se nazivaju zimovnici oni se zajedno sa jednogodišnjom mlađi naseljava u proljeće. Prije nasađivanja tovilišta, mlađ se sortira i zdravstveno pregleda. Mlađ se u tovilište prenosi u živom stanju i to u posudama koje imaju perforirano dno i te posude nazivaju se kible. Da bi tačno utvrdili broj mlađi kojom se naseljava tovilište, potrebno je prebrojati svaku 10 kiblu i preračunati na potreban broj. 

Pored  prirodne hrane koja postoji utovilištu, mladunci  se počinju odmah dodatno prihranjivati. 

Dnevni obrok dodatne hrane izračunava se u odnosu na ukupnu masu šarana u tovilištu i temperature vode. Dodatna hrana može imati klasičan sastav sa ribljim brašnom, sojinim brašnom kojima je dodata masna komponenta, stočni kvasac, mineralno-vitaminski premiks i još neke komponente.

Pored ove hrane postoje specijalne vrste hrane sa svim nutritivnim komponentama za tovljenje šarana. Tokom proizvodnje u tovilištu vrše se u kontrolni ribolovi, koji se najčešće vrše mrežama „sačmaricama“, koje se nasumice bacaju po površini vode tovilišta. Ulovljenim primjercima se prekontroliše individualna masa i zdravstveno stanje.

Kako njegovati vinograd u prvoj godini?

Njega vinograda u 1. godini obuhvaća sljedeće radove: Pljevljenje nepotrebnih mladica, vezanje mladica, obrada tla, vršikanje izraslih mladice te zaštitu protiv bolesti i štetnika. 

PLJEVLJENJE MLADICA  
                                         
Pri pljevljenju mladica potrebno je odstraniti nepotrebne mladice, jer su konkurencija korisnim mladicama. Pri pljevljenju se ostavljaju samo 2 najbolje mladice oslobođenje od kunkurenata, koje će najbolje rasti tijekom vegetacije. Ostavljaju se radi stvaranja veće količine asimilata te radi smanjenja rizika od mogućeg stradavanja mladice. 

VEZANJE  MLADICA 

Prvo vezanje mladica potrebno je obaviti kad su mladice 25 – 30cm duljine, a kasnije se vežu prema potrebi odnosno na svakih 20-25cm naknadnog porasta. Mladice se vežu plastičnim vezivom,likom ili špagom. 

OBRADA TLA  

Obrada tla je postupak ulaska u tlo, rahljenja i usitnjavanja  pomoću raznih priključaka na traktoru. Cilj obrade tla u vinogradu je postizanje što bolje strukture tla, sprečavanje prekomjerne transpiracije te uništavanje korova.  Obradom tla ujedno se potiče bolji porast mladice, lakši i bolji razvoj korijena te razvoj mikroorganizama. 

OBRADA TLA OKOPAVANJEM 

Obrada tla okopavanjem izvodi se oštrom motikom pazeći da se ne posiječe ili ošteti trs. Dubina okopavanja ovisi o tipu tla. Tijekom okopavanja uklanjaju se korovi. Tijekom prve dvije godine potrebna su 2-3 okopavanja. 

UKLANJANJE BRANDUSA 

Površinsko korijenje (brandusi) potrebno je odstraniti jer su konkurencija glavnom korijenu. Ukoliko preuzmu ulogu glavnog korijena mogu uzrokovati propadanje tla.

VRŠIKANJE MLADICA 

Kada mladice nakon sadnje dosegnu najmanje 1,2m valja prikratiti njihove vrhove. Taj se postupak zove vršikanje. Vršikanjem se privremeno obuzdava nagli porast mladica. Korisno je i za dozrijevanje ali ne stimulira porast zaperaka. 

UKLANJANJE ZAPERAKA 

Mladica koja tijekom vegetacije izraste iz ovogodišnje mladice naziva se zaperak. Biljka zaperkom nastoji stvoriti što više asimilata te sa određenom zalihom ući u stadij zimskog mirovanja. Količina stvorenih asimilata garantira dobro prezimljavanje već odrvenjele mladice koja se tada zove rozgva. Stoga je dobro na zaperku ostaviti dva početna lista a ostale odstraniti rezom ili zakidanjem. Ukoliko se na zapercima ostavepo dva lista smanjuje se mogućnost zimske pozebe pupa, te zbog povećane lisne površine omogućuje se biljci stvaranje veće količine asimilata. 

ZAŠTITA PROTIV BOLESTI I ŠTETNIKA 

U godini sadnje vinove loze zaštita se uglavnom svodi na zaštitu protiv plamenjače i pepelnice vinove loze. Vrlo rijetko je potrebno provoditi zaštitu protiv štetnika. 

GNOJIDBA VINOGRADA

Prema važnosti i potrebama loze razlikujemo: Makroelemente (N,P,K,Ca,S,H,O) te mikroelemente (Fe,B,Mg,Mn,Zn,Cu,Mo). Gnojidbom se popravlja: Kemijska svojstva tla, mikrobiološka aktivnost, vodozračni režim te ukupna plodnost tla. Nedostatak određenih biogenih elemenata očituje se pojavom karakterističnih znakova na lišću ili na temelju rezultata kemijske analize tla. Tijekom vegetacije makro i mikro elementi mogu se nadomjestiti tekućim gnojivima. Na jako propusnim tlima u kojima je često ispiranje hraniva preporučuje se u osnovnoj i dopunskoj gnojidbi ukupne količine potrebnih mineralnih gnojiva osobito dušična dodati u više obroka. Prema vremenu primjenje gnojiva razlikujemo osnovnu gnojidbu (obavlja se u jesen u kombinaciji sa obradom tla) te dopunsku gnojidbu ili prihranu (obavlja se u proljeće i tijekom vegetacije).

Najvažnije vrste korova

Za programiranje i uspješnu primjenu mjera borbe protiv korova potrebno je, pored ostalog, poznavati same korove. 

Na svim našim parcelama raste ne samo velik ukupan broj korovskih biljaka, nego i velik broj vrsta korova. Na nekim parcelama nalazili smo i preko stotinu različitih vrsta korova, a ponegdje je zakorov- ljenost tako velika da se može izbrojati i preko hiljadu korovskih biljaka po kvadratnom metru zemljišta. Raspoznavanje i određivanje pojedinih vrsta korova važno je zato što je za različite vrste po- nekada potrebno primijeniti različite mjere borbe. To važi za mehaničke i druge mjere uništavanja korova, a naročito za hemijsko suzbijanje. Za sve važnije poljoprivredne kulture postoji velik izbor herbicida, ali odluka o tome koji od njih ćemo izabrati često zavisi najviše od sastava korovske zajednice na nekoj parceli, odnosno od prisutnosti preovlađujućih vrsta korova. Tako ćemo u pšenici, u kojoj dominira recimo gorušica, primijeniti drugačiji herbicid nego tamo gdje preovlađuje priljepača. Jedan herbicid ćemo koristiti u kukuruzu gdje dominiraju štir ili pepeljuga, dok će drugi preparat biti efikasniji u istom usjevu zakorovljenom muharima ili koštanom. Protiv jednogodišnjih korova u nekoj kulturi može biti efikasan jedan preparat, koji je nemoćan protiv višegodišnjih vrsta, pa u ovom drugom slučaju valja birati drugi, efikasniji selektivni herbicid. Protiv nekih otpornijih vrsta korova treba kombinovati dva ili tri herbicida, ili te vrste uništavati kada na parceli nema usjeva nekim totalnim herbicidom. 

Neke vrste korova su otrovne, dok druge mogu biti ljekovite. 

I iz ovih razloga potrebno je poznavati korovske vrste. U regiji ima 814 vrsta korova. Ekonomski značajnih korova ima oko 180. Nije bilo lako napraviti taj izbor. Bosna i Hercegovina je zemlja sa različitim klimatskim, zemljišnim i reljefnim prilikama i različitom strukturom poljoprivredne proizvodnje. Sastav vegetacije, pa i korovske, u pojedinim područjima zemlje je različit. Dok je u jednom kraju neka biljka opasan korov, u drugom je beznačajna ili je uopšte nema. Uzeti su u obzir samo najvažniji korovi obradivih površina i najštetnije vrste travnjaka. U korove mogu da spadaju veoma različite biljne vrste i kategorije, od alga, preko zeljastih biljaka (kojih je najviše) do grmova i drveća. Većina korova spada u biljke cvjetnice (Anthophyta) ili sjemenjača (Spermatophyta) i to u skrivenosjemenjače (Angiosper- mae). Korove skrivenosjemenjače dijelimo po botaničkoj pripadnosti na monokotiledone i dikotileđone. U monokotiledone spada većina uskolisnih, a u dikotiledone većina širokolisnih korôVa. Od mnogo manjeg značaja za poljoprivredu su korovi koji spadaju u papratnjače (prave paprati i rastavići). Zato će ovdje biti najviše riječi o korovima koji spadaju u monokotiledone i dikotiledone, koji su svrstani u grupe prema pripadnosti familijama. Ovakva podjela je učinjena zbog lakšeg klasificiranja korova u grupe prema osjetljivosti ili otpornosti na pojedine herbicide i zbog lakšeg uočavanja njihovih najvažnijih bioloških osobina i reagova- nja na ekološke uslove.