Ljekovito bilje-Bosiljak

Bosiljak je naše narodno omiljeno cvijeće. To je jednogodišnja zeljasta biljka, porijeklom iz Indije. Stablo je visoko do 50 cm, grane su postavljene unakrsno i naspramno.

Listovi su sa drškama, izduženo jajastog oblika, po obodu razrijeđeno testerasti. Cvjetovi su bijeli ili blijedoružičasti, sa kratkim drškama, u grupama od po 6-10, i formiraju duge metličaste cvasti, kojima se završavaju grančice. Cvjeta od maja do augusta. kod nas se gaji od davnina kao ukrasna, začinska i ljekovita biljka a koristi se i u religioznim obredima. Cijela biljka je prijatnog mirisa, a najviše listovi. Ukusa je gorkog i aromatično ljutog. Bere se se nadzemni dio biljke u cvijetu (Basilici herba) i suši u hladu na propuhu. Razmnožava se sjemenom, koje se u bašti ili saksiji sije u martu, a mlade biljke, po dvije zajedno, rasađuju u maju.U toku vegetacije neophodno je redovno okopavanje i zalijevanje. 

Sastav: 

Sadrži etarskog ulja, tanina, saponina i gorkih materija. Količina etarskog ulja nije velika iznosi svega 0,4 do 0,8°/o ali biljka ipak ima vrlo jak miris. U etarskom ulju ima estragola ili metilkavikola, linalola, cineola i drugih antiseptičkih sastojaka koji služe kao konzervans, jer sprječavaju razvoj mnogih mikroorganizama i uništavaju ih. Tako se može objasniti zbog čega se bosiljak nosi na groblje, kad se ide mrtvacu, zbog čega se pokojnik njime kiti itd.

Upotreba: 

Narod, sasvim opravdano, upotrebljava bosiljak kao sredstvo za umirivanje uzbuđenog nervnog sistema, protiv gasova, nadimanja i tegoba u organima za varenje, u obliku začina u jelima ili u obliku čaja poslije jela. Upotrebljavaju ga i protiv nekih crijevnih parazita, često zajedno sa bijelim lukom, zatim za jače mokrenje, za izazivanje boljeg apetita, za povećanje mlječnosti majki koje imaju malo mlijeka, protiv zapaljenja bubrega, za uređivanje menstruacije itd. Nekad nije bilo ni jedne kuće koja nije imala malo bosiljka, ne samo suhog, vezanog u kiticu već i u vrtu, pa često i u loncu, tako da su ga imale svježeg preko cijele godine. To su cvijeće i miris starijeg svijeta. Bosiljak treba proučiti već i zbog toga što se on, kao rjetko koja druga biljka, tako mnogo spominje u narodnoj poeziji i pripovjetkama. Ukoliko se kod nas ide više na jug i istok utoliko je veća i raznovrsnija upotreba bosiljka.

Narodna imena: 

bažilek, bažulek, baselak, basiljak, basilje, bašelak, bo siljak, bosilek, bosilj, krupan bosiljak, bosiljak sarmaš, bosilje, vasleđen, đen, mislođin, murtela, pitomi vesligen, faslidžan, fesligen, fesliđan, feslidžan.

Najvažnije vrste korova

Za programiranje i uspješnu primjenu mjera borbe protiv korova potrebno je, pored ostalog, poznavati same korove. 

Na svim našim parcelama raste ne samo velik ukupan broj korovskih biljaka, nego i velik broj vrsta korova. Na nekim parcelama nalazili smo i preko stotinu različitih vrsta korova, a ponegdje je zakorov- ljenost tako velika da se može izbrojati i preko hiljadu korovskih biljaka po kvadratnom metru zemljišta. Raspoznavanje i određivanje pojedinih vrsta korova važno je zato što je za različite vrste po- nekada potrebno primijeniti različite mjere borbe. To važi za mehaničke i druge mjere uništavanja korova, a naročito za hemijsko suzbijanje. Za sve važnije poljoprivredne kulture postoji velik izbor herbicida, ali odluka o tome koji od njih ćemo izabrati često zavisi najviše od sastava korovske zajednice na nekoj parceli, odnosno od prisutnosti preovlađujućih vrsta korova. Tako ćemo u pšenici, u kojoj dominira recimo gorušica, primijeniti drugačiji herbicid nego tamo gdje preovlađuje priljepača. Jedan herbicid ćemo koristiti u kukuruzu gdje dominiraju štir ili pepeljuga, dok će drugi preparat biti efikasniji u istom usjevu zakorovljenom muharima ili koštanom. Protiv jednogodišnjih korova u nekoj kulturi može biti efikasan jedan preparat, koji je nemoćan protiv višegodišnjih vrsta, pa u ovom drugom slučaju valja birati drugi, efikasniji selektivni herbicid. Protiv nekih otpornijih vrsta korova treba kombinovati dva ili tri herbicida, ili te vrste uništavati kada na parceli nema usjeva nekim totalnim herbicidom. 

Neke vrste korova su otrovne, dok druge mogu biti ljekovite. 

I iz ovih razloga potrebno je poznavati korovske vrste. U regiji ima 814 vrsta korova. Ekonomski značajnih korova ima oko 180. Nije bilo lako napraviti taj izbor. Bosna i Hercegovina je zemlja sa različitim klimatskim, zemljišnim i reljefnim prilikama i različitom strukturom poljoprivredne proizvodnje. Sastav vegetacije, pa i korovske, u pojedinim područjima zemlje je različit. Dok je u jednom kraju neka biljka opasan korov, u drugom je beznačajna ili je uopšte nema. Uzeti su u obzir samo najvažniji korovi obradivih površina i najštetnije vrste travnjaka. U korove mogu da spadaju veoma različite biljne vrste i kategorije, od alga, preko zeljastih biljaka (kojih je najviše) do grmova i drveća. Većina korova spada u biljke cvjetnice (Anthophyta) ili sjemenjača (Spermatophyta) i to u skrivenosjemenjače (Angiosper- mae). Korove skrivenosjemenjače dijelimo po botaničkoj pripadnosti na monokotiledone i dikotileđone. U monokotiledone spada većina uskolisnih, a u dikotiledone većina širokolisnih korôVa. Od mnogo manjeg značaja za poljoprivredu su korovi koji spadaju u papratnjače (prave paprati i rastavići). Zato će ovdje biti najviše riječi o korovima koji spadaju u monokotiledone i dikotiledone, koji su svrstani u grupe prema pripadnosti familijama. Ovakva podjela je učinjena zbog lakšeg klasificiranja korova u grupe prema osjetljivosti ili otpornosti na pojedine herbicide i zbog lakšeg uočavanja njihovih najvažnijih bioloških osobina i reagova- nja na ekološke uslove.

Ljekovito bilje-Kokotac

Kokotac je dvogodišnja ili rjeđe jednogodišnja zeljasta biljka visoka i preko 2 m. Stabljika je većinom uspravna ili se izdiže i vrlo razgranata.

Ima listove slične djetelini, samo su po obodu zupčasti, troperi sa drškama, listići su izduženo eliptični, po obodu nazubljeni. Cvjetovi su sitni, žuti, na drškama, po 30-70 sakupljenih u grozdastoj cvasti. Cvjeta od juna do septembra, 10-15 dana prije cvjetanja bijelog kokotca (melilotus albus). I sam latinski naziv biljke u prevodu znači "medena djetelina". Sabiraju se vrhovi grančica biljke u cvijetu. Osušena biljlka prijatno miriše na med, jer prilikom sušenja nastupa fermentacija, hidroliza jednog glikozida i pritom se oslobađa kumarin. Raste u divljini na pjeskovitom zemljištu, pored puteva, rijeka, kanala, nasipa, železničkih pruga i drugih napuštenih mjesta. Zahvaljujući dugom i razgranatom korjenu dobro podnosi sušu.

Gaji se i u kulturi kao stočna hrana, a i kao medonosna i ljekovita biljka.

Razmnožava se sjemenom. Sije se u proljeće. Kokotac je aromatična droga koja nema etarskog ulja, za razliku od ostalih mirisnih biljaka koje imaju spoljni ili unutrašnji sekrecioni aparat s uljem.

Sastav:

Osim kumarina, suha biljka ima i slobodne melilotne kiseline smole, tanina i dr. Ukusa je najprije malo sluzavog, zatim gorkog i pomalo ljutog i oporog. Kumarin je proizvod hidrolize heterozida, aglikon gorkog ukusa, zbog čega se izvjesne kumarinske droge upotrebljavaju i kao gorki tonici i stomahici. 

Upotreba: 

Nekad se droga mnogo više upotrebljavala. Još u starom vijeku služila je kao lijek koji ublažuje bolove, tjera vodu, steže i si. Upotrebljava se kao narodni lijek spolja, u mastima i melemima. Jedno vrijeme važila je kao lijek za oči. U homeopatskoj medicini daju je protiv migrene, grčeva djece itd. Služi za aromatizaciju loših vrsta duhana.

Narodna imena za biljku i kokotac: 

velika djetelina, vodnika, ždralika, žučka, žuti kokotac, konjska djetelina, kumanika, nokata trava, nokatac, noktec, orlov nokat, pšeničica, svinduh.

Sličnog mirisa i ukusa, hemijskog sastava i dejstva su i Melilotus al tissimus Thuill. (žuta ždraljika, veliki žuti kokotac, mala potočna graška) i M. albus (Med.) Desr. (bijela kominika, ždraljika, bijeli kokotac).

Artičoka kao ljekovito bilje+RECEPT

Artišoka je višegodišnja biljka koja vodi porijeklo iz mediteranskog bazena.

Ima velike cvjetne glavice sa mesnatim sočnim cvjetištem i isto tako mesnate ovojne listove sa sočnom bazom. Na jakoj i pravoj stabljici nosi izdvojene i vrlo razvijene listove koji se upotrebljavaju u fitoterapiji.Ukorjenjuje se duboko i ispod zemlje ima izdanke ili zaperke. Gaji se kao povrće u Zapadnoj Europi i drugdje.Artišoka zahtjeva duboko, svježe zemljište koje čuva vlagu i često se navodnjava, međutim stalna vlažnost može dovesti do truljenja korjena.Rast je najoptimalniji na temperaturi od oko 18 stepeni a zimi je potrebna zaštita jer voli blage i kratke zime. Kod nas je upotreba artišoke sve popularnija.

Ti sočni dijelovi se koriste kao omiljeno povrće. Bere se kada mesnati cvjetovi počnu da se odvajaju od glavice, prvo se bere glavna cvjetna glavica na stabljici a osam dana kasnije i one lateralne manje razvijene glavice. Sadrži gorke i druge sastojke koji vraćaju apetit, pomažu varenju, djeluju kao blag diuretik, holeretik i holagog: povoljno utiču na jetru, smanjuju ureu u krvi povećavajući izbacivanje uree mokraćom, pomažu varenju masti i dr. Upotrebljava se protiv žutice, kongestija jetre, bolova u bešici, i dr. Može se uspešno gajiti i kod nas.

Recept: Artišoka sa sosom vinegret (vinaigrette)

Operite artišoku pod mlazom hladne vode, odsijecite stabljiku i kuhajte u vodi sa malo sirćeta i soli dok listovi ne omekšaju (pola sata/sat). Spremite vinegret sos tako što ćete dobro izmiješati 2,3 kašićice jakog senfa, dl sirćeta, 3,4 dl ulja soli i malo šećera. Otkidajte redom listiće odozdo prema gore.Svakim listićem zahvatite malo sosa i zubima ostružite unutrašnji, mekani jestivi deo. Tvrdi deo lista odložite.Malo pomalo doći ćete i do "srca" (donji okrugli deo, koji se jedino i konzervira) artišoke, uklonite niti, prelijte sosom i pojedite.Artišoke se mogu naći i na našim pijacama 

Narodna Imena: ardečovka, artićovka, gardun, dragušica,pitoma boca, italijanski osat, ratičok.

Općenito o bokvici

Kod nas raste dvadesetak vrsta bokvice po naseljima, pored puteva, na livadama i pašnjacima, po
šumama i na drugim mjestima.

Ima ih svuda. Nisu otrovne ni škodljive.Prema obliku listova i cvasti razlikuju se među sobom neke domaće vrste koje su najrasprostranjenije i koriste se kao lijek: ženska, širokolista bokvica.Sve tri vrste su trajne zeljaste biljke sa listovima urozeti, a na svakom listu se ističu lučno povijeni nervi koji se pri vrhu lista spajaju; krunica je gola. Cvjetaju od proljeća do zime.Neke se od najdavnijih vremena upotrebljavaju kao lijek, mnogo više u narodu nego u školskoj medicini, za liječenje mnogih bolesti a i kao profilaktično sredstvo (zelen list i sok iz lista kao prolećna vitaminska kura).

List se bere sve dok biljka cvjeta, a korijen se vadi cijele godine.

Koristi se svjež i suh list, rjeđe cijela biljka i korjen (Plantaginis folium, herba et radix).Hemijski sastav i dejstvo sve tri vrste bokvice gotovo su isti, tako da se za potrebe domaćinstva sve tri mogu koristiti posebno ili pomešane. U narodu se najviše cjeni i najčešće upotrebljava širokolista, krupna ili ženska bokvica. U svim organima biljke ima heterozida aukubozida i enzima invertaze, emulzina, tirozinaze i koagulaze. U listu ima oko 4% tanina, pektina, limunove kiseline, vitamina C, saponozida i fitoncida. U sjemenu ima sluzi, masnog ulja, bjelančevina i šećera.

Upotreba: Bokvica je omiljen narodni lijek. Za nju gotovo svi znaju i mnogi je upotrebljavaju
kao lijek.Svako će vam odmah, bez okolišenja, kazati da je za posjekotine najbolje priviti list bokvice. Dokazana je znatna antibakterijska moć bokvice, jer su u njoj otkriveni fitoncidi (Felklova). List bokvice deluje protiv raznih upala kože i sluznice,pojačava lučenje tečnosti u plućima i time olakšava iskašljavanje guste suhe sluzi iz organa za disanje; smanjuje učestano mokrenje i povoljno deluje na organe za varenje: proliv,katar, grčevi, čir na dvanaestopalačnom crijevu i na želucu. Koristi se za ublažavanje napada kašlja.