Svake godine u medijima gledamo poljoprivrednike koji uništavaju svoje mlijeko, maline, izlaze na ulice, protestiraju i traže svoja prava.
Prema rezultatima Analize budžetskih poticaja privredi u BiH u 2015. godini s prijedlogom mjera za unaprjeđenje procesa dodjele, koju je uradio Institut za razvoj mladih KULT, u 2015. godini u poljoprivredu je kroz budžetske poticaje uloženo nešto više od 84 miliona KM, a za cjelokupnu privredu 211 miliona KM.
Jesu li 84 miliona maraka godišnje dovoljna za razvoj poljoprivrede?
Izdvajanja za poljoprivredu iz godine u godinu se smanjuju. U 2015. godini smanjena su za čak 92 miliona KM u odnosu na 2013. godinu, a za 63 miliona KM u odnosu na 2014. godinu.Od ukupno dodijeljenih sredstava za privredu u 2015. godini, 40 posto sredstava dodijeljeno je za poljoprivredu, što je čini ubjedljivo najzastupljenijim sektorom privrede u budžetskim poticajima. 80 posto tih sredstava su bespovratna, a 20 posto su kreditna sredstva. U BiH od poljoprivrede je produktivnije samo poslovanje s nekretninama, a jedan zaposleni u poljoprivredi stvori 94.000 KM vrijednosti godišnje.Poljoprivreda je značajna i s aspekta učešća u BDP-u, u FBiH ona čini 4,2 posto BDP-a s 1,8 posto zaposlenih, a u Republici Srpskoj 9,3 posto BDP-a. Ipak, produktivnost poljoprivrede nije zadovoljavajuća kada poredimo produktivnost ovog sektora u zemljama EU i zemljama u regiji. Ovo je i jedan od razloga što domaći poljoprivredni proizvodi nisu konkurentni na tržištu. Rast produktivnosti je neminovan kako bismo povećali konkurentnost domaćih proizvoda i time osigurali prodaju domaćeg proizvoda na domaćem i stranom tržištu, održali postojeća i kreirali nova radna mjesta, te povećali ekonomski rast. Budući da poljoprivredni proizvodi nisu konkurentni cijenama, a često ni certifikacijom kvaliteta proizvoda koju zahtijevaju zemlje EU gdje bi plasman domaćih proizvoda bio moguć, otežana je i prodaja bh. poljoprivrednih proizvoda, što proizvođače dovodi u tešku situaciju.
"Situacija je i teža kada poticaji privrednicima kasne, a kasne i po nekoliko godina, što nije slučaj u zemljama EU, tako da su uvozni poljoprivredni proizvodi konkurentniji."
Problemi bh. poljoprivrede su i neuređenost zemljišta za snažniji razvoj ove grane, tehnološki zaostatak za EU i konkurentima, visok nivo neobrađenih oraničnih površina, nedovoljno udruživanje poljoprivrednih proizvođača čime bi se okrupnila i pojeftinila nabavka sirovina te povećala mogućnost za veći otkup po prihvatljivim cijenama, nedostatak kanala za plasman poljoprivredne proizvodnje, nedostatak certifikacije kvaliteta proizvoda, neredovnost isplate poticaja privredi koji kasne i po nekoliko godina itd. Sistem poticaja u BiH specifičan s obzirom na to da imamo lokalne, kantonalne i entitetske poticaje i tu postoji nesklad. Uvijek ste u nekoj vrsti nečije dobre volje i zavisite od senzibiliteta ovih nivoa vlasti koji nerijetko ne prepoznaju značaj ulaganja u neku oblast.
"Potrebna je strategija poticanja poljoprivrede",
ističu iz Saveza proizvođača jagodičastog voća. Bolje sutra poljoprivrednicima vlasti mogu osigurati samo kroz ulaganje u tehnologije i certifikaciju kvaliteta proizvoda, edukaciju poljoprivrednika i pomoći pri snažnijem udruživanju proizvođača što bi omogućilo jeftiniju nabavku sirovina i sigurniji plasman proizvoda po zadovoljavajućim cijenama, redovnim isplatama poticaja itd. Sve ovo bi trebala sadržavati i neophodna strategija za razvoj poljoprivrede na državnom nivou radi lakših pristupa EU fondovima, na koju i sami poljoprivrednici apeluju, a njih je sve manje u BiH. Mnogi bh. poljoprivrednici preživljavaju od svog rada, a oni koji odluče više ne preživljavati od poljoprivrede, donose hrabru, aktivističku odluku – idu živjeti van BiH. Najviše sredstava uložilo se za proizvodnju mlijeka od goveda - 38 posto, za oblast drugo 12,5 posto (uključujući ovčarstvo, kozarstvo, nabavku mehanizacije, podršku udruženjima poljoprivrednika, kupovinu plastenika, troškove vakcinacije goveda itd.). Po izdvojenim sredstvima slijede oblasti peradarstva i žitarstva po 8 posto, a najmanje sredstava dodijelilo se za vinogradarstvo i upravljanje vodama, manje od jedan posto.
"Za pčelarstvo, ribarstvo i šumarstvo dodjeljuje se manje od 2 posto sredstava."
U skladu sa stavovima bh. privrednika voćarstvo je najperspektivnija oblast poljoprivrede, a za ovu oblast se ulaže 7,5 posto od ukupnih sredstava za poljoprivredu. Posebno perspektivnim podgranama ocijenjene su i proizvodnja mlijeka od goveda i peradarstvo. O važnosti poticaja govori i činjenica da je upravo najpodržavaniji segment poljoprivrede ujedno i najrazvijeniji, a to je proizvodnja mlijeka od goveda.
Izvor: www.klix.ba
četvrtak, 31. kolovoza 2017.
srijeda, 30. kolovoza 2017.
Mineralna đubriva i njihova upotreba
Danas se savremena i visokoproduktivna poljoprivredna proizvodnja ne može zamisliti bez upotrebe mineralnih đubriva.
Ona sadrže makroelemente (azot, fosfor, kalij um, magnezi- jum) i mikroelemente (bor, cink, malibden). Ponekad se ovim đubrivima dodaju i pesticidi (hemijska sredstva za uništenje štetnih insekata u zemljištu, zatim korova, biljnih bolesti). Zemljište nekada može da sadrži i dovoljne količine pojedinih elemenata, odnosno hraniva, ali biljke ne mogu da ih koriste jer se nalaze u za njih nepristupačnom obliku. To je obično slučaj sa mikroelementima koji kod nekih kultura imaju veliki značaj u ishrani, a zbog njihove nepristupačnosti biljaka ne može da ih koristi iz zemljišta. Zato se ovi elementi dodaju mineralnim đubrivima u takvom obliku da ih biljka može odmah koristiti. Prema sadržaju pojedinih elemenata, odnosno hraniva, mineralna đubriva dijelimo na pojedinačna i složena. Pojedinačna mogu biti azotna, fosforna, kalijeva, magnezijeva, dok se kod složenih đubriva nalaze dva ili tri elementa zajedno.
Složena đubriva mogu biti miješana (fizička smjesa pojedinačnih đubriva) i kompleksna.
Danas se najviše primjenjuju kompleksna đubriva, koja sadrže uglavnom sva tri biljna hraniva: azot (N), fosfor (P) i kali- jum (K). Primjera radi navodimo kompleksna đubriva NPK 10:10:10. Brojevi označavaju zastupljenost pojedinih hraniva u % aktivne materije, a to znači da u gornjem primjeru u 100 kg ovog đubriva ima 10 kg čistog azota (N), 10 kg čistog fosfora (P2O5) i 10 kg čistog kalijuma (K2O). Iz ovog primjera vidi se da, pored hraniva, đubriva sadrže i materijal koji služi kao »nosač« hraniva i nema nikakvog uticaja u ishrani biljaka. Drugim riječima, kompleksno đubrivo 1(1 10:10 sadrži samo 30 kg aktivne materije, a ostalo je interni materijal, tzv. nosač. U trgovini nalazimo složena đubriva raznih kombinacija, mm na jednakim omjerom NPK hraniva (10:10:10, 12:12:12, 14:14: M 1 f>: 15:15) i ona sa različitim omjerom (7:14:21, 8:16:22, 0:20:30, 10 ,'10:20, 20:10:10). Kombinacije đubriva u kojima je odnos NPK I I I ili u kojima preovlađuje azot koriste se uglavnom za predsjetveno unošenje (tzv. startno unošenje) za sve poljoprivredne kulture, pa i za povrće, kao i za prihranjivanje.
Đubriva sa većim omjerom fosfora i kalijuma ili samo PK đubriva koriste se u osnovnoj pripremi zemljišta.
Treba imati u vidu da su fosfor i kalijum veoma slabo pokretni u zemljištu. I zato ih treba unositi i u osnovnoj obradi i u pripremi zemljišta za sjetvu ili sadnju kako bi tokom cijele vegetacije bili podjednako pristupačni biljkama. Azot je, naprotiv, veoma pokretan u zemljištu i lako se vodom ispire u dublje slojeve, te se zato i unosi u zemljište u više navrata (prihranjivanje). Danas se od pojedinačnih đubriva najviše proizvode azotna, koja dolaze u trgovinu kao KAN (kalcijev amonijev nitrat), urea i dr. Koriste se uglavnom za prihranjivanje. Pored ovih đubriva, danas se proizvode, a i mnogo upotrebljavaju tzv. folijarna đubriva (đubriva koja se dodaju biljkama prskanjem preko lista). Pored azota, fosfora i kalijuma sadrže i mikroelemente (željezo, mangan, bor, bakar, cink, molibden i dr.), kao i stimulatore porasta i vitamine.
Dodaju se više puta u toku vegetacije, a naročito u prvoj fazi rasta i razvoja biljaka.
Povećavaju prinos a i poboljšavaju kvalitet plodova, te otklanjaju hlorozu (žućenje) kod biljaka. Mogu se miješati sa većinom sredstava za zaštitu bilja. U svakom slučaju, prije upotrebe ovih đubriva treba pročitati uputstvo, u kojem, pored ostalog, naznačeno i sa kojim sredstvima za zaštitu bilja mogu da se miješaju. U trgovinu folijama đubriva dolaze pod raznim imenima, kao što su vuksal, folifertil, fertigal, i dr. Koriste se u malim koncentracijama 0,075—0,20%, zavisno o kojem se đubrivu radi i u kojoj se proizvodnji primjenjuje (klijalištima i staklenicima doze su niže od 0,075%).
Ona sadrže makroelemente (azot, fosfor, kalij um, magnezi- jum) i mikroelemente (bor, cink, malibden). Ponekad se ovim đubrivima dodaju i pesticidi (hemijska sredstva za uništenje štetnih insekata u zemljištu, zatim korova, biljnih bolesti). Zemljište nekada može da sadrži i dovoljne količine pojedinih elemenata, odnosno hraniva, ali biljke ne mogu da ih koriste jer se nalaze u za njih nepristupačnom obliku. To je obično slučaj sa mikroelementima koji kod nekih kultura imaju veliki značaj u ishrani, a zbog njihove nepristupačnosti biljaka ne može da ih koristi iz zemljišta. Zato se ovi elementi dodaju mineralnim đubrivima u takvom obliku da ih biljka može odmah koristiti. Prema sadržaju pojedinih elemenata, odnosno hraniva, mineralna đubriva dijelimo na pojedinačna i složena. Pojedinačna mogu biti azotna, fosforna, kalijeva, magnezijeva, dok se kod složenih đubriva nalaze dva ili tri elementa zajedno.
Složena đubriva mogu biti miješana (fizička smjesa pojedinačnih đubriva) i kompleksna.
Danas se najviše primjenjuju kompleksna đubriva, koja sadrže uglavnom sva tri biljna hraniva: azot (N), fosfor (P) i kali- jum (K). Primjera radi navodimo kompleksna đubriva NPK 10:10:10. Brojevi označavaju zastupljenost pojedinih hraniva u % aktivne materije, a to znači da u gornjem primjeru u 100 kg ovog đubriva ima 10 kg čistog azota (N), 10 kg čistog fosfora (P2O5) i 10 kg čistog kalijuma (K2O). Iz ovog primjera vidi se da, pored hraniva, đubriva sadrže i materijal koji služi kao »nosač« hraniva i nema nikakvog uticaja u ishrani biljaka. Drugim riječima, kompleksno đubrivo 1(1 10:10 sadrži samo 30 kg aktivne materije, a ostalo je interni materijal, tzv. nosač. U trgovini nalazimo složena đubriva raznih kombinacija, mm na jednakim omjerom NPK hraniva (10:10:10, 12:12:12, 14:14: M 1 f>: 15:15) i ona sa različitim omjerom (7:14:21, 8:16:22, 0:20:30, 10 ,'10:20, 20:10:10). Kombinacije đubriva u kojima je odnos NPK I I I ili u kojima preovlađuje azot koriste se uglavnom za predsjetveno unošenje (tzv. startno unošenje) za sve poljoprivredne kulture, pa i za povrće, kao i za prihranjivanje.
Đubriva sa većim omjerom fosfora i kalijuma ili samo PK đubriva koriste se u osnovnoj pripremi zemljišta.
Treba imati u vidu da su fosfor i kalijum veoma slabo pokretni u zemljištu. I zato ih treba unositi i u osnovnoj obradi i u pripremi zemljišta za sjetvu ili sadnju kako bi tokom cijele vegetacije bili podjednako pristupačni biljkama. Azot je, naprotiv, veoma pokretan u zemljištu i lako se vodom ispire u dublje slojeve, te se zato i unosi u zemljište u više navrata (prihranjivanje). Danas se od pojedinačnih đubriva najviše proizvode azotna, koja dolaze u trgovinu kao KAN (kalcijev amonijev nitrat), urea i dr. Koriste se uglavnom za prihranjivanje. Pored ovih đubriva, danas se proizvode, a i mnogo upotrebljavaju tzv. folijarna đubriva (đubriva koja se dodaju biljkama prskanjem preko lista). Pored azota, fosfora i kalijuma sadrže i mikroelemente (željezo, mangan, bor, bakar, cink, molibden i dr.), kao i stimulatore porasta i vitamine.
Dodaju se više puta u toku vegetacije, a naročito u prvoj fazi rasta i razvoja biljaka.
Povećavaju prinos a i poboljšavaju kvalitet plodova, te otklanjaju hlorozu (žućenje) kod biljaka. Mogu se miješati sa većinom sredstava za zaštitu bilja. U svakom slučaju, prije upotrebe ovih đubriva treba pročitati uputstvo, u kojem, pored ostalog, naznačeno i sa kojim sredstvima za zaštitu bilja mogu da se miješaju. U trgovinu folijama đubriva dolaze pod raznim imenima, kao što su vuksal, folifertil, fertigal, i dr. Koriste se u malim koncentracijama 0,075—0,20%, zavisno o kojem se đubrivu radi i u kojoj se proizvodnji primjenjuje (klijalištima i staklenicima doze su niže od 0,075%).
utorak, 22. kolovoza 2017.
Razni načini oranja zemljišta
Ima više načina oranja. Koji će se od njih primijeniti, zavisi od osobina zemljišta i klime, od veličine i oblika parcele, reljefa, od vrste pluga itd.
Glavni načini oranja su: u ravnicu (ili na čunak), oranje u slogove (naoravanje i razoravanje) i figurno oranje. Površina koja se ore u ravnicu i u slogove zove se tijelo ili zagon parcele (table), a krajevi parcele na kojima se okreću traktor i plug su uvratine ili čelo parcele. Uvratine se oru poprijeko kada se završi oranje tijela parcele. Za racionalnije korištenje mašina poželjno je da je zagon duži (800 m i više). Kod kraćih zagona povećavaju se prazni hodovi i gubi se na vremenu i troškovima. Parcelu prije oranja treba razmjeriti i podijeliti na slogove da ne bi ostalo suvišnih slogova, razora i neuzoranih površina (oplazina). Odrede se širine zagona tako što se širina zahvata pluga množi sa 40-50. Tako se prazni hodovi svedu na svega 3-5% od ukupnih prohoda traktora. Slogovi se obilježavaju trasirkama, i to tako da naizmjenično dođu slogovi sa naoravanjem i razo- ravanjem. Prije početka oranja na slog i u ravnicu izoru se poprečne (čeone) brazde, koje će razdvajati zagon i uvratine. Na tim brazdama će se pri svakom prohodu počinjati i prekidati oranje, a olakšava se i ulaženje pluga u tlo na punu dubinu. Čeone brazde se oru na 1/3 dubine oranja.
Širina uvratine na kojoj se okreće agregat (traktor sa plugom) jednaka je poluprečniku okretanja traktora + 1 metar.
Ova širina zavisi od veličine agregata traktora i pluga. Ako je plug nošeni, tada je dovoljno pet, a za vučeni 10 metara. Čeone brazde izvlače se tako da plastica pada u njivu. Kod višebrazdnih plugova čeonu brazdu izorava zadnje plužno tijelo tako što se ručicom za poprečno izravnavanje iskosi plug, pa mu samo zadnje plužno tijelo ulazi u zemljište. Za vrijeme oranja plug se u hodu spušta kada zadnji točkovi traktora izlaze iz čeone brazde. Plug se podiže kada zadnji točkovi traktora dolaze na uvratinu. Tako se cio zagon ore na istu dubinu.
Oranje u ravnicu.
Oranje u ravnicu primjenjuje se na ravnim i nagnutim terenima plugovima obrtačima (premetnjacima, balansnim), koji imaju i lijevo i desno orijentisanu plužnu dasku. Oranje počinje na jednom kraju parcele, a završava na drugom. Kada plug izvuče jednu brazdu, na kraju parcele plužno tijelo se obrne i nastavlja da ore sjedeću, susjednu brazdu. Ovo je najbolji način oranja, najmanje je praznih hodova i najbolje je ekonomisanje vremenom i energijom traktora, a parcela ostaje relativno glatka, bez naora i razora. Ovo oranje nije najpogodnije za zemljišta sa neregulisanim vodnim režimom.
Oranje u slogove.
Oranje u slogove se koristi na ravnim terenima i nagibima, klasičnim lemešnim plugovima (ravnjacima), koji oru u jednu stranu (udesno). Potrebno je da su ivice parcele paralelne da ne bi ostalo krajeva koje je teško obraditi. Dužina parcele može biti velika i do 3 km (što je parcela duža smanjuje se broj praznih hodova). Širina sloga može biti od 30 m i više. U slogove se može orati na dva načina: naoravanjem i razoravanjem.
Glavni načini oranja su: u ravnicu (ili na čunak), oranje u slogove (naoravanje i razoravanje) i figurno oranje. Površina koja se ore u ravnicu i u slogove zove se tijelo ili zagon parcele (table), a krajevi parcele na kojima se okreću traktor i plug su uvratine ili čelo parcele. Uvratine se oru poprijeko kada se završi oranje tijela parcele. Za racionalnije korištenje mašina poželjno je da je zagon duži (800 m i više). Kod kraćih zagona povećavaju se prazni hodovi i gubi se na vremenu i troškovima. Parcelu prije oranja treba razmjeriti i podijeliti na slogove da ne bi ostalo suvišnih slogova, razora i neuzoranih površina (oplazina). Odrede se širine zagona tako što se širina zahvata pluga množi sa 40-50. Tako se prazni hodovi svedu na svega 3-5% od ukupnih prohoda traktora. Slogovi se obilježavaju trasirkama, i to tako da naizmjenično dođu slogovi sa naoravanjem i razo- ravanjem. Prije početka oranja na slog i u ravnicu izoru se poprečne (čeone) brazde, koje će razdvajati zagon i uvratine. Na tim brazdama će se pri svakom prohodu počinjati i prekidati oranje, a olakšava se i ulaženje pluga u tlo na punu dubinu. Čeone brazde se oru na 1/3 dubine oranja.
Širina uvratine na kojoj se okreće agregat (traktor sa plugom) jednaka je poluprečniku okretanja traktora + 1 metar.
Ova širina zavisi od veličine agregata traktora i pluga. Ako je plug nošeni, tada je dovoljno pet, a za vučeni 10 metara. Čeone brazde izvlače se tako da plastica pada u njivu. Kod višebrazdnih plugova čeonu brazdu izorava zadnje plužno tijelo tako što se ručicom za poprečno izravnavanje iskosi plug, pa mu samo zadnje plužno tijelo ulazi u zemljište. Za vrijeme oranja plug se u hodu spušta kada zadnji točkovi traktora izlaze iz čeone brazde. Plug se podiže kada zadnji točkovi traktora dolaze na uvratinu. Tako se cio zagon ore na istu dubinu.
Oranje u ravnicu.
Oranje u ravnicu primjenjuje se na ravnim i nagnutim terenima plugovima obrtačima (premetnjacima, balansnim), koji imaju i lijevo i desno orijentisanu plužnu dasku. Oranje počinje na jednom kraju parcele, a završava na drugom. Kada plug izvuče jednu brazdu, na kraju parcele plužno tijelo se obrne i nastavlja da ore sjedeću, susjednu brazdu. Ovo je najbolji način oranja, najmanje je praznih hodova i najbolje je ekonomisanje vremenom i energijom traktora, a parcela ostaje relativno glatka, bez naora i razora. Ovo oranje nije najpogodnije za zemljišta sa neregulisanim vodnim režimom.
Oranje u slogove.
Oranje u slogove se koristi na ravnim terenima i nagibima, klasičnim lemešnim plugovima (ravnjacima), koji oru u jednu stranu (udesno). Potrebno je da su ivice parcele paralelne da ne bi ostalo krajeva koje je teško obraditi. Dužina parcele može biti velika i do 3 km (što je parcela duža smanjuje se broj praznih hodova). Širina sloga može biti od 30 m i više. U slogove se može orati na dva načina: naoravanjem i razoravanjem.
Oranje na grebenove.
Dvostranim plugovima ogrnjačima (sa dvije daske — od- grnjače) formiraju se grebenovi na kojima se siju kulture. Ovo se praktikuje na plitkom tlu, da bi se dobio dublji sloj za zakorjenjivanje usjeva, i na vlažnim zemljištima, da se pojača sušenje tla stvaranjem veće površine evapora- cije i cijeđenjem vode iz grebenova u jarke između njih. U aridnoj klimi, odnosno na suhim tlima usjevi se siju ili sade između grebenova, u brazde-jar- ke, u kojima se dobije više vlage cijeđenjem iz grebenova. U SAD se ova praksa zove listerovanje, jer se izvodi plugovima listerima. Primjenjuje se u suhim područjima za sjetvu kukuruza i pamuka. Na nagibima grebenovi po izohip- sama usporavaju oticanje vode, pa se tako smanjuje erozija. Grebenovi su visoki 15-30 cm, a široki 50-60 cm ;ovo je nepodesan način za dalju mehanizovanu obradu i žetvu zbog neravnina.
subota, 19. kolovoza 2017.
Agrotehničke i dezinfekacione mjere u ribnjacima
Agrotehničke mjere obuhvataju niz posebnih mjera prije proizvodnje u rasplodnim bazenima, tovilištima i mrijestilištima.
Pored agrotehničkih mjera preduzimaju se mjere dezinfekcije uzgojnog bazena. Jedna od agrotehničkih mjera odnosi se na melioraciju zemljišta, čime se održava potreban struktura tla.
Melioracija se primjenjuje i rad i manje mogućnosti pojave gasovitih supstanci u vodi uzgajališta (S i CO2).Ukoliko se ipak u vodi pojave gasovi, njihova koncentracija mora biti minimalna ili u tragovima, ali takva da ne remeti potreban kvalitet vode.Jedna od značajnijih agrotehničkih mjera jeste da se uzgojni bazeni jedno vrijeme ostave na suhom. Na taj način postiže se bolja mineralizacija tla i istovremeno se obezbjeđuju minerali za rast ribe. Pored toga na bolju proizvodnju može uticati sitnjenje mulja (na taj način se pospješuju biohemijski procesi).
U uzgajalištima provode se i dezinfikacione mjere i to najčešće upotrebom kreča (dehidratizovani kreč).
Osnovno zakrečavaje vrši se na taj način da se teačno odredi ukupna količina dehidratizovanog kreča (300-400 kg/ha). Ukoliko je voda u uzgajalištu jako zamućena, količina tog dezinfekcionog kreča je i do 1000 kg/ha. U uzgajalištima može da se pojavi tzv. divlja riba (zela – ukrija ili klen). To su tzv. kompeticijske vrste prema šaran jer ugrožavaju njegov uzgoj u pogledu ishrane i nekih drugih ekoloških faktora, tako da uzgojne vrste mogu dobiti manje hrane od predviđenih količina. Poslije izlova šarana i ostalih uzgojni vrsta (polikultura), potrebno je još jednom nakon ispusta vode zakrečiti mjesta gdje se pojavljuje divlja riba. Pored dehidratizovano kreča u svrhu dezinfekcije može da se koristi i hlorni kreč, ali u nešto manjim količinama. Pored ovih mjera (agrotehnoloških i dezinfikacionih) uzgajališta se i đubre jer je na taj način obezbjeđena prirodna hrana ribama u uzgoju odnosno obezbjeđen je razvoj akvatičnih organizama nižih sistematskih kategorija.
Đubrenje se provodi organskim i mineralnim đubrivom, ali se više upotrebljava organsko (stajsko đubrivo).
Najefikasniji način đubrenja je način ako se u tu svrhu upotrebljava stajnjak živine. Upotrebljava se 300-400 kg/ha. Ovo je ukupna količina đubriva i od te količine, uzgajališta se đubre u odnosu na temperaturu vode tokom uzgojne sezone.Na početku uzgojne sezone najviše se đubri i to 50% od ukupne količine. Najmanje se đubri kada je temperatura vode u uzgajalištu niža, a to je u oktobru i novemru kada se đubri sa oko 5% od ukupne količine. U nekim zemljama svijeta (Jugo-istočna Azija) uzgoj ribe i ptica – plovki vrši se istovremeno. U takvim slučajevima uzgajališta se ne đubre jer patke i slične ptice svojim prisustvom obezbjeđuju prisustvo đubreta. Pored organskog đubriva, uzgojilišta se đubre i sa mineralnim đubrivom. Ta đubriva se koriste u obliku fosfora i azotnih supstrata. Ukoliko se đubri sa mineralnim đubrivom uzgojna voda se đubri sa količinom koja obezbjeđuje da se u 1 litru vode bude 0,3-0,5 mg fosfora.
Ukoliko se koriste mineralna đubriva u uzgojilište se unose u više navrata.
Kod nas su uzgojne vode bogate sa kalijumom i njegova količina u vodi je zadovljavajuća tako da se uzgojojilišta ribe ne moraju da đubre radi toga. Đubrenje se vrši u odnosu na katergoriju zemljišnog dna. Najveće količine mineralnog đubriva (super-fosfat) daju se ako je tlo siromašno. manje količine tog đubiva daju se ako je dno uzgajališta pjeskovito.
Pored agrotehničkih mjera preduzimaju se mjere dezinfekcije uzgojnog bazena. Jedna od agrotehničkih mjera odnosi se na melioraciju zemljišta, čime se održava potreban struktura tla.
Melioracija se primjenjuje i rad i manje mogućnosti pojave gasovitih supstanci u vodi uzgajališta (S i CO2).Ukoliko se ipak u vodi pojave gasovi, njihova koncentracija mora biti minimalna ili u tragovima, ali takva da ne remeti potreban kvalitet vode.Jedna od značajnijih agrotehničkih mjera jeste da se uzgojni bazeni jedno vrijeme ostave na suhom. Na taj način postiže se bolja mineralizacija tla i istovremeno se obezbjeđuju minerali za rast ribe. Pored toga na bolju proizvodnju može uticati sitnjenje mulja (na taj način se pospješuju biohemijski procesi).
U uzgajalištima provode se i dezinfikacione mjere i to najčešće upotrebom kreča (dehidratizovani kreč).
Osnovno zakrečavaje vrši se na taj način da se teačno odredi ukupna količina dehidratizovanog kreča (300-400 kg/ha). Ukoliko je voda u uzgajalištu jako zamućena, količina tog dezinfekcionog kreča je i do 1000 kg/ha. U uzgajalištima može da se pojavi tzv. divlja riba (zela – ukrija ili klen). To su tzv. kompeticijske vrste prema šaran jer ugrožavaju njegov uzgoj u pogledu ishrane i nekih drugih ekoloških faktora, tako da uzgojne vrste mogu dobiti manje hrane od predviđenih količina. Poslije izlova šarana i ostalih uzgojni vrsta (polikultura), potrebno je još jednom nakon ispusta vode zakrečiti mjesta gdje se pojavljuje divlja riba. Pored dehidratizovano kreča u svrhu dezinfekcije može da se koristi i hlorni kreč, ali u nešto manjim količinama. Pored ovih mjera (agrotehnoloških i dezinfikacionih) uzgajališta se i đubre jer je na taj način obezbjeđena prirodna hrana ribama u uzgoju odnosno obezbjeđen je razvoj akvatičnih organizama nižih sistematskih kategorija.
Đubrenje se provodi organskim i mineralnim đubrivom, ali se više upotrebljava organsko (stajsko đubrivo).
Najefikasniji način đubrenja je način ako se u tu svrhu upotrebljava stajnjak živine. Upotrebljava se 300-400 kg/ha. Ovo je ukupna količina đubriva i od te količine, uzgajališta se đubre u odnosu na temperaturu vode tokom uzgojne sezone.Na početku uzgojne sezone najviše se đubri i to 50% od ukupne količine. Najmanje se đubri kada je temperatura vode u uzgajalištu niža, a to je u oktobru i novemru kada se đubri sa oko 5% od ukupne količine. U nekim zemljama svijeta (Jugo-istočna Azija) uzgoj ribe i ptica – plovki vrši se istovremeno. U takvim slučajevima uzgajališta se ne đubre jer patke i slične ptice svojim prisustvom obezbjeđuju prisustvo đubreta. Pored organskog đubriva, uzgojilišta se đubre i sa mineralnim đubrivom. Ta đubriva se koriste u obliku fosfora i azotnih supstrata. Ukoliko se đubri sa mineralnim đubrivom uzgojna voda se đubri sa količinom koja obezbjeđuje da se u 1 litru vode bude 0,3-0,5 mg fosfora.
Ukoliko se koriste mineralna đubriva u uzgojilište se unose u više navrata.
Kod nas su uzgojne vode bogate sa kalijumom i njegova količina u vodi je zadovljavajuća tako da se uzgojojilišta ribe ne moraju da đubre radi toga. Đubrenje se vrši u odnosu na katergoriju zemljišnog dna. Najveće količine mineralnog đubriva (super-fosfat) daju se ako je tlo siromašno. manje količine tog đubiva daju se ako je dno uzgajališta pjeskovito.
petak, 18. kolovoza 2017.
Ljekovito bilje-Kokotac
Kokotac je dvogodišnja ili rjeđe jednogodišnja zeljasta biljka visoka i preko 2 m. Stabljika je većinom uspravna ili se izdiže i vrlo razgranata.
Ima listove slične djetelini, samo su po obodu zupčasti, troperi sa drškama, listići su izduženo eliptični, po obodu nazubljeni. Cvjetovi su sitni, žuti, na drškama, po 30-70 sakupljenih u grozdastoj cvasti. Cvjeta od juna do septembra, 10-15 dana prije cvjetanja bijelog kokotca (melilotus albus). I sam latinski naziv biljke u prevodu znači "medena djetelina". Sabiraju se vrhovi grančica biljke u cvijetu. Osušena biljlka prijatno miriše na med, jer prilikom sušenja nastupa fermentacija, hidroliza jednog glikozida i pritom se oslobađa kumarin. Raste u divljini na pjeskovitom zemljištu, pored puteva, rijeka, kanala, nasipa, železničkih pruga i drugih napuštenih mjesta. Zahvaljujući dugom i razgranatom korjenu dobro podnosi sušu.
Gaji se i u kulturi kao stočna hrana, a i kao medonosna i ljekovita biljka.
Razmnožava se sjemenom. Sije se u proljeće. Kokotac je aromatična droga koja nema etarskog ulja, za razliku od ostalih mirisnih biljaka koje imaju spoljni ili unutrašnji sekrecioni aparat s uljem.
Ima listove slične djetelini, samo su po obodu zupčasti, troperi sa drškama, listići su izduženo eliptični, po obodu nazubljeni. Cvjetovi su sitni, žuti, na drškama, po 30-70 sakupljenih u grozdastoj cvasti. Cvjeta od juna do septembra, 10-15 dana prije cvjetanja bijelog kokotca (melilotus albus). I sam latinski naziv biljke u prevodu znači "medena djetelina". Sabiraju se vrhovi grančica biljke u cvijetu. Osušena biljlka prijatno miriše na med, jer prilikom sušenja nastupa fermentacija, hidroliza jednog glikozida i pritom se oslobađa kumarin. Raste u divljini na pjeskovitom zemljištu, pored puteva, rijeka, kanala, nasipa, železničkih pruga i drugih napuštenih mjesta. Zahvaljujući dugom i razgranatom korjenu dobro podnosi sušu.
Gaji se i u kulturi kao stočna hrana, a i kao medonosna i ljekovita biljka.
Razmnožava se sjemenom. Sije se u proljeće. Kokotac je aromatična droga koja nema etarskog ulja, za razliku od ostalih mirisnih biljaka koje imaju spoljni ili unutrašnji sekrecioni aparat s uljem.
Sastav:
Osim kumarina, suha biljka ima i slobodne melilotne kiseline smole, tanina i dr. Ukusa je najprije malo sluzavog, zatim gorkog i pomalo ljutog i oporog. Kumarin je proizvod hidrolize heterozida, aglikon gorkog ukusa, zbog čega se izvjesne kumarinske droge upotrebljavaju i kao gorki tonici i stomahici.
Upotreba:
Nekad se droga mnogo više upotrebljavala. Još u starom vijeku služila je kao lijek koji ublažuje bolove, tjera vodu, steže i si. Upotrebljava se kao narodni lijek spolja, u mastima i melemima. Jedno vrijeme važila je kao lijek za oči. U homeopatskoj medicini daju je protiv migrene, grčeva djece itd. Služi za aromatizaciju loših vrsta duhana.
Narodna imena za biljku i kokotac:
velika djetelina, vodnika, ždralika, žučka, žuti kokotac, konjska djetelina, kumanika, nokata trava, nokatac, noktec, orlov nokat, pšeničica, svinduh.
Sličnog mirisa i ukusa, hemijskog sastava i dejstva su i Melilotus al tissimus Thuill. (žuta ždraljika, veliki žuti kokotac, mala potočna graška) i M. albus (Med.) Desr. (bijela kominika, ždraljika, bijeli kokotac).
četvrtak, 17. kolovoza 2017.
Šta sve utiče na plodnost krava?
O normalnoj funkciji jajnika najviše ovisi plodnost krava, a do smetnji u funkciji jajnika dolazi zbog mnogih stvari a mi ćemo u našem članku navesti neke od njih.
Do smetnji dolazi zbog:
- Nedovoljne opskrbe energijom. Prema nekim istraživanjima opskrba energijom na razini 66 % od normativa za mliječne krave dovodi do zakašnjelog početka rada jajnika, smetnji u ovulaciji i pojave folikularnih cista.
-Manjak B karotina utječe na smetnje u ovulaciji, a manifestira se produljenom ovulacijom za dan-dva i smanjenom podražljivosti jajnika na luteinizirajući hormon. Nedostatak B karotina može se javiti zbog hranidbe krava većim količinama silaže i lišća šećerne repe, ali taj se manjak može sanirati dodatkom zelene luceme ili kvalitetnog lucernina sijena sušenog u sušarama.
-Litoestrogeni u hrani utječu na produženi estrus, neredoviti ciklus i degeneraciju jajnika.
-Previsoka opskrba kalijem i nedovoljna opskrba natrijem uzrokuje produljenu ovulaciju, ciste na jajniku, neredovito ili stalno gonjenje krava. Smanjivanje količine travne i kukuruzne silaže proizvedene na površinama gnojenim velikim količinama gnojevke (visok sadržaj K) ili kalijevim mineralnim gnojivima, može utjecati na saniranje poremećaja u funkciji jajnika. Dodatkom stočne soli u obrok za krave normalizira se opskrba natrija.
-Nedostatak bakra i joda izaziva otežanu ovulaciju ili njezin izostanak.
-Nedostatak mangana dovodi do pregonjenja i endometritisa (upale maternice) krava.
Do smetnji dolazi zbog:
- Nedovoljne opskrbe energijom. Prema nekim istraživanjima opskrba energijom na razini 66 % od normativa za mliječne krave dovodi do zakašnjelog početka rada jajnika, smetnji u ovulaciji i pojave folikularnih cista.
-Manjak B karotina utječe na smetnje u ovulaciji, a manifestira se produljenom ovulacijom za dan-dva i smanjenom podražljivosti jajnika na luteinizirajući hormon. Nedostatak B karotina može se javiti zbog hranidbe krava većim količinama silaže i lišća šećerne repe, ali taj se manjak može sanirati dodatkom zelene luceme ili kvalitetnog lucernina sijena sušenog u sušarama.
-Litoestrogeni u hrani utječu na produženi estrus, neredoviti ciklus i degeneraciju jajnika.
-Previsoka opskrba kalijem i nedovoljna opskrba natrijem uzrokuje produljenu ovulaciju, ciste na jajniku, neredovito ili stalno gonjenje krava. Smanjivanje količine travne i kukuruzne silaže proizvedene na površinama gnojenim velikim količinama gnojevke (visok sadržaj K) ili kalijevim mineralnim gnojivima, može utjecati na saniranje poremećaja u funkciji jajnika. Dodatkom stočne soli u obrok za krave normalizira se opskrba natrija.
-Nedostatak bakra i joda izaziva otežanu ovulaciju ili njezin izostanak.
-Nedostatak mangana dovodi do pregonjenja i endometritisa (upale maternice) krava.
Na plodnost krava utječu i drugi čimbenici:
-Hranidba krava pljesnivom hranom (silažom, sijenom) smanjuje rezultate plodnosti.
-Hranidba krava obrocima s više vlakana poboljšava rezultate oplodnje, smanjuje međutelidbeno razdoblje i zdravstvene probleme krava.
-Dugotrajne temperature više od 32 °C i relativna vlažnost viša od 75 % smanjuju rezultate plodnosti krava.
-Mjesec osjemenjivanja također je značajan čimbenik jer su u vrijeme paše bolji rezultati plodnosti krava nego zimi.
-Način držanja krava - bolji su rezultati plodnosti u stajama sa slobodnim držanjem krava u odnosu na vezano držanje.
- Osjemenitelji - razlika u rezultatima osjemenjivanja između pojedinih osjemenitelja iznosi i do
10 %.
-Dob osjemenjivanja junica - optimalna dob osjemenjivanja za HF junice je 15-16 mjeseci, za simentalske junice 16-17 mjeseci.
- Veličina stada - porastom veličine stada rezultati osjemenjivanja padaju i do 8 %.
-Visina proizvodnje mlijeka - povećanjem proizvodnje mlijeka NR rezultati se snižavaju do 9 %.
-Prenatalni gubitci - u stadiju embrija (embrionalna smrtnost) i gubitak fetusa (abortus) utječu na snižavanje plodnosti krava.
Embrionalni mortalitet uzrokuje za 15 do 20 % više proganjanja krava nakon oplodnje.
Uzroci embrionalnog mortaliteta mogu biti: genetski, imunološki (stvaranje antitijela protiv spermatozoida i ploda) i infektivni (E. coli, B. proteus i B. streplococcus, bruceloza, leptospiroza, trihomonijaza, vibrio fetus i drugi).
utorak, 15. kolovoza 2017.
Razni sistemi ganjenja jagoda
U proizvodnji jagode mogu se koristiti sljedeći sistemi gajenja:
na otvorenom polju, sa i bez zastiranja zemljišta folijom,
na otvorenom polju, sa i bez navodnjavanja,
u plastenicima,
u polietilenskim tunelima,
u saksijama, uz pritke,
u pokretnim staklarama,
u sistemu klošea,
pod folijom ili staklom i
u sistemu špalira.
Među nabrojanim sistemima uzgoja jagode jedino prva četiri imaju širu primjenu u proizvodnoj praksi, dok ostali prvenstveno predstavljaju načine gajenja ove kulture za amaterske zasade. Sistem gajenja jagode na otvorenom polju, bez zastiranja zemljišta folijom može se organizovati na veći broj načina, i to:
na otvorenom polju, sa i bez zastiranja zemljišta folijom,
na otvorenom polju, sa i bez navodnjavanja,
u plastenicima,
u polietilenskim tunelima,
u saksijama, uz pritke,
u pokretnim staklarama,
u sistemu klošea,
pod folijom ili staklom i
u sistemu špalira.
Među nabrojanim sistemima uzgoja jagode jedino prva četiri imaju širu primjenu u proizvodnoj praksi, dok ostali prvenstveno predstavljaju načine gajenja ove kulture za amaterske zasade. Sistem gajenja jagode na otvorenom polju, bez zastiranja zemljišta folijom može se organizovati na veći broj načina, i to:
- u prostim redovima,
- u pantljikama,
- u lejama,
- slobodno u polju bez redova i
- u kombinaciji sa drugim kulturama.
Gajenje jagode na otvorenom polju, bez zastiranja folijom, sadnjom u prostim redovima, najrašireniji je i najprikladniji način uzgoja ove kulture na većim proizvodnim površinama. Pri ovom načinu gajenja razmaci sadnje zavise od načina obrade zemljišta u jagodnjacima.
Ukoliko se radi o gušćoj sadnji, razmaci između redova obično su 60 cm, a u redu 30 cm.
U slučajevima projektovanja upotrebe mehanizacije u zasadu,- rastojanja između redova su nešto veća, i kreću se u intervalu 75 - lio cm, a u redu 20 - 45 cm. Sadnja na otvorenom, u pantljike pogodan je način uzgoja jagode u slučajevima planiranja korištenja herbicida, u borbi protiv korova i projektovanja navodnjavanja jagodnjaka. Pantljike čine 2 - 3 prosta reda, razmaci između pantljika su 75 - lio cm, a razmaci između redova u pantljikama i biljaka unutar reda 20 - 45 cm. Sadnja na otvorenom, u lejama koristi se uglavnom pri amaterskom gajenju jagode. Širina leja kreće se u intervalu 75 - lio cm., a razmaci u redovima iznose 40-50 x 20-30 cm. Uzgoj jagode, slobodno, na otvorenom često se preporučuje kao pogodan sistem gajenja ove voćne vrste za područja sa nešto nižim temperaturama tokom zimskog perioda. Ovaj način uzgoja podrazumjeva sadnju jagode u prostim redovima, sa razmacima, međurednim 90 - l40 cm., a u redu 45 - 50 cm., te izostajanje uklanjanja novih jedinki tokom vegetacije, odnosno puštanje bokora i novih živica da slobodno rastu. Druge vrste koje se najčešće kombinuju sa uzgojem jagode su: mrkva, salata, luk, kupus i si.
Gajenje jagode na otvorenom polju, uz zastiranje folijom, takođe je vrlo čest sistem uzgoja ove kulture u komercijalnim zasadima.
Crna folija (PVC) kojom se prekriva zemljište u jagodnjaku ima zadatak povećanja toplote i konzervisanja vlažnosti zemljišta, te sprječava razvoj korovskih biljaka i održava plodove čistim za vrijeme njihovog sazrijevanja i berbe. Za uzgoj jagode u trogodišnjem ili četvorogodišnjem vremenskom periodu koristi se folija debljine 2 mm., ista se nakon zastiranja zemljišta na rubovima, sa svih strana ukopava u zemlju 5 - 6 cm i ukoliko već ne postoje fabrički izbušena mjesta, buše rupe, na razmacima 20-30 x 35-40 cm, za obvljanje sadnje. Upotrebom folije, u odnosu na standardne načine proizvodnje jagode, prinosi ove vrste veći su i do 40%, sazrijevanje je ranije i do lo dana, a rentabilnost gajenja je veća i do 30 - 40%.Sistem gajenja jagode u plastenicima podrazumjeva uzgoj ove kulture u pokretnim ili nepokretnim prostorima najčešće pokrivenim polietilenskom folijom.
Dužina plastenika obično se kreće lo -15 m, širina 3 - 6 m, a visina 1,6 - 2,5 m.
Način gajenja jagode u ovom sistemu identičan je gajenju u polietilenskim tunelima. Uzgoj jagode u polietilenskim tunelima predviđa postavljanje drvenih ili metalnih polukružnih konstrukcija prekrivenih polietilenskim folijama nad redove gajenih bokora. Temperatura vazduha u tunelima prekrivenim folijom veća je za 6 -12 *C nego na otvorenom polju, prinosi su veći i do 5o%, a zrenje plodova je ranije i do 3o dana. Dimenzije tunela mogu biti različite. Oni su najčešće široki 1,2 - 3,5 m, visoki o,5 -1,7 m, a dugi su koliko i sami redovi.
ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.
Značaj hemijskih osobina zemljišta
Sva zemljišta, po sadržaju i mogućnosti iskorištavanja biogenih elemenata, svrstavaju se u plodne, bogate i siromašne.
Plodna zemljišta treba da su bogata biogenim elementima koji su pristupačni za apsorpciju od strane korjenovog sistema. Pod bogatim zemljištem podrazumijevaju se ona koja su bogata ukupnim količinama biogenih elemenata, bez obzira na stepen njihovog iskorištavanja. Jedno zemljište može da sadrži veću količinu humusa, fosfora i kalijuma. a da voćke istovremeno gladuju. ako ono sadrži veću količinu kalđjuma, koji blokira apsorpciju drugih biogenih elemenata.
Siromašna zemljišta su sva ona koja sadrže pristupačne, ali nedovoljne količine biogenih elemenata.
Prema usvojenoj klasifikaciji o sadržaju najvažnijih biogenih elemenata (mg/ 1 0 0 gvazdušne suhe zemlje), sva zemljišta se dijele na tri klase: I. ii i III. odnosno na dobro obezbijeđena, srednje obezbijeđena i neobezbijeđena, ili, slabo obezbijeđena. 1.' današnjoj agrohemijskoj nauci i praksi usvojena je za sve poljoprivredne kulture sljedeća klasifikacija: Za fosfor i kalijum zemljište I klase je sa sadržajem većim od 20 mg/100 g; 11 klasa je sa 1 0 - 2 0 mg/ 1 0 0 g, i treća klasa je sa manje od 1 0 mg/vazdušne suhe zemlje. Ova klasifikacija je korisna i primjenjiva za ratarske i povrtarske kulture, ali ne i za voćne kulture, jer se one razlikuju u ishrani i potrebama za pojedinim biogenim elementima.
Većina voćnih kultura za ishranu koristi više kalijuma, a vrlo malo fosfora.
Ukoliko je sadržaj fosfora u zemljištu 2 0 mg/ 1 0 0 g vazdušne suhe zemlje, to čini količinu od 1.200 kg/ha P->05 u sloju zemljišta od 40 cm što odgovara količini superfosfata od 6 . 0 0 0 kg/ha. Međutim, sve se voćne kulture po godišnjoj potrošnji fosfora mogu svrstati u tri grupe: sa potrošnjom od 50 ky/ha, 30 kg/ha i 15 kg/ha. Prema tome, voćne kulture koje prosječno godišnje koriste fosfor za svoju ishranu u količini od 50 kg/ha P2 O 5 , ona sa 1.200 kg/ha su teorijski obezbeđene sa fosforom u vremenskom periodu od 24 godine. Za drugu grupu, koje godišnje koriste 30 kg/ha, količina fosfora od 1 200 kg/ha je dovoljna za period od 40 godina, i za treću grupu, koja koristi godišnje fosfora 15 kg/ha, količina od 1.200 kg/ha je za period od 80 godina. Na osnovu dosadašnjih iskustava, došlo se do saznanja da je za većinu voćnih kultura na većim površinama, dovoljan sadržaj fosfora od 5-7 mg,1' 100 g vazdušno suhe zemlje. Navedena količina fosfora u zemljištu odgovara količini od 300-420 kg/ha (P2 O 5 ) ili količini superfosfata od 1.500-2.100 kg/ha, koja je za pojedine voćne kulture dovoljna za period od 6 - 1 2 i više godina.
Klasifiikacija sadržaja kalijuma u zemljištu za većinu voćnih kultura takođe ne odgovara, jer je prosječna potrošnja kalijuma, zavisno od voćne kulture, od II'*—150 kg/ha. Međutim, sadržaj od 20 mg/100 g suhe zemlje odgovara količini od 21«) kg/ha K2 0 , ili količini kalijumove soli od 2.4(M) kg/ha, koja je dovoljna za osam godina gajenja voćaka. Zbog toga se smatra da je za većinu voćnih kultura sasvim dovoljna količina kalijuma od 1 0 - 1 2 mg/ 1 0 0 suhe zemlje. Kalcijum je od velikog značaja za uspješno gajenje voćaka. On se određuje na osnovu pH vrijednosti zemljišta. Smatra se da je najoptimalnija pH vrijednost zemljišta za većinu voćnih kultura. 6 ,2-6,5.
Sadržaj magnezijuma u zemljištu zavisi od sadržaja gline.
Laka zemljišta l klase sadrže preko 10 mg, a teška preko 15 mg. Laka zemljišta II klase sadrže od 5-10 mg. a teška od 10-15 mg. I ,aka zemljišta 111 klase sadrže manje od 6 mg, a teška zemljišta manje od 1 0 mg. Pored navedenih makroelemenata zemljište za gajenje voćaka treba da sadrži i dovoljne količine određenih mikroelemenata. Za sve važne biogene elemente u zemljištu, važno je da budu u određenom odnosu i ravnoteži. Ukoliko je neki biogeni element u zemljištu u znatnom višku od normalnog odnosa sa drugim biogenim elementima, dolazi do izraženog antagonizma u procesu apsorpcije.
Plodna zemljišta treba da su bogata biogenim elementima koji su pristupačni za apsorpciju od strane korjenovog sistema. Pod bogatim zemljištem podrazumijevaju se ona koja su bogata ukupnim količinama biogenih elemenata, bez obzira na stepen njihovog iskorištavanja. Jedno zemljište može da sadrži veću količinu humusa, fosfora i kalijuma. a da voćke istovremeno gladuju. ako ono sadrži veću količinu kalđjuma, koji blokira apsorpciju drugih biogenih elemenata.
Siromašna zemljišta su sva ona koja sadrže pristupačne, ali nedovoljne količine biogenih elemenata.
Prema usvojenoj klasifikaciji o sadržaju najvažnijih biogenih elemenata (mg/ 1 0 0 gvazdušne suhe zemlje), sva zemljišta se dijele na tri klase: I. ii i III. odnosno na dobro obezbijeđena, srednje obezbijeđena i neobezbijeđena, ili, slabo obezbijeđena. 1.' današnjoj agrohemijskoj nauci i praksi usvojena je za sve poljoprivredne kulture sljedeća klasifikacija: Za fosfor i kalijum zemljište I klase je sa sadržajem većim od 20 mg/100 g; 11 klasa je sa 1 0 - 2 0 mg/ 1 0 0 g, i treća klasa je sa manje od 1 0 mg/vazdušne suhe zemlje. Ova klasifikacija je korisna i primjenjiva za ratarske i povrtarske kulture, ali ne i za voćne kulture, jer se one razlikuju u ishrani i potrebama za pojedinim biogenim elementima.
Većina voćnih kultura za ishranu koristi više kalijuma, a vrlo malo fosfora.
Ukoliko je sadržaj fosfora u zemljištu 2 0 mg/ 1 0 0 g vazdušne suhe zemlje, to čini količinu od 1.200 kg/ha P->05 u sloju zemljišta od 40 cm što odgovara količini superfosfata od 6 . 0 0 0 kg/ha. Međutim, sve se voćne kulture po godišnjoj potrošnji fosfora mogu svrstati u tri grupe: sa potrošnjom od 50 ky/ha, 30 kg/ha i 15 kg/ha. Prema tome, voćne kulture koje prosječno godišnje koriste fosfor za svoju ishranu u količini od 50 kg/ha P2 O 5 , ona sa 1.200 kg/ha su teorijski obezbeđene sa fosforom u vremenskom periodu od 24 godine. Za drugu grupu, koje godišnje koriste 30 kg/ha, količina fosfora od 1 200 kg/ha je dovoljna za period od 40 godina, i za treću grupu, koja koristi godišnje fosfora 15 kg/ha, količina od 1.200 kg/ha je za period od 80 godina. Na osnovu dosadašnjih iskustava, došlo se do saznanja da je za većinu voćnih kultura na većim površinama, dovoljan sadržaj fosfora od 5-7 mg,1' 100 g vazdušno suhe zemlje. Navedena količina fosfora u zemljištu odgovara količini od 300-420 kg/ha (P2 O 5 ) ili količini superfosfata od 1.500-2.100 kg/ha, koja je za pojedine voćne kulture dovoljna za period od 6 - 1 2 i više godina.
Klasifiikacija sadržaja kalijuma u zemljištu za većinu voćnih kultura takođe ne odgovara, jer je prosječna potrošnja kalijuma, zavisno od voćne kulture, od II'*—150 kg/ha. Međutim, sadržaj od 20 mg/100 g suhe zemlje odgovara količini od 21«) kg/ha K2 0 , ili količini kalijumove soli od 2.4(M) kg/ha, koja je dovoljna za osam godina gajenja voćaka. Zbog toga se smatra da je za većinu voćnih kultura sasvim dovoljna količina kalijuma od 1 0 - 1 2 mg/ 1 0 0 suhe zemlje. Kalcijum je od velikog značaja za uspješno gajenje voćaka. On se određuje na osnovu pH vrijednosti zemljišta. Smatra se da je najoptimalnija pH vrijednost zemljišta za većinu voćnih kultura. 6 ,2-6,5.
Sadržaj magnezijuma u zemljištu zavisi od sadržaja gline.
Laka zemljišta l klase sadrže preko 10 mg, a teška preko 15 mg. Laka zemljišta II klase sadrže od 5-10 mg. a teška od 10-15 mg. I ,aka zemljišta 111 klase sadrže manje od 6 mg, a teška zemljišta manje od 1 0 mg. Pored navedenih makroelemenata zemljište za gajenje voćaka treba da sadrži i dovoljne količine određenih mikroelemenata. Za sve važne biogene elemente u zemljištu, važno je da budu u određenom odnosu i ravnoteži. Ukoliko je neki biogeni element u zemljištu u znatnom višku od normalnog odnosa sa drugim biogenim elementima, dolazi do izraženog antagonizma u procesu apsorpcije.
petak, 11. kolovoza 2017.
Gnojidba u gradskim vrtovima
Cilj gnojenja je poboljšanje plodnosti tla i ostvarivanje visokih prinosa. Pred kraj zime ili u rano proljeće vrijeme je za osnovnu organsku gnojidbu, ako to već niste učinili u jesen.
Kako bi se izbjegnuli nepotrebni gubici i zagađenje, što je jedno od načela organske poljoprivrede, potrebno je dodavati optimalne količine gnojiva. Dodavanjem organske materije u tlo održava se aktivnost mikroorganizama, odnosno njegova biološka plodnost što je i osnovni cilj organske proizvodnje. Na plodnom tlu bogatom hranjivim tvarima biljke dobivaju dovoljno hrane i zato su jake i zdrave i otpornije na stresove, kao što su nepovoljni vremenski uvjeti i napadi bolesti i štetnika.
Temeljna načela organske gnojidbe:
može se dodati previše, ali i premalo;
što je različitije organsko gnojivo, ugaranje tla je bolje;
teško i lako tlo imaju različite uvjete gnojidbe,
poželjno je dodavati manje količine u više navrata;
svaki vrtlar mora dobro poznavati tlo i potrebu hranjenja mikroorganizama u njemu.
U organskoj poljoprivredi postoji više mjera koje se provode s ciljem zaštite od erozije, očuvanja strukture tla i sl., a koje istovremeno indirektno i gnoje tlo.
U te mjere prvenstveno spadaju zelena gnojidba i malčiranje. Osim navedenih mjera, kao organsko gnojivo može poslužiti stajsko, govedsko, gnojivo peradi, gnojnica uz poseban način pripreme, kompost, organsko tvorničko gnojivo. Zajedničko im je da se svi ti organski sastojci rastvaraju pod utjecajem organizama tla i transformiraju u različite organske supstance smeđe do crne boje, koja se naziva humus, a jedna je od najvažnijih komponenti za zdravo i plodno tlo.
Biljke za zelenu gnojidbu:
leguminoze (lepirnjače), koje obogaćuju tlo dušikom: djetelina, bob, grašak, grah, leća;
krstašice, koje bujno rastu (puno organske mase) i rahle tlo (jak sustav korijenja): gorušica, rotkva, kupusna repica;
kadifica, koja uklanja nematode.
Kad biljke izrastu, pokosite ih i umiješajte natrag u tlo. To možete napraviti bilo kad, ovisno o tome što ćete sijati na određenoj gredici. Tako unosimo organsku tvar koju za svoje djelovanje trebaju mikroorganizmi, sprečavamo ispiranje hraniva i obogaćujemo tlo dušikom (simbiotske bakterije leguminoza). Posebna biljka za zelenu gnojidbu je špinat čije korijenje povoljno djeluje na rast biljaka, a možete ga posijati rasutog po cijelom vrtu i na svaku praznu gredicu. Špinat za hranu režete kad je mlad, a za zdrav vrt režete ga bilo kad i njime prekrijete tlo između biljaka (malčiranje ili nastiranje), a korijenje ostavite u zemlji.
Spomenuto malčiranje je prekrivanje tla tankim slojem (0.5-1 cm) od raznih otpadaka biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.
Takav sloj štiti tlo od vanjskih nepogoda, a svojim rastvorenim materijalom služi kao hrana organizmima u tlu. Osim špinata za malčiranje koristimo i puno drugih zdravih biljaka, kao što su pokošena trava, uveli vrtni korov, lišće, ljekovite biljke i trave, koprive, zdravo lišće rajčice, gavez te slama koja djeluje i kao fizička barijera za pojedine štetočine (puževi i sl.), i mnoge druge. Kompostiranje je metoda transformacije otpada organskog porijekla u humus i osim što je kvalitetan dodatak tlima, predstavlja najprihvatljiviji način uklanjanja biorazgradivog otpada. Prednost kompostiranja je što se može obavljati tijekom cijele godine, odnosno uvijek kada imate dovoljno materijala. Kompostiranje ćete najjednostavnije obaviti slaganjem organskog otpada na kompostnu gomilu u kompostere, čija se visina kreće oko 1 -1,5m.
Kompostnu hrpu tijekom zime morate štititi (pokrivati) od hladnoće i pretjerane vlage, a ljeti štititi od isušivanja i redovno vlažiti.
Godinama se kao organsko gnojivo najviše koristio stajski gnoj koji je poput ostalih sličnih organskih gnojiva vrlo složenog kemijskog sastava i čiji je blagotvoran i koristan učinak na poboljšanje strukture i plodnosti tla odavno poznat. Danas na tržištu možete pronaći suvremena organska gnojiva u obliku pelete ili u rasutom stanju, praktično pakirana. Prednost proizvedenih gnojiva prirodnog porijekla je što su iz njih uklonjeni svi nedostaci stajskog i sličnih gnojiva, odnosno imaju stabilni sastav, bogata su organskom i suhom tvari i hranjivima, termički obrađena pa ne sadrže sjeme korova, gljiva ni patogenih organizama. Organska tvar im se brže razgrađuje pa je učinak njihove primjene vidljiv u kraćem vremenskom periodu. Imaju dugotrajan učinak sa visokim sastavom mikroelemenata (magnezij, kalcij, sumpor, bor, bakar, željezo, mangan, molibden i cink). I što je vrlo važno za gradsku poljoprivredu, jednostavno ga je primijeniti i nema neugodan miris, a dobar je izbor za sve vrste tla!
Kako bi se izbjegnuli nepotrebni gubici i zagađenje, što je jedno od načela organske poljoprivrede, potrebno je dodavati optimalne količine gnojiva. Dodavanjem organske materije u tlo održava se aktivnost mikroorganizama, odnosno njegova biološka plodnost što je i osnovni cilj organske proizvodnje. Na plodnom tlu bogatom hranjivim tvarima biljke dobivaju dovoljno hrane i zato su jake i zdrave i otpornije na stresove, kao što su nepovoljni vremenski uvjeti i napadi bolesti i štetnika.
Temeljna načela organske gnojidbe:
može se dodati previše, ali i premalo;
što je različitije organsko gnojivo, ugaranje tla je bolje;
teško i lako tlo imaju različite uvjete gnojidbe,
poželjno je dodavati manje količine u više navrata;
svaki vrtlar mora dobro poznavati tlo i potrebu hranjenja mikroorganizama u njemu.
U organskoj poljoprivredi postoji više mjera koje se provode s ciljem zaštite od erozije, očuvanja strukture tla i sl., a koje istovremeno indirektno i gnoje tlo.
U te mjere prvenstveno spadaju zelena gnojidba i malčiranje. Osim navedenih mjera, kao organsko gnojivo može poslužiti stajsko, govedsko, gnojivo peradi, gnojnica uz poseban način pripreme, kompost, organsko tvorničko gnojivo. Zajedničko im je da se svi ti organski sastojci rastvaraju pod utjecajem organizama tla i transformiraju u različite organske supstance smeđe do crne boje, koja se naziva humus, a jedna je od najvažnijih komponenti za zdravo i plodno tlo.
Biljke za zelenu gnojidbu:
leguminoze (lepirnjače), koje obogaćuju tlo dušikom: djetelina, bob, grašak, grah, leća;
krstašice, koje bujno rastu (puno organske mase) i rahle tlo (jak sustav korijenja): gorušica, rotkva, kupusna repica;
kadifica, koja uklanja nematode.
Kad biljke izrastu, pokosite ih i umiješajte natrag u tlo. To možete napraviti bilo kad, ovisno o tome što ćete sijati na određenoj gredici. Tako unosimo organsku tvar koju za svoje djelovanje trebaju mikroorganizmi, sprečavamo ispiranje hraniva i obogaćujemo tlo dušikom (simbiotske bakterije leguminoza). Posebna biljka za zelenu gnojidbu je špinat čije korijenje povoljno djeluje na rast biljaka, a možete ga posijati rasutog po cijelom vrtu i na svaku praznu gredicu. Špinat za hranu režete kad je mlad, a za zdrav vrt režete ga bilo kad i njime prekrijete tlo između biljaka (malčiranje ili nastiranje), a korijenje ostavite u zemlji.
Spomenuto malčiranje je prekrivanje tla tankim slojem (0.5-1 cm) od raznih otpadaka biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.
Takav sloj štiti tlo od vanjskih nepogoda, a svojim rastvorenim materijalom služi kao hrana organizmima u tlu. Osim špinata za malčiranje koristimo i puno drugih zdravih biljaka, kao što su pokošena trava, uveli vrtni korov, lišće, ljekovite biljke i trave, koprive, zdravo lišće rajčice, gavez te slama koja djeluje i kao fizička barijera za pojedine štetočine (puževi i sl.), i mnoge druge. Kompostiranje je metoda transformacije otpada organskog porijekla u humus i osim što je kvalitetan dodatak tlima, predstavlja najprihvatljiviji način uklanjanja biorazgradivog otpada. Prednost kompostiranja je što se može obavljati tijekom cijele godine, odnosno uvijek kada imate dovoljno materijala. Kompostiranje ćete najjednostavnije obaviti slaganjem organskog otpada na kompostnu gomilu u kompostere, čija se visina kreće oko 1 -1,5m.
Kompostnu hrpu tijekom zime morate štititi (pokrivati) od hladnoće i pretjerane vlage, a ljeti štititi od isušivanja i redovno vlažiti.
Godinama se kao organsko gnojivo najviše koristio stajski gnoj koji je poput ostalih sličnih organskih gnojiva vrlo složenog kemijskog sastava i čiji je blagotvoran i koristan učinak na poboljšanje strukture i plodnosti tla odavno poznat. Danas na tržištu možete pronaći suvremena organska gnojiva u obliku pelete ili u rasutom stanju, praktično pakirana. Prednost proizvedenih gnojiva prirodnog porijekla je što su iz njih uklonjeni svi nedostaci stajskog i sličnih gnojiva, odnosno imaju stabilni sastav, bogata su organskom i suhom tvari i hranjivima, termički obrađena pa ne sadrže sjeme korova, gljiva ni patogenih organizama. Organska tvar im se brže razgrađuje pa je učinak njihove primjene vidljiv u kraćem vremenskom periodu. Imaju dugotrajan učinak sa visokim sastavom mikroelemenata (magnezij, kalcij, sumpor, bor, bakar, željezo, mangan, molibden i cink). I što je vrlo važno za gradsku poljoprivredu, jednostavno ga je primijeniti i nema neugodan miris, a dobar je izbor za sve vrste tla!
Ovčiji proizvodi u našoj zemlji
Najveći dio naše populacije ovaca (pramenka) pripada upravo ovom tipu, odnosno trojnom smjeru proizvodnje.
To je tradicionalno nasljeđe u ovčarstvu naše zemlje i kao takvo treba da se zadrži. Odgajivačko selekcijski program i odgajivački cilj treba da omoguće brži genetski napredak populacija gajenjem u čistoj rasi, koje, kako ćemo vidjeti, imaju dobar potencijal za to, a selekcija je upravo i najbolji put da se do željenog cilja dođe. Proizvodi ovaca ovog smjera, prije svega meso i mlijeko su odličnog kvaliteta i već poznati proizvodi poput jagnjetine i ovčijih sireva su prenijeli glas o našoj pramenki i izvan naše zemlje.
U ovčarstvu većine evropskih zemalja proizvodnja ovčijeg mesa ima prvorazredni značaj i predstavlja glavni izvor zarade farmera. U našoj zemlji situacija je ista, stim što oko 70% proizvedenog mesa čine mlada jagnjad uzrasta do 90 dana. Polazeći od te činjenice vrlo je važno poznavati najvažnije faktore od kojih zavisi količina i kvalitet proizvedenog mesa kako bi se organizovala uspješna selekcija.
Uopšteno govoreći meso se može proizvoditi od svake ovce.
Međutim količina, kvalitet i cijena zavise od rase odnosno populacije. Na prvom mjestu po kompleksu pokazatelja mesne produktivnosti i ekonomske efikasnosti proizvodnje ovčijeg mesa stoje specijalizovane, ranostasne mesnate rase ovaca. Istraživanja su pokazala da razvoj tkiva ovaca nema istu dinamiku tokom života i da pored toga zavisi kako od nasljednih faktora tako i od uslova gajenja a naročito ishrane. Da bi se ostvarile želje farmera za većom mesnatošću, neophodno je u selekciji ovaca napraviti razuman kompromis i gajiti životinje sa poželjnim odnosom mišićnog i koštanog tkiva u korist mesa.
Mesnatost ovaca se prognozira i određuje putem nekoliko sljedećih pokazatelja: -Ranostasnost -Konstitucija i eksterijer -Masa tijela i prirast -Randman -Sastav i kvalitet trupa -Konverzija hrane
Na našem tržištu najtraženija je janjetina, pri čemu je masa trupa za tu namjenu između 10 i 12 kg, odnosno oko 25 kg žive vage. Prema tome, odgajivački cilj u našoj zemlji je podređen proizvodnji janjadi sa masom tijela od 25-30 kg. Navedeni proizvodni cilj je prilagođen i našoj postojećoj rasnoj strukturi. Zbog navedenih razloga test na meso mesnatih rasa trajaće do uzrasta jagnjajadi od 90 dana (30-35 kg tjelesne mase).Pored specijalizovanih populacija ovaca, za proizvodnju mesa, postoje i rase koje uz meso nešto slabijeg kvaliteta, proizvode i vunu, pa su i svrstane u tip dvojnog smjera proizvodnje.
U našoj zemlji je najzastupljenija ovca tog tipa poznata kod nas kao virtemberška (merinolandschaf).
Zahvaljujući svojim specifičnim fizičkim svojstvima vuna je lider u sirovinama tekstilne industrije, uprkos mnoštvu sintetičkih materijala koji se nalaze na tržištu. Među najvažnijim fizičkim svojstvima vune ubrajaju se: finoća, dužina, vijugavost, jačina, elastičnost, rastegljivost, sjaj i boja. U selekciji ovaca u ovom odgajivačkom cilju, pored osobina prinosa i kvaliteta mesa, mora se voditi računa o obraslosti tela vunom, tipu i prinosu runa, kao i kvalitetu vune.
To je tradicionalno nasljeđe u ovčarstvu naše zemlje i kao takvo treba da se zadrži. Odgajivačko selekcijski program i odgajivački cilj treba da omoguće brži genetski napredak populacija gajenjem u čistoj rasi, koje, kako ćemo vidjeti, imaju dobar potencijal za to, a selekcija je upravo i najbolji put da se do željenog cilja dođe. Proizvodi ovaca ovog smjera, prije svega meso i mlijeko su odličnog kvaliteta i već poznati proizvodi poput jagnjetine i ovčijih sireva su prenijeli glas o našoj pramenki i izvan naše zemlje.
U ovčarstvu većine evropskih zemalja proizvodnja ovčijeg mesa ima prvorazredni značaj i predstavlja glavni izvor zarade farmera. U našoj zemlji situacija je ista, stim što oko 70% proizvedenog mesa čine mlada jagnjad uzrasta do 90 dana. Polazeći od te činjenice vrlo je važno poznavati najvažnije faktore od kojih zavisi količina i kvalitet proizvedenog mesa kako bi se organizovala uspješna selekcija.
Uopšteno govoreći meso se može proizvoditi od svake ovce.
Međutim količina, kvalitet i cijena zavise od rase odnosno populacije. Na prvom mjestu po kompleksu pokazatelja mesne produktivnosti i ekonomske efikasnosti proizvodnje ovčijeg mesa stoje specijalizovane, ranostasne mesnate rase ovaca. Istraživanja su pokazala da razvoj tkiva ovaca nema istu dinamiku tokom života i da pored toga zavisi kako od nasljednih faktora tako i od uslova gajenja a naročito ishrane. Da bi se ostvarile želje farmera za većom mesnatošću, neophodno je u selekciji ovaca napraviti razuman kompromis i gajiti životinje sa poželjnim odnosom mišićnog i koštanog tkiva u korist mesa.
Mesnatost ovaca se prognozira i određuje putem nekoliko sljedećih pokazatelja: -Ranostasnost -Konstitucija i eksterijer -Masa tijela i prirast -Randman -Sastav i kvalitet trupa -Konverzija hrane
Na našem tržištu najtraženija je janjetina, pri čemu je masa trupa za tu namjenu između 10 i 12 kg, odnosno oko 25 kg žive vage. Prema tome, odgajivački cilj u našoj zemlji je podređen proizvodnji janjadi sa masom tijela od 25-30 kg. Navedeni proizvodni cilj je prilagođen i našoj postojećoj rasnoj strukturi. Zbog navedenih razloga test na meso mesnatih rasa trajaće do uzrasta jagnjajadi od 90 dana (30-35 kg tjelesne mase).Pored specijalizovanih populacija ovaca, za proizvodnju mesa, postoje i rase koje uz meso nešto slabijeg kvaliteta, proizvode i vunu, pa su i svrstane u tip dvojnog smjera proizvodnje.
U našoj zemlji je najzastupljenija ovca tog tipa poznata kod nas kao virtemberška (merinolandschaf).
Zahvaljujući svojim specifičnim fizičkim svojstvima vuna je lider u sirovinama tekstilne industrije, uprkos mnoštvu sintetičkih materijala koji se nalaze na tržištu. Među najvažnijim fizičkim svojstvima vune ubrajaju se: finoća, dužina, vijugavost, jačina, elastičnost, rastegljivost, sjaj i boja. U selekciji ovaca u ovom odgajivačkom cilju, pored osobina prinosa i kvaliteta mesa, mora se voditi računa o obraslosti tela vunom, tipu i prinosu runa, kao i kvalitetu vune.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)