Kupus ima izuzetan značaj u ishrani naših ljudi. Upotrebljava se u toku godine, svjež ili ukiseljen.
Sadrži u prosjeku 6—10% suve materije, 4—6% ugljenih hidrata, 1—2% bjelančevina, te 3—50
mg% C vitamina, po čemu ima izuzetan značaj u ishrani tokom zimskih mjeseci. Po površinama,
kupus spada medu vodeće kulture u BiH. Glavni reoni uzgoja kupusa u BiH su područje Semberije, Posavine,Lijevče polje te doline rijeka Bosne, Vrbasa, Drine i slični tereni. To su područja gdje se kupus gaji kao srednje kasni i kasni usjev. Područje južne Hercegovine veoma je pogodno za uzgoj ranog i zimskog kupusa.
Kupus je kultura koja najbolje uspijeva u prohladnom i vlažnom podneblju.
Optimalna temperatura za rast je 15—18°C, i na toj temperaturi sjeme klija i niče za 3—4 dana. Visoke temperature (iznad 25°C) štetno utiču na rast i razvoj glavice, naročito ako su praćene zemljišnom i vazdušnom sušom. U fazi rozete izdržava temperaturu od 3 do —5°C a neke sorte čak i 8°C. Starije biljke bolje podnose niske temperature, bez štetnih posljedica mogu izdržati od —12°C, pa i niže temperature. Prema svjetlosti ima umjerene zahtjeve, ali ne podnosi jako zasjenjivanje, naročito u fazi presađivanja, te zavijanja i porasta glavice. S obzirom na klimatske uslove, kod nas se kupus obavezno navodnjava. Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim i strukturnim zemljištima slabo kisele do neutralne reakcije. Za ranu proizvodnju najviše odgovaraju laka, topla, pjeskovita zemljišta, a za kasnu teža i plodnija zemljišta koja bolje drže vlagu. Na jako vla/nnuzemljištima slabo uspijeva, jer se usljed slabe aeracije zemljišta rast jako usporava a glavice se ne obrazuju. Na kiselim i teškim zemljištima može se gajiti samo uz obilno đubrenje stajnjakom.
nedjelja, 26. veljače 2017.
Zaoravanje slame i kukuruzovine
Mnoga poljoprivredna gazdinstva nemaju stoke, a imaju mnogo slame i kukuruzovine s kojom ne znaju šta da učine.
Jedno od rješenja je spaljivanje ovih biljnih ostataka, ali ono nije preporučljivo jer se time uništavaju velike količine organske materije, koja većini naših tala nedostaje. Spaljivanje još isušuje tlo, što, pored ostalog, otežava obradu. Osim toga, vatra uništava korisne zemljišne mikroorganizme, zagađuje okolinu dimom i pepelom, a predstavlja i opasnost od požara. Spaljivanje može imati opravdanja samo kada je tlo bogato organskom materijom i poslije jačeg napada bolesti ili štetočina.Drugi načini uklanjanja ovih ostataka su zaoravanjem i spremanjem organskog đubriva. Spremanje takvog đubriva (vještačkog stajnjaka) je skupo i zahtijeva mnogo radne snage. Slama i kukuruzovina za zaoravanje treba da se isitne sjeckanjem radi lakšeg unošenja u zemljište. Pored mašina sitnilica, raznih konstrukcija, danas postoje i uređaji za sjeckanje, koji se montiraju na kombajn, pa se sa žetvom i ovi ostaci sjeckaju i ravnomjerno razbacuju po njivi.
Sjeckana slama i kukuruzovina zaoravaju se plugom.
Ovi ostaci prave teškoće pri oranju. Zato su konstruisani posebni dodaci pluga, koji olakšavaju zaoravanje (o ovome je bilo riječi u poglavlju o oranju). Slama i kukuruzovina su siromašne azotom (odnos C:N je oko 100:1).Njihovim unošenjem se razmnožavaju bakterije koje ih razgrađuju, a koje uzimaju azot iz zemljišta. To ponekada izaziva tzv. azotnu depresiju. Zbog toga Kako kreč nagriza sluzokožu (ponegdje se, osim mašinama, on rastura i ručno), radnik mora biti zaštićen (oči, nos, usta, ruke). Naročito rane na tijelu ne smiju biti izložene krečnoj prašini. Uticaj kalcifikacije traje, zavisno od vrste i količine krečnog materijala, zemljišta i klime, od 4 do 8 godina.Na težim tlima krečni materijal za kalcifikaciju treba da je sitniji i mekši, a za laka krupniji i tvrđi.
Na pjeskovitim i šljunkovitim zemljištima sitan krečni materijal bi se brzo isprao.
Uz kalcifikaciju, na tlima siromašnim humusom potrebna je i humizacija radi stvaranja CO2, uz čiju pomoć se kreč veže u kalcijev bikarbonat neophodan za mrvičastu strukturu. Bez dovoljno organske materije kalcij ubrzava razlaganje humusa i njegov gubitak, što može biti štetno. Kalcifikacija je
meliorativna mjera, čija se ekonomičnost ne može gledati samo kroz efekte na prinos samo jednog usjeva. Kalcifikaciju treba obnavljati nakon četiri-osam godina. Ovom m jerom ne treba dati tlu previše kreča, jer bi to moglo imati i negativne posljedice. Preovlađuje mišljenje da je bolje svake ili svake druge godine dati manju količinu krečnog materijala nego u većim razmacima veću količinu. Ovo naročito stoga što se obilnom kalcifikacijom, zbog nagle prom jene pH zemljišta, može izazvati blokiranje nekih mikroelemenata (bor, mangan, željezo, cink, bakar) i poremećaj u aktivnosti mikroflore tla.
Ima podataka da su na kalcificiranom zemljištu, zbog nedostatka bora, stradale šljive.
Zato se nekada, uz kalcifikaciju, pokazuje potrebnim dodavanje elemenata koje kalcij blokira u zemljištu. Ako se na kiselim tlima iz bilo kojih razloga ne primjenjuje kalcifikacija,
treba je drugim mjerama bar donekle nadoknaditi. To se postiže većim količinama fiziološki alkalnih đubriva, odnosno đubriva koja sadrže kalcij, zatim fosfatizacijom, unošenjem stajnjaka itd., a uz to ne treba primjenjivati fiziološki kisela đubriva. Danas se u nas kalcifikacija rijetko prim jenjuje zbog dovođenja u pitanje njene ekonomičnosti. Međutim, sve veći gubitak kalcija iz zemljišta ispiranjem,
erozijom i odnošenjem sve većim prinosima može uskoro ozbiljnije postaviti pitanje povratka ove meliorativne mjere u agrotehniku. Zato ovaj problem zaslužuje pažljivije proučavanje.
Jedno od rješenja je spaljivanje ovih biljnih ostataka, ali ono nije preporučljivo jer se time uništavaju velike količine organske materije, koja većini naših tala nedostaje. Spaljivanje još isušuje tlo, što, pored ostalog, otežava obradu. Osim toga, vatra uništava korisne zemljišne mikroorganizme, zagađuje okolinu dimom i pepelom, a predstavlja i opasnost od požara. Spaljivanje može imati opravdanja samo kada je tlo bogato organskom materijom i poslije jačeg napada bolesti ili štetočina.Drugi načini uklanjanja ovih ostataka su zaoravanjem i spremanjem organskog đubriva. Spremanje takvog đubriva (vještačkog stajnjaka) je skupo i zahtijeva mnogo radne snage. Slama i kukuruzovina za zaoravanje treba da se isitne sjeckanjem radi lakšeg unošenja u zemljište. Pored mašina sitnilica, raznih konstrukcija, danas postoje i uređaji za sjeckanje, koji se montiraju na kombajn, pa se sa žetvom i ovi ostaci sjeckaju i ravnomjerno razbacuju po njivi.
Sjeckana slama i kukuruzovina zaoravaju se plugom.
Ovi ostaci prave teškoće pri oranju. Zato su konstruisani posebni dodaci pluga, koji olakšavaju zaoravanje (o ovome je bilo riječi u poglavlju o oranju). Slama i kukuruzovina su siromašne azotom (odnos C:N je oko 100:1).Njihovim unošenjem se razmnožavaju bakterije koje ih razgrađuju, a koje uzimaju azot iz zemljišta. To ponekada izaziva tzv. azotnu depresiju. Zbog toga Kako kreč nagriza sluzokožu (ponegdje se, osim mašinama, on rastura i ručno), radnik mora biti zaštićen (oči, nos, usta, ruke). Naročito rane na tijelu ne smiju biti izložene krečnoj prašini. Uticaj kalcifikacije traje, zavisno od vrste i količine krečnog materijala, zemljišta i klime, od 4 do 8 godina.Na težim tlima krečni materijal za kalcifikaciju treba da je sitniji i mekši, a za laka krupniji i tvrđi.
Na pjeskovitim i šljunkovitim zemljištima sitan krečni materijal bi se brzo isprao.
Uz kalcifikaciju, na tlima siromašnim humusom potrebna je i humizacija radi stvaranja CO2, uz čiju pomoć se kreč veže u kalcijev bikarbonat neophodan za mrvičastu strukturu. Bez dovoljno organske materije kalcij ubrzava razlaganje humusa i njegov gubitak, što može biti štetno. Kalcifikacija je
meliorativna mjera, čija se ekonomičnost ne može gledati samo kroz efekte na prinos samo jednog usjeva. Kalcifikaciju treba obnavljati nakon četiri-osam godina. Ovom m jerom ne treba dati tlu previše kreča, jer bi to moglo imati i negativne posljedice. Preovlađuje mišljenje da je bolje svake ili svake druge godine dati manju količinu krečnog materijala nego u većim razmacima veću količinu. Ovo naročito stoga što se obilnom kalcifikacijom, zbog nagle prom jene pH zemljišta, može izazvati blokiranje nekih mikroelemenata (bor, mangan, željezo, cink, bakar) i poremećaj u aktivnosti mikroflore tla.
Ima podataka da su na kalcificiranom zemljištu, zbog nedostatka bora, stradale šljive.
Zato se nekada, uz kalcifikaciju, pokazuje potrebnim dodavanje elemenata koje kalcij blokira u zemljištu. Ako se na kiselim tlima iz bilo kojih razloga ne primjenjuje kalcifikacija,
treba je drugim mjerama bar donekle nadoknaditi. To se postiže većim količinama fiziološki alkalnih đubriva, odnosno đubriva koja sadrže kalcij, zatim fosfatizacijom, unošenjem stajnjaka itd., a uz to ne treba primjenjivati fiziološki kisela đubriva. Danas se u nas kalcifikacija rijetko prim jenjuje zbog dovođenja u pitanje njene ekonomičnosti. Međutim, sve veći gubitak kalcija iz zemljišta ispiranjem,
erozijom i odnošenjem sve većim prinosima može uskoro ozbiljnije postaviti pitanje povratka ove meliorativne mjere u agrotehniku. Zato ovaj problem zaslužuje pažljivije proučavanje.
Rak stabla paradajza
Rasprostranjena je u zemljama zapadne Europe kao značajan patogen paradajza, naročito u stakleničkoj proizvodnji.
Kod nas još uvijek nije utvrđeno prisustvo ove gljive. Patogen može prouzrokovati značajno smanjenje prinosa plodova paradajza u plastenicima i staklenicima. Jedini domaćin ovoj gljivi je paradajz.
Simptomi
Ako je prodiranje preko korjena, na žilicama se javlja mrko obojena nekroza. Trulež zahvata korjenov sistem i podzemni dio stabla. Vršno lišće dobija tamnozelenu boju. Na napadnutim dijelovima stabla, a to je najčešće prizemnni dio, tkivo je utonulo, često i puca. Ove promjene, dužine 2-3 cm, oštro su odvojene od zdravog tkiva. Kada ozleda obuhvati veći dio stabla biljka vene i suši se slično uvenuće koje izazivaju vrste roda Veriidllium. Unutar ozljede mogu se uočiti mala, crna plodonosna tjelašca gljive - piknidi. Simptomi na listovima podsjećaju na pjege prouzrokovane vrstama roda Alternaría, ali su nešto svjetlije i u centru sadrže piknide, koji se uočavaju golim okom kao crne tačkice. Na starijim listovima zaraženi dijelovi tkiva otpadaju, pa na listovima ostaju rupe. Plodovi mogu biti zaraženi, ali su takve infekcije veoma rijetke.
Mjere zaštite
Kako su zaraženi biljni ostaci važan izvor zaraze potrebno je iste na kraju vegetacije prikupiti i odstraniti. Kada se tokom vegetacije uoćc zaražene biljke odmah iste treba ukloniti i spaliti. Korisna mjera je duboko preoravanje zemljišta kako bi biljni ostaci dospjeli u dublje slojeve. Na manjim površinama, prije rasađivanja biljaka, preporučuje se zalivanje jame za sadnju rastvorom fungicida na bazi benomila ili kaptana. Taj postupak treba ponoviti 3-5 dana nakon sadnje. Na većim površinama mlaznice prskalice usmjeriti na prizemni dio stabla, do visine 20-25 cm.
Kod nas još uvijek nije utvrđeno prisustvo ove gljive. Patogen može prouzrokovati značajno smanjenje prinosa plodova paradajza u plastenicima i staklenicima. Jedini domaćin ovoj gljivi je paradajz.
Simptomi
Ako je prodiranje preko korjena, na žilicama se javlja mrko obojena nekroza. Trulež zahvata korjenov sistem i podzemni dio stabla. Vršno lišće dobija tamnozelenu boju. Na napadnutim dijelovima stabla, a to je najčešće prizemnni dio, tkivo je utonulo, često i puca. Ove promjene, dužine 2-3 cm, oštro su odvojene od zdravog tkiva. Kada ozleda obuhvati veći dio stabla biljka vene i suši se slično uvenuće koje izazivaju vrste roda Veriidllium. Unutar ozljede mogu se uočiti mala, crna plodonosna tjelašca gljive - piknidi. Simptomi na listovima podsjećaju na pjege prouzrokovane vrstama roda Alternaría, ali su nešto svjetlije i u centru sadrže piknide, koji se uočavaju golim okom kao crne tačkice. Na starijim listovima zaraženi dijelovi tkiva otpadaju, pa na listovima ostaju rupe. Plodovi mogu biti zaraženi, ali su takve infekcije veoma rijetke.
Mjere zaštite
Kako su zaraženi biljni ostaci važan izvor zaraze potrebno je iste na kraju vegetacije prikupiti i odstraniti. Kada se tokom vegetacije uoćc zaražene biljke odmah iste treba ukloniti i spaliti. Korisna mjera je duboko preoravanje zemljišta kako bi biljni ostaci dospjeli u dublje slojeve. Na manjim površinama, prije rasađivanja biljaka, preporučuje se zalivanje jame za sadnju rastvorom fungicida na bazi benomila ili kaptana. Taj postupak treba ponoviti 3-5 dana nakon sadnje. Na većim površinama mlaznice prskalice usmjeriti na prizemni dio stabla, do visine 20-25 cm.
srijeda, 22. veljače 2017.
Priprema zemljišta za uzgoj lubenice
Osnovna obrada počinje još u jesen ili zimu, dubokim oranjem na 40—50 cm.
Raniju obradu traže zemljišta koja su bila pod lucerkom ili višegodišnjim travama, kako bi se do proljeća ostaci donekle razložili.U proljeće se zemljište kultivira, po potrebi se tanjira, zatim drlja, da se spriječi gubitak zimske vlage. Pred sjetvu se obavlja druga plitka kultivacija. Stajnjakom se đubri u osnovnoj obradi (poluzgorjeli) ili u toku pripreme za sadnju (zgorjeli), kod pravljenja kućica. Količine se kreću od 40—60 i/ha poluzgorjelog ili 20—40 t/ha zgorjelog stajnjaka. Rastura se po cijeloj površini ili u brazde, što zavisi od raspoložive količine.
Ako se đubri samo u kućice, u svaku kućicu se stavlja 2—3 kg.
Od mineralnih đubriva koriste se kompleksna NPK đubriva (sa odnosom 1:2:1, 1:1, 5:1 ili 1:1:1, po mogućnosti ona sa većim sadržajem fosfora) 600—800 kg/ha. Ako ae đubri u kućice, dovoljno je 20—30 g po kućici, pri đetnu se đubrivo dobro izmiješa sa zemljom i stajnjakom. Od ukupne količine, 1/3 s© ostavi ta. prihranjivanje. Ono se izvodi u vrijeme obrazovanja vriježa. Ako su biljke slabije razvijene, može se prlhranjivati samo azotnim đubrivima (KAN), 150—200 bg/ha. Treba paziti da đubrivo ne pada po listovima, i obično se izvodi pred navodnjavanje ili pred kišu. Lubenica, a posebno rasad, povoljno reaguju na đubrenje preko lista koje se izvodi sa folifertilom ili vuksalom i si. đubrivima.
Raniju obradu traže zemljišta koja su bila pod lucerkom ili višegodišnjim travama, kako bi se do proljeća ostaci donekle razložili.U proljeće se zemljište kultivira, po potrebi se tanjira, zatim drlja, da se spriječi gubitak zimske vlage. Pred sjetvu se obavlja druga plitka kultivacija. Stajnjakom se đubri u osnovnoj obradi (poluzgorjeli) ili u toku pripreme za sadnju (zgorjeli), kod pravljenja kućica. Količine se kreću od 40—60 i/ha poluzgorjelog ili 20—40 t/ha zgorjelog stajnjaka. Rastura se po cijeloj površini ili u brazde, što zavisi od raspoložive količine.
Ako se đubri samo u kućice, u svaku kućicu se stavlja 2—3 kg.
Od mineralnih đubriva koriste se kompleksna NPK đubriva (sa odnosom 1:2:1, 1:1, 5:1 ili 1:1:1, po mogućnosti ona sa većim sadržajem fosfora) 600—800 kg/ha. Ako ae đubri u kućice, dovoljno je 20—30 g po kućici, pri đetnu se đubrivo dobro izmiješa sa zemljom i stajnjakom. Od ukupne količine, 1/3 s© ostavi ta. prihranjivanje. Ono se izvodi u vrijeme obrazovanja vriježa. Ako su biljke slabije razvijene, može se prlhranjivati samo azotnim đubrivima (KAN), 150—200 bg/ha. Treba paziti da đubrivo ne pada po listovima, i obično se izvodi pred navodnjavanje ili pred kišu. Lubenica, a posebno rasad, povoljno reaguju na đubrenje preko lista koje se izvodi sa folifertilom ili vuksalom i si. đubrivima.
Glavni uslovi uspijevanja krastavca
Krastavac je toploljubiva kultura. Normalan razvoj u vanjskom uzgoju odvija se kod srednjih dnevnih temperatura viših od 15°C, a optimalna je 25—27°C.
Temperature od 3—10° izazivaju zastoj u rastu, smanjuju produktivnost, a ako dulje traju, mogu uzrokovati i ugibanje. Cvatnja počinje kod 15—17°C, a optimalna za oprašivanje je 18—21°C, odnosno 30—40 dana, nakon nicanja, a zametnuti plod razvija se do tehnološke zrelosti za 6—12 dana. Brzina rasta pojedinih plodova ovisi o broju plodova na biljci. Period plodonošenja traje 1,5—2 mjeseca. Gaji se na svakom plodnom zemljištu. Teška, zabarena i jako kisela zemlja su nepogodna.
Za svoj rast i razvoj traži dosta vlage kako u zemljištu tako i u vazduhu.
Relativna vlažnost vazduha treba da je 85—90®/o, što je teško postići u vanjskim uslovima. Kako se glavna masa korijena nalazi u površinskom dijelu zemljišta (do 35 cm), to prilikom navodnjavanja nije potrebno vlažiti sloj zemlje dublje od 30—35 mm.U početku su zalijevanja rjeđa i sa manjim količinama vode, a kasnije. naročito u vrijeme plodonošenja i berbi, krastavac traži zalijevanje svakih 4—5 dana. Krastavac je dobra predkultura za ostalo povrće; poslije njega dobro uspijevaju paradajz, kupus i paprika. Sam krastavac daje dobre prinose ako dolazi na zemljište koje je prethodno bilo pod raznim žitima, travama i leguminozama. Zemljište treba početi pripremati u jesen, obaveznim dubokim oranjem uz unošenje stajnjaka. U proljeće, vrši se površinska pripiema za sjetvu ili sadnju, uz unošenje mineralnih đubriva.
Temperature od 3—10° izazivaju zastoj u rastu, smanjuju produktivnost, a ako dulje traju, mogu uzrokovati i ugibanje. Cvatnja počinje kod 15—17°C, a optimalna za oprašivanje je 18—21°C, odnosno 30—40 dana, nakon nicanja, a zametnuti plod razvija se do tehnološke zrelosti za 6—12 dana. Brzina rasta pojedinih plodova ovisi o broju plodova na biljci. Period plodonošenja traje 1,5—2 mjeseca. Gaji se na svakom plodnom zemljištu. Teška, zabarena i jako kisela zemlja su nepogodna.
Za svoj rast i razvoj traži dosta vlage kako u zemljištu tako i u vazduhu.
Relativna vlažnost vazduha treba da je 85—90®/o, što je teško postići u vanjskim uslovima. Kako se glavna masa korijena nalazi u površinskom dijelu zemljišta (do 35 cm), to prilikom navodnjavanja nije potrebno vlažiti sloj zemlje dublje od 30—35 mm.U početku su zalijevanja rjeđa i sa manjim količinama vode, a kasnije. naročito u vrijeme plodonošenja i berbi, krastavac traži zalijevanje svakih 4—5 dana. Krastavac je dobra predkultura za ostalo povrće; poslije njega dobro uspijevaju paradajz, kupus i paprika. Sam krastavac daje dobre prinose ako dolazi na zemljište koje je prethodno bilo pod raznim žitima, travama i leguminozama. Zemljište treba početi pripremati u jesen, obaveznim dubokim oranjem uz unošenje stajnjaka. U proljeće, vrši se površinska pripiema za sjetvu ili sadnju, uz unošenje mineralnih đubriva.
Zaštita paradajza,paprike i plavog patlidžana
Crna pjegavost lišća i plodova (Alternaria solani) kod nas je veoma čest parazit paradajza, paprike i plavog patlidžana, te krompira.
Prvi znaci bolesti uočavaju se na donjem lišću u vidu okruglastih ili uglastih pjega, smeđe do tamnosmeđe boje, koje se jasno uočavaju. Površine pjega se postepeno povećavaju i šire,tako da zahvataju gotovo cijeli list, izuzev vršnog dijela. U daljem napredovanju bolest zahvata stablo i plodove, i oni postepeno trule (»crna trulež«). Najčešće se javlja u toplim i suvim godinama.Kod paprike, simptomi se uočavaju najčešće sredinom jula,u obliku koncentričnih krugova sa jasno istaknutim zonama širenja.
Početkom zrenja dolazi do jačeg napada na plodove.
Na njima se pojavljuju svijetlokestenjaste pjege okruglastog oblika. Oboljeli plod se smežura i suši se a unutar oboljelog tkiva pojavljuje se crna boja. Bolest se prenosi zaraženim biljnim ostacima i preko
sjemena.Zaštita je dosta otežana, jer parazit pokazuje znatnu otpornost prema fungiciđima. Ukoliko se obezbijedi zdrav rasad i proizvodnja organizuje na nezaraženom zemljištu, izolovano od drugih
osjetljivih kultura, po pravilu ne postoji potreba za primjenu hemijskih sredstava. Ukoliko je ipak došlo do pojave parazita,zaštita je moguća uz primjenu nekog od navedenih sredstava:bakarni kreč 50—0,5°/», cineb S-65, orto-faltan 0,2%, micodifol 0,2% itd. Bolest napada sve nadzemne organe. Na listu nastaju krupne, vodenaste pjege maslinaste boje, na kojima se javlja bjeličasta prevlaka, što, u stvari, predstavlja organe za razmnožavanje parazita.
Prvi znaci bolesti uočavaju se na donjem lišću u vidu okruglastih ili uglastih pjega, smeđe do tamnosmeđe boje, koje se jasno uočavaju. Površine pjega se postepeno povećavaju i šire,tako da zahvataju gotovo cijeli list, izuzev vršnog dijela. U daljem napredovanju bolest zahvata stablo i plodove, i oni postepeno trule (»crna trulež«). Najčešće se javlja u toplim i suvim godinama.Kod paprike, simptomi se uočavaju najčešće sredinom jula,u obliku koncentričnih krugova sa jasno istaknutim zonama širenja.
Početkom zrenja dolazi do jačeg napada na plodove.
Na njima se pojavljuju svijetlokestenjaste pjege okruglastog oblika. Oboljeli plod se smežura i suši se a unutar oboljelog tkiva pojavljuje se crna boja. Bolest se prenosi zaraženim biljnim ostacima i preko
sjemena.Zaštita je dosta otežana, jer parazit pokazuje znatnu otpornost prema fungiciđima. Ukoliko se obezbijedi zdrav rasad i proizvodnja organizuje na nezaraženom zemljištu, izolovano od drugih
osjetljivih kultura, po pravilu ne postoji potreba za primjenu hemijskih sredstava. Ukoliko je ipak došlo do pojave parazita,zaštita je moguća uz primjenu nekog od navedenih sredstava:bakarni kreč 50—0,5°/», cineb S-65, orto-faltan 0,2%, micodifol 0,2% itd. Bolest napada sve nadzemne organe. Na listu nastaju krupne, vodenaste pjege maslinaste boje, na kojima se javlja bjeličasta prevlaka, što, u stvari, predstavlja organe za razmnožavanje parazita.
četvrtak, 16. veljače 2017.
Program zaštite jabuke
Prvo prskanje:
Izvodi se kada se prvi zeleni listovi pojave iz pupoljka "mišje uši". Izvodi se protiv čađave krastavosti, pepelnice i truleži. Za ovo prskanje koriste se fungicidi na bazi bakra "plavo prskanje". Njime se istovremeno suzbijaju smotavci pupoljaka, lisne uši, grinje (pauci),jabukin cvjetojed i dr. Za ovo prskanje može se koristiti kombinacija: Bakreno vapno 0,5-0,75% ili Kocide 0,3-0,5 + Oleoultracid 0,3% ili Folidol ulje 0,5%, ili umjesto ovih kombinacija može se koristiti: Plavo ulje ili Crveno ulje 2-3% a u fazi roza pupa (pred cvjetanje) Plavo ulje ili Crveno ulje 1-1,5%.
Drugo prskanje:
Namijenjeno je suzbijanju čađave krastavosti,truleži i pepelnice. Ovim prskanjem se istovremeno
suzbijaju grinje (pauci) i mineri lista.Protiv grinja (crvenog pauka) ukoliko su prisutna zimska jaja može se koristiti Nisuron 0,03-0,05%, a protiv lisnih minera Dimilin 0,02% ili Insegar 0,05% ili Nomolt 0,04-0,07%. Za ovo prskanje moguća kombinacija je: Dodin+Kumulus+Dimilin+Nissuron. Umjesto Dodin i Kumulus mogu se koristitit: Stroby, Rubigan, Topas, Sistane i drugi sistemični
fungicidi koji djeluju protiv čađave krastavosti i pepelnice.
Treće prskanje:
Ovo prskanje se izvodi samo ako je produženo cvjetanje uslijed kišovitog i hladnog vremena.
Izvodi se samo protiv bolesti (krastavost i pepelnica). Koriste se sistemični fungicidi:Rubigan, Skore, Topas, Stroby, Quadris,Sistane, Anvil i drugi.
Četvrto prskanje:
Izvodi se pri kraju cvjetanja (precvjetavanje).Namjenjeno je suzbijanju čađave krastavosti, truleži i pepelnice, te za lisne minere.Jedna od mogućih kombinacija je Dithane 0,25% + Kumulus 0,3-0,5% + Insegar 0,05%.
Peto prskanje:
Ovo je drugo prskanje poslije cvjetanja,izvodi se 10-14 dana poslije prethodnog (kraj maja - plodovi veličine lješnjaka). Izvodi se protiv čađave krastavosti i pepelnice a započinje suzbijanje protiv jabučnog savijača. Dobra kombinacija za ovo prskanje je sistemični fungicid plus bioinsekticid, odnosno, Sistane MZ 0,2-0,3% + Bactospeine 0,1-0,5%.
Šesto prskanje:
Izvodi se 10-14 dana nakon prethodnog, plodovi veličine oraha. Namjenjeno je protiv čađave krastavosti i pepelnice i eventualno smotavca-savijača i drugih štetočina. Moguća kombinacija je Rubigan + Basudin.
Sedmo prskanje:
Izvodi se krajem jula - početkom avgusta protiv čađave krastavosti, pepelnice, te druge generacije savijača i crvenog pauka. Moguća kombinacija je Kaptan + Reldan + Neoron. Za kasne sorte nakon 10 do 14 dana može se izvesti još jedno prskanje protiv istih uzročnika bolesti i štetočina.
Ovaj program se daje kao orijentacija ali svaki voćar treba sam da procjeni pravo vrijeme i rokove suzbijanja, kao i da izvrši odabir pravog pesticida i doza vodeći računa o zaštiti čovjekove okoline. Za male plantažne zasade u nekim godinama bit će dovoljno 4 do 5 prskanja, a za veće zasade i u nepovoljnim vremenskim prilikama treba obaviti preko 10 prskanja kako bi se izbjegle moguće štete i dobili kvalitetni plodovi jabuka.
Izvodi se kada se prvi zeleni listovi pojave iz pupoljka "mišje uši". Izvodi se protiv čađave krastavosti, pepelnice i truleži. Za ovo prskanje koriste se fungicidi na bazi bakra "plavo prskanje". Njime se istovremeno suzbijaju smotavci pupoljaka, lisne uši, grinje (pauci),jabukin cvjetojed i dr. Za ovo prskanje može se koristiti kombinacija: Bakreno vapno 0,5-0,75% ili Kocide 0,3-0,5 + Oleoultracid 0,3% ili Folidol ulje 0,5%, ili umjesto ovih kombinacija može se koristiti: Plavo ulje ili Crveno ulje 2-3% a u fazi roza pupa (pred cvjetanje) Plavo ulje ili Crveno ulje 1-1,5%.
Drugo prskanje:
Namijenjeno je suzbijanju čađave krastavosti,truleži i pepelnice. Ovim prskanjem se istovremeno
suzbijaju grinje (pauci) i mineri lista.Protiv grinja (crvenog pauka) ukoliko su prisutna zimska jaja može se koristiti Nisuron 0,03-0,05%, a protiv lisnih minera Dimilin 0,02% ili Insegar 0,05% ili Nomolt 0,04-0,07%. Za ovo prskanje moguća kombinacija je: Dodin+Kumulus+Dimilin+Nissuron. Umjesto Dodin i Kumulus mogu se koristitit: Stroby, Rubigan, Topas, Sistane i drugi sistemični
fungicidi koji djeluju protiv čađave krastavosti i pepelnice.
Treće prskanje:
Ovo prskanje se izvodi samo ako je produženo cvjetanje uslijed kišovitog i hladnog vremena.
Izvodi se samo protiv bolesti (krastavost i pepelnica). Koriste se sistemični fungicidi:Rubigan, Skore, Topas, Stroby, Quadris,Sistane, Anvil i drugi.
Četvrto prskanje:
Izvodi se pri kraju cvjetanja (precvjetavanje).Namjenjeno je suzbijanju čađave krastavosti, truleži i pepelnice, te za lisne minere.Jedna od mogućih kombinacija je Dithane 0,25% + Kumulus 0,3-0,5% + Insegar 0,05%.
Peto prskanje:
Ovo je drugo prskanje poslije cvjetanja,izvodi se 10-14 dana poslije prethodnog (kraj maja - plodovi veličine lješnjaka). Izvodi se protiv čađave krastavosti i pepelnice a započinje suzbijanje protiv jabučnog savijača. Dobra kombinacija za ovo prskanje je sistemični fungicid plus bioinsekticid, odnosno, Sistane MZ 0,2-0,3% + Bactospeine 0,1-0,5%.
Šesto prskanje:
Izvodi se 10-14 dana nakon prethodnog, plodovi veličine oraha. Namjenjeno je protiv čađave krastavosti i pepelnice i eventualno smotavca-savijača i drugih štetočina. Moguća kombinacija je Rubigan + Basudin.
Sedmo prskanje:
Izvodi se krajem jula - početkom avgusta protiv čađave krastavosti, pepelnice, te druge generacije savijača i crvenog pauka. Moguća kombinacija je Kaptan + Reldan + Neoron. Za kasne sorte nakon 10 do 14 dana može se izvesti još jedno prskanje protiv istih uzročnika bolesti i štetočina.
Ovaj program se daje kao orijentacija ali svaki voćar treba sam da procjeni pravo vrijeme i rokove suzbijanja, kao i da izvrši odabir pravog pesticida i doza vodeći računa o zaštiti čovjekove okoline. Za male plantažne zasade u nekim godinama bit će dovoljno 4 do 5 prskanja, a za veće zasade i u nepovoljnim vremenskim prilikama treba obaviti preko 10 prskanja kako bi se izbjegle moguće štete i dobili kvalitetni plodovi jabuka.
Domaće rase ovaca(Pramenka)
Pramenka je pojam koji označava primitivnu ovcu, slabih fizioloških svojstava, koja je nastala u oskudnim uslovima ishrane i njege, a na koje se kroz duži niz godina dobro adaptirala.
Vrlo je otporna i izdržljiva.Pramenka nekada je bila raširena po čitavoj Europi. Intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje, primitivna pramenka je potisnuta produktivnijim rasama, tako da se u većem procentu održala samo na jugu Europe i to posebno na Balkanskom poluostrvu.U BiH se pramenka gaji na vrlo ekstenzivan način. U toku ljetnog perioda sve vrijeme provodi na planinskim pašnjacima, koji su najčešće oskudni u prinosu najvrednijih hranljivih materija, zbog siromaštva u pogledu botaničkog sastava paše.
Zimi se drže u objektima, nastrešicama i nehigijenskim štalama, gdje najčešće gladuju.
Mnogi odgajivači ove rase ovaca, u potrazi za hranom, u jesen odlaze sa svojim stadima sa planina u ravničarske regione udaljene i po nekoliko stotina kilometara jer na ovim područjima u toku zime ovce najčešće nisu u mogućnosti da zadovolje ni osnovne potrebe u hranljivim materijama.U našoj zemlji postoji više sojeva pramenke, koji se međusobno razlikuju po veličini, prinosu, kvalitetu i boji vune. Zajedničke eksterijerne odlike svih sojeva pramenke su: duga i uska glava, ovce su šute, rjeđe rogate, ovnovi su po pravilu rogati.Vrat je srednje dužine, ili dugačak, ali dosta uzan i slabo muskulozan.
Trup je srednje dužine i po pravilu nešto duži od visine grebena.
Širine su slabo, pa i nedovoljno izražene. Grudni koš je srednje dug, dubok, ali uzan i pljosnat.Rebra su pljosnata i pružaju se koso unazad. Širina leđa i sapi je slabo izražena.Noge su snažne sa jakim kostima, koje su povezane čvrstim zglobnim vezama. Pramenka ima čvrste papke koji su izdržljivi na duga pješačenja i terene.Svi sojevi pramenke su kasnostasne životinje, koje polno sazrijevaju sa 16-18 meseci, a porast završavaju u starosti od 3-4 godine.Pramenka je ovca kombinovanih proizvodnih svojstava (meso-mlijeko-vuna).Proizvodnja ovčijeg i jagnjećeg mesa pramenke je dosta skromna, u zavisnosti od sojeva i nivoa ishrane, odnosno stepena utovljenosti životinja.
Živa mjera ovaca kreće se između 25 i 55, a ovnova između 35 i 80 kg.
Od istih faktora zavisi i randman mesa, koji se kreće od 40-50%.Proizvodnja mlijeka pramenke je relativno mala, a znatno varira između sojeva (od 40-100 litara i više u laktaciji od 6 mjeseci) i uslijed uticaja ishrane.Težina runa u prosjeku iznosi 1,4 kg. Randman vune se kreće od 55-70%. Runo pramenke je sastavljeno, kao što i samo ime kaže, od pramenova koji su otvoreni, dugački, grubi, šiljasti ili lijevkasti kod rudih pramenki. Vuna je mješana i sastoji se iz osjastih vlakana i puha.
Vrlo je otporna i izdržljiva.Pramenka nekada je bila raširena po čitavoj Europi. Intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje, primitivna pramenka je potisnuta produktivnijim rasama, tako da se u većem procentu održala samo na jugu Europe i to posebno na Balkanskom poluostrvu.U BiH se pramenka gaji na vrlo ekstenzivan način. U toku ljetnog perioda sve vrijeme provodi na planinskim pašnjacima, koji su najčešće oskudni u prinosu najvrednijih hranljivih materija, zbog siromaštva u pogledu botaničkog sastava paše.
Zimi se drže u objektima, nastrešicama i nehigijenskim štalama, gdje najčešće gladuju.
Mnogi odgajivači ove rase ovaca, u potrazi za hranom, u jesen odlaze sa svojim stadima sa planina u ravničarske regione udaljene i po nekoliko stotina kilometara jer na ovim područjima u toku zime ovce najčešće nisu u mogućnosti da zadovolje ni osnovne potrebe u hranljivim materijama.U našoj zemlji postoji više sojeva pramenke, koji se međusobno razlikuju po veličini, prinosu, kvalitetu i boji vune. Zajedničke eksterijerne odlike svih sojeva pramenke su: duga i uska glava, ovce su šute, rjeđe rogate, ovnovi su po pravilu rogati.Vrat je srednje dužine, ili dugačak, ali dosta uzan i slabo muskulozan.
Trup je srednje dužine i po pravilu nešto duži od visine grebena.
Širine su slabo, pa i nedovoljno izražene. Grudni koš je srednje dug, dubok, ali uzan i pljosnat.Rebra su pljosnata i pružaju se koso unazad. Širina leđa i sapi je slabo izražena.Noge su snažne sa jakim kostima, koje su povezane čvrstim zglobnim vezama. Pramenka ima čvrste papke koji su izdržljivi na duga pješačenja i terene.Svi sojevi pramenke su kasnostasne životinje, koje polno sazrijevaju sa 16-18 meseci, a porast završavaju u starosti od 3-4 godine.Pramenka je ovca kombinovanih proizvodnih svojstava (meso-mlijeko-vuna).Proizvodnja ovčijeg i jagnjećeg mesa pramenke je dosta skromna, u zavisnosti od sojeva i nivoa ishrane, odnosno stepena utovljenosti životinja.
Živa mjera ovaca kreće se između 25 i 55, a ovnova između 35 i 80 kg.
Od istih faktora zavisi i randman mesa, koji se kreće od 40-50%.Proizvodnja mlijeka pramenke je relativno mala, a znatno varira između sojeva (od 40-100 litara i više u laktaciji od 6 mjeseci) i uslijed uticaja ishrane.Težina runa u prosjeku iznosi 1,4 kg. Randman vune se kreće od 55-70%. Runo pramenke je sastavljeno, kao što i samo ime kaže, od pramenova koji su otvoreni, dugački, grubi, šiljasti ili lijevkasti kod rudih pramenki. Vuna je mješana i sastoji se iz osjastih vlakana i puha.
Obrada zemljišta za drvenaste kulture
Obrada zemljišta za drvenaste kulture (voćke, vinovu lozu, hmelj i šumsko drveće) razlikuje se od obrade za zeljaste kulture.
Ona bi se mogla podijeliti na obradu prije podizanja zasada i obradu u podignutim zasadima.Pošto višegodišnje drvenaste kulture imaju dubok korijen, prije podizanja zasada treba zemljište duboko obraditi, pogotovo što će kasnije, zbog velikog širenjaJsorijenovog sišteiria i višegodišnjosti zasada,duboka obrada biti otežana ili onemogilćena i što će povoljno djejstvo dubokog oranja trajati više godina.Osnovna obrada prije podizanja zasada sastoji se od dubokog oranja, naičešće rigolanja (dublje od 50 cm).
Rigolanjem se okreću i miješaju pedološki horizonti.Ono se izvodi velikim plugovima i jakim traktorima na tlu umjerene vlažnosti. Rigolanje mora pratiti i meliorativno đubrenje velikim količinama organskih i mineralnih đubriva. Ovom mjerom se aktiviraju rezervne hranljive materije iz dubine, tlo se aerira, đubrenjem se oblagorođuje i u jednom potezu stvara kulturno tlo. Humusni sloj tla (A) se premješta naniže, na mjesto sloja B, sloj B još niže, a mineralni sloj (C) dolazi na površinu. Cilj ovog premještanja je da plodni, humusni površinski sloj dođe dublje, u zonu razvoja korijenovog sistema, koji se u ovih biljaka razvija dublje nego u zeljastih.
Da bi se ovo premještanje slojeva postiglo, konstruisani su posebni plugovi.
Rigola se ljeti ili u jesen kada je zemljište do dubine obrade prosušeno.Tlo poslije ovakvog dubokog oranja ostaje neravno, sa krupnim grudama, ko koje
se kasnije razbijaju dopunskom obradom. Izbor mjera dopunske obrade zavisi od stanja tla, godišnjeg doba, sadržaja vlage itd. Rigolanje je skupa mjera, pa neki dovode u pitanje njenu ekonomičnost.
Obrada tla u zasadima
Kada su zasadi podignuti, zemljište se u njima obrađuje između redova biljaka u toku mirovanja (zimski period) i u toku vegetacije.Obrada u toku mirovanja vegetacije najčešće se sastoji od zimskog, kasnog jesenjeg ili ranog proljetnog oranja, lemešnim ili diskosnim plugom. Ovo oranje ne može biti duboko zbog korijena voćaka i loze, pa se iz tih razloga primjenjuje samo u nekim nasadima. Dubina zavisi od vrste i starosti zasada.Cilj ove obrade je izlaganje tla mrazu radi popravke strukture, uništavanja štetnika, korova i uzročnika bolesti, radi akumulacije zimske vlage i unošenja organskih i mineralnih đubriva (osnovno đubrenje).
U toku vegetacije zemljište se obrađuje još pliće (samo površinski sloj) različitim mjerama dopunske obrade: kultiviranjem, tanjiranjem, frezanjem,kombinovanim i drugim oruđima. Ovom dopunskom obradom, koja se može primijeniti i više puta u toku vegetacije, unose se i miješaju đubriva, uništavaju korovi, prekida kapilaritet i razbija pokorica, pospješuje aeracija i ulazak oborina u tlo, smanjuje gubitak vlage iz zemljišta i, po potrebi, unose herbicidi.Prilikom obrade tla u zasadima treba paziti da oruđa ne oštećuju korijen,grane i stabla voćaka i loze. Za ovu svrhu su pogodna posebna bočna oruđa.
Ona bi se mogla podijeliti na obradu prije podizanja zasada i obradu u podignutim zasadima.Pošto višegodišnje drvenaste kulture imaju dubok korijen, prije podizanja zasada treba zemljište duboko obraditi, pogotovo što će kasnije, zbog velikog širenjaJsorijenovog sišteiria i višegodišnjosti zasada,duboka obrada biti otežana ili onemogilćena i što će povoljno djejstvo dubokog oranja trajati više godina.Osnovna obrada prije podizanja zasada sastoji se od dubokog oranja, naičešće rigolanja (dublje od 50 cm).
Rigolanjem se okreću i miješaju pedološki horizonti.Ono se izvodi velikim plugovima i jakim traktorima na tlu umjerene vlažnosti. Rigolanje mora pratiti i meliorativno đubrenje velikim količinama organskih i mineralnih đubriva. Ovom mjerom se aktiviraju rezervne hranljive materije iz dubine, tlo se aerira, đubrenjem se oblagorođuje i u jednom potezu stvara kulturno tlo. Humusni sloj tla (A) se premješta naniže, na mjesto sloja B, sloj B još niže, a mineralni sloj (C) dolazi na površinu. Cilj ovog premještanja je da plodni, humusni površinski sloj dođe dublje, u zonu razvoja korijenovog sistema, koji se u ovih biljaka razvija dublje nego u zeljastih.
Da bi se ovo premještanje slojeva postiglo, konstruisani su posebni plugovi.
Rigola se ljeti ili u jesen kada je zemljište do dubine obrade prosušeno.Tlo poslije ovakvog dubokog oranja ostaje neravno, sa krupnim grudama, ko koje
se kasnije razbijaju dopunskom obradom. Izbor mjera dopunske obrade zavisi od stanja tla, godišnjeg doba, sadržaja vlage itd. Rigolanje je skupa mjera, pa neki dovode u pitanje njenu ekonomičnost.
Obrada tla u zasadima
Kada su zasadi podignuti, zemljište se u njima obrađuje između redova biljaka u toku mirovanja (zimski period) i u toku vegetacije.Obrada u toku mirovanja vegetacije najčešće se sastoji od zimskog, kasnog jesenjeg ili ranog proljetnog oranja, lemešnim ili diskosnim plugom. Ovo oranje ne može biti duboko zbog korijena voćaka i loze, pa se iz tih razloga primjenjuje samo u nekim nasadima. Dubina zavisi od vrste i starosti zasada.Cilj ove obrade je izlaganje tla mrazu radi popravke strukture, uništavanja štetnika, korova i uzročnika bolesti, radi akumulacije zimske vlage i unošenja organskih i mineralnih đubriva (osnovno đubrenje).
U toku vegetacije zemljište se obrađuje još pliće (samo površinski sloj) različitim mjerama dopunske obrade: kultiviranjem, tanjiranjem, frezanjem,kombinovanim i drugim oruđima. Ovom dopunskom obradom, koja se može primijeniti i više puta u toku vegetacije, unose se i miješaju đubriva, uništavaju korovi, prekida kapilaritet i razbija pokorica, pospješuje aeracija i ulazak oborina u tlo, smanjuje gubitak vlage iz zemljišta i, po potrebi, unose herbicidi.Prilikom obrade tla u zasadima treba paziti da oruđa ne oštećuju korijen,grane i stabla voćaka i loze. Za ovu svrhu su pogodna posebna bočna oruđa.
nedjelja, 12. veljače 2017.
Opcenito o imeli kao ljekovitom bilju
Mali, vrlo razgranat, uvijek zelen grmić, visok do 1 m, koji kao polu parazit živi na raznom bjelogoričnom i crnogoričnom drveću.
Stabljika je zeleno-žućkasta, drvenasta, obla i dihotomski se grana. Listovi su debeli,kožasti, zeleno-žućkasti, sjedeći, po obodu cijeli i imaju 3-5 nerava. Ima odvojene muške i ženske cvjetove.Plod je bela, okrugla, sočna, prozirna bobica puna ljepljive mase. Cvjeta od marta do maja, a plodi od augusta do novembra.
Sastav: Alkaloid viskotoksin, inozitoli, flavonski heterozidi, vosak, sluz, holm i drugi sastojci.
Primećeno je da hemijski sastav i ljekovitost zavise i od drveta domaćina na kome imela živi.
Tako i hipotensivna svojstva nisu ista: najjača su u imele sa kruške, manje s jabuke, a još
manje sa oskoruše.
Upotreba: Imela dobro djeluje protiv visokog krvnog pritiska i arterioskleroze, ali je jakog i neujednačenog fiziološkog dejstva. Imela se daje u obliku raznih preparata, sama ili u zajednici sa drugim lijekovima sličnog dejstva (sinergisti)
Narodna imena: amelje, veska, visk, višće, lepak,mela, melina, melje, omela, omelj, himela, hmelina,
Stabljika je zeleno-žućkasta, drvenasta, obla i dihotomski se grana. Listovi su debeli,kožasti, zeleno-žućkasti, sjedeći, po obodu cijeli i imaju 3-5 nerava. Ima odvojene muške i ženske cvjetove.Plod je bela, okrugla, sočna, prozirna bobica puna ljepljive mase. Cvjeta od marta do maja, a plodi od augusta do novembra.
Sastav: Alkaloid viskotoksin, inozitoli, flavonski heterozidi, vosak, sluz, holm i drugi sastojci.
Primećeno je da hemijski sastav i ljekovitost zavise i od drveta domaćina na kome imela živi.
Tako i hipotensivna svojstva nisu ista: najjača su u imele sa kruške, manje s jabuke, a još
manje sa oskoruše.
Upotreba: Imela dobro djeluje protiv visokog krvnog pritiska i arterioskleroze, ali je jakog i neujednačenog fiziološkog dejstva. Imela se daje u obliku raznih preparata, sama ili u zajednici sa drugim lijekovima sličnog dejstva (sinergisti)
Narodna imena: amelje, veska, visk, višće, lepak,mela, melina, melje, omela, omelj, himela, hmelina,
Pubertet goveda
Pubertet goveda javlja se nakon spolnog sazrijevanja, a manifestira se pojavom spolnog ciklusa.
Grafovi folikuli razvijaju se vrlo rano, odmah nakon poroda teleta, ali ne dozrijevaju i ne pucaju prije pojave puberteta.Prema Hammondu , cit. Car, (1975.) uz normalnu hranidbu pubertet goveda javlja se u dobi od oko 9 mjeseci. Na pojavu puberteta utječu:
-pasmina - junice đerzi pasmine (ranozrelije) ulaze u pubertet u dobi oko 8 mjeseci, a HF junice (kasnozrelijc) u dobi oko 10 mjeseci;
-ishrana - obilnije hranjene IIP junice ulaze u pubertet u dobi 8-9 mjeseci, a skromnije hranjene ulaze u pubertet 3-4 mjeseca kasnije;
-tjelesna masa utječe više na pojavu puberteta negoli dob;
-sezona teljenja- junice oteljene u proljeće ulaze u pubertet 2 mjeseca ranije nego junice oteljene u jesen. Sezona teljenja utječe, vjerojatno,preko hranidbe i djelovanja svjetla.
Iako je junica u pubertetu ne osjemenjuje se, jer se mora i anatomski razviti za normalno nošenje i uspješno rađanje zdravog teleta. Niska tjelesna masa (manja od 550 kg) i dob (mlada od 20 mjeseci) pri teljcnju povećava broj osjemenjivanja po steonosti do 50 % i uzrokuje teškoće pri teljenju za
50 do 90 %. Ovisno o pasmini, holštajn frizijske junice prvi put se osjemenjuju u dobi od 15 mjeseci, a od 16 do 17 mjeseci simentalske junice tjelesne mase 380-390 kg ili oko 60 % od tjelesne mase u odrasloj dobi.
Kasnijim pripustom junica produžava se životni vijek, ali smanjuje životna proizvodnja mlijeka. Junice pri teljcnju moraju biti stare 25 do 27 mjeseci i trebaju imali 80 % od završne tjelesne mase. Uz tu tjelesnu masu i dob pri teljenju, junice postižu najveću laktacijsku i životnu proizvodnju mlijeka s relativno malo teškoća pri teljcnju (distocia).
Grafovi folikuli razvijaju se vrlo rano, odmah nakon poroda teleta, ali ne dozrijevaju i ne pucaju prije pojave puberteta.Prema Hammondu , cit. Car, (1975.) uz normalnu hranidbu pubertet goveda javlja se u dobi od oko 9 mjeseci. Na pojavu puberteta utječu:
-pasmina - junice đerzi pasmine (ranozrelije) ulaze u pubertet u dobi oko 8 mjeseci, a HF junice (kasnozrelijc) u dobi oko 10 mjeseci;
-ishrana - obilnije hranjene IIP junice ulaze u pubertet u dobi 8-9 mjeseci, a skromnije hranjene ulaze u pubertet 3-4 mjeseca kasnije;
-tjelesna masa utječe više na pojavu puberteta negoli dob;
-sezona teljenja- junice oteljene u proljeće ulaze u pubertet 2 mjeseca ranije nego junice oteljene u jesen. Sezona teljenja utječe, vjerojatno,preko hranidbe i djelovanja svjetla.
Iako je junica u pubertetu ne osjemenjuje se, jer se mora i anatomski razviti za normalno nošenje i uspješno rađanje zdravog teleta. Niska tjelesna masa (manja od 550 kg) i dob (mlada od 20 mjeseci) pri teljcnju povećava broj osjemenjivanja po steonosti do 50 % i uzrokuje teškoće pri teljenju za
50 do 90 %. Ovisno o pasmini, holštajn frizijske junice prvi put se osjemenjuju u dobi od 15 mjeseci, a od 16 do 17 mjeseci simentalske junice tjelesne mase 380-390 kg ili oko 60 % od tjelesne mase u odrasloj dobi.
Kasnijim pripustom junica produžava se životni vijek, ali smanjuje životna proizvodnja mlijeka. Junice pri teljcnju moraju biti stare 25 do 27 mjeseci i trebaju imali 80 % od završne tjelesne mase. Uz tu tjelesnu masu i dob pri teljenju, junice postižu najveću laktacijsku i životnu proizvodnju mlijeka s relativno malo teškoća pri teljcnju (distocia).
Štete izazvane smrzavanjem maline i kupine
Određeni kultivari maline i kupine podložni su izmrzavanju tokom zime,posebno tokom hladnog zimskog perioda sa minimalnim sniježnim pokrivačem.
Osim toga, toplo vrijeme tokom jeseni nakon kojeg uslijedi nagli pad temperatura može izazvati izmrzavanje izdanaka, budući da isti nisu dovoljno sazreli i aklimatizovani za takvu ekstremnu promjenu uslova. Simptomi većihih ozlijeda izazvanih izmrzavanjem očituju se sporadičnim oštećenjem generativnih pupoljaka na izdancima, koji se primjete u proljeće druge godine.Oštećenja izazvana izmrzavanjem manifestovat će se kao sporadičao buđenje generativnih pupoljaka, uz isprekidane fleke izumrlog tkiva u obliku tački na izdanku.
Štete od izmrzavanja kod dvogodišnjih kultivara maline mogu biti spriječene puštanjem izdanaka da padnu prema zemlji u kasnu jesen, kako bi se tokom zime nalazili pod sniježnim pokrivačem koji predstavlja dobar izolator i time štiti izdanke od izmrzavanja. Dakle, ne preporučuje se izdanke maline sorti vilamet ili miker tokom zime ostavljati uspravno, tj. vezane uz naslon.Takođe, isto iskustvo, u pogledu izmrzavanja izdanaka maline, važi i za priraste kupine, te se u cilju neželjenih efekata i kod ove kulture izdanci ne vezuju preko zime, već se slobodno puštaju po zemlji, da bi se tek u proljeće po odabiru i prestanku opasnosti od niskih temperatura vazduha (posebno golomrazice) vezivali za žicu naslona.
Osim toga, toplo vrijeme tokom jeseni nakon kojeg uslijedi nagli pad temperatura može izazvati izmrzavanje izdanaka, budući da isti nisu dovoljno sazreli i aklimatizovani za takvu ekstremnu promjenu uslova. Simptomi većihih ozlijeda izazvanih izmrzavanjem očituju se sporadičnim oštećenjem generativnih pupoljaka na izdancima, koji se primjete u proljeće druge godine.Oštećenja izazvana izmrzavanjem manifestovat će se kao sporadičao buđenje generativnih pupoljaka, uz isprekidane fleke izumrlog tkiva u obliku tački na izdanku.
Štete od izmrzavanja kod dvogodišnjih kultivara maline mogu biti spriječene puštanjem izdanaka da padnu prema zemlji u kasnu jesen, kako bi se tokom zime nalazili pod sniježnim pokrivačem koji predstavlja dobar izolator i time štiti izdanke od izmrzavanja. Dakle, ne preporučuje se izdanke maline sorti vilamet ili miker tokom zime ostavljati uspravno, tj. vezane uz naslon.Takođe, isto iskustvo, u pogledu izmrzavanja izdanaka maline, važi i za priraste kupine, te se u cilju neželjenih efekata i kod ove kulture izdanci ne vezuju preko zime, već se slobodno puštaju po zemlji, da bi se tek u proljeće po odabiru i prestanku opasnosti od niskih temperatura vazduha (posebno golomrazice) vezivali za žicu naslona.
srijeda, 8. veljače 2017.
Artičoka kao ljekovito bilje+RECEPT
Artišoka je višegodišnja biljka koja vodi porijeklo iz mediteranskog bazena.
Ima velike cvjetne glavice sa mesnatim sočnim cvjetištem i isto tako mesnate ovojne listove sa sočnom bazom. Na jakoj i pravoj stabljici nosi izdvojene i vrlo razvijene listove koji se upotrebljavaju u fitoterapiji.Ukorjenjuje se duboko i ispod zemlje ima izdanke ili zaperke. Gaji se kao povrće u Zapadnoj Europi i drugdje.Artišoka zahtjeva duboko, svježe zemljište koje čuva vlagu i često se navodnjava, međutim stalna vlažnost može dovesti do truljenja korjena.Rast je najoptimalniji na temperaturi od oko 18 stepeni a zimi je potrebna zaštita jer voli blage i kratke zime. Kod nas je upotreba artišoke sve popularnija.
Ti sočni dijelovi se koriste kao omiljeno povrće. Bere se kada mesnati cvjetovi počnu da se odvajaju od glavice, prvo se bere glavna cvjetna glavica na stabljici a osam dana kasnije i one lateralne manje razvijene glavice. Sadrži gorke i druge sastojke koji vraćaju apetit, pomažu varenju, djeluju kao blag diuretik, holeretik i holagog: povoljno utiču na jetru, smanjuju ureu u krvi povećavajući izbacivanje uree mokraćom, pomažu varenju masti i dr. Upotrebljava se protiv žutice, kongestija jetre, bolova u bešici, i dr. Može se uspešno gajiti i kod nas.
Recept: Artišoka sa sosom vinegret (vinaigrette)
Operite artišoku pod mlazom hladne vode, odsijecite stabljiku i kuhajte u vodi sa malo sirćeta i soli dok listovi ne omekšaju (pola sata/sat). Spremite vinegret sos tako što ćete dobro izmiješati 2,3 kašićice jakog senfa, dl sirćeta, 3,4 dl ulja soli i malo šećera. Otkidajte redom listiće odozdo prema gore.Svakim listićem zahvatite malo sosa i zubima ostružite unutrašnji, mekani jestivi deo. Tvrdi deo lista odložite.Malo pomalo doći ćete i do "srca" (donji okrugli deo, koji se jedino i konzervira) artišoke, uklonite niti, prelijte sosom i pojedite.Artišoke se mogu naći i na našim pijacama
Narodna Imena: ardečovka, artićovka, gardun, dragušica,pitoma boca, italijanski osat, ratičok.
Ima velike cvjetne glavice sa mesnatim sočnim cvjetištem i isto tako mesnate ovojne listove sa sočnom bazom. Na jakoj i pravoj stabljici nosi izdvojene i vrlo razvijene listove koji se upotrebljavaju u fitoterapiji.Ukorjenjuje se duboko i ispod zemlje ima izdanke ili zaperke. Gaji se kao povrće u Zapadnoj Europi i drugdje.Artišoka zahtjeva duboko, svježe zemljište koje čuva vlagu i često se navodnjava, međutim stalna vlažnost može dovesti do truljenja korjena.Rast je najoptimalniji na temperaturi od oko 18 stepeni a zimi je potrebna zaštita jer voli blage i kratke zime. Kod nas je upotreba artišoke sve popularnija.
Ti sočni dijelovi se koriste kao omiljeno povrće. Bere se kada mesnati cvjetovi počnu da se odvajaju od glavice, prvo se bere glavna cvjetna glavica na stabljici a osam dana kasnije i one lateralne manje razvijene glavice. Sadrži gorke i druge sastojke koji vraćaju apetit, pomažu varenju, djeluju kao blag diuretik, holeretik i holagog: povoljno utiču na jetru, smanjuju ureu u krvi povećavajući izbacivanje uree mokraćom, pomažu varenju masti i dr. Upotrebljava se protiv žutice, kongestija jetre, bolova u bešici, i dr. Može se uspešno gajiti i kod nas.
Recept: Artišoka sa sosom vinegret (vinaigrette)
Operite artišoku pod mlazom hladne vode, odsijecite stabljiku i kuhajte u vodi sa malo sirćeta i soli dok listovi ne omekšaju (pola sata/sat). Spremite vinegret sos tako što ćete dobro izmiješati 2,3 kašićice jakog senfa, dl sirćeta, 3,4 dl ulja soli i malo šećera. Otkidajte redom listiće odozdo prema gore.Svakim listićem zahvatite malo sosa i zubima ostružite unutrašnji, mekani jestivi deo. Tvrdi deo lista odložite.Malo pomalo doći ćete i do "srca" (donji okrugli deo, koji se jedino i konzervira) artišoke, uklonite niti, prelijte sosom i pojedite.Artišoke se mogu naći i na našim pijacama
Narodna Imena: ardečovka, artićovka, gardun, dragušica,pitoma boca, italijanski osat, ratičok.
Matična populacija ovaca
Matičnu populaciju ovaca čine priplodne jedinke muškog i ženskog pola nadprosječnog kvaliteta, rasa obuhvaćenih odgajivačko-selekcijskim programom.
Sve životinje u matičnoj populaciji, obuhvaćene su selekcijskim radom putem kontrole produktivnosti i ostalih postupaka za unapređenje genetske strukture, odnosno proizvodnih osobina (meso, mlijeko,vuna).Kao matično i reproduktivno proglašava se samo ono grlo ili stado koje ispunjava sve uslove predviđene zakonom o stočarstvu i odgovarajućim pravilnicima, kao i to da su vlasnici spremni da prihvate sve propisane mjere i postupke za postizanje i održavanje kvaliteta i odgajivačkih ciljeva u dotičnoj populaciji, a saglasno odgajivačko selekcijskom programu. Sadržina i način vođenja matične evidencije su takođe propisani posebnim pravilnikom resornog ministarstva.
Klasifikaciju rasa ne treba vršiti kao do sada (autohtone i plemenite) jer to nije u skladu sa svjetski prihvaćenim načinom razvrstavanja rasa. Ovim programom se predviđa podjela rasa prema odgajivačkim ciljevima, onako kako je i dato u ovom svjetskim programima. To znači da će, se rase ovaca obuhvaćene glavnim odgajivačkim programom prema proizvodnim ciljevima i metodama odgajivanja, razvrstavati na sljedeći način:
- Kombinovane rase,namjenjene proizvodnji mesa, mlijeka i vune
- Rase za proizvodnju mesa
- Rase za proizvodnju mesa i vune
Matična populacija ovaca u BiH, koja je pod patronatom države i Ministarstva za poljoprivredu,šumarstvo i vodoprivredu a pod stručnim nadzorom i koordinacijom glavne odgajivačke organizacije, kao selekcijske službe, predstavlja osnovu genetskog
unapređenja ovčarstva u zemlji.
Sve životinje u matičnoj populaciji, obuhvaćene su selekcijskim radom putem kontrole produktivnosti i ostalih postupaka za unapređenje genetske strukture, odnosno proizvodnih osobina (meso, mlijeko,vuna).Kao matično i reproduktivno proglašava se samo ono grlo ili stado koje ispunjava sve uslove predviđene zakonom o stočarstvu i odgovarajućim pravilnicima, kao i to da su vlasnici spremni da prihvate sve propisane mjere i postupke za postizanje i održavanje kvaliteta i odgajivačkih ciljeva u dotičnoj populaciji, a saglasno odgajivačko selekcijskom programu. Sadržina i način vođenja matične evidencije su takođe propisani posebnim pravilnikom resornog ministarstva.
Klasifikaciju rasa ne treba vršiti kao do sada (autohtone i plemenite) jer to nije u skladu sa svjetski prihvaćenim načinom razvrstavanja rasa. Ovim programom se predviđa podjela rasa prema odgajivačkim ciljevima, onako kako je i dato u ovom svjetskim programima. To znači da će, se rase ovaca obuhvaćene glavnim odgajivačkim programom prema proizvodnim ciljevima i metodama odgajivanja, razvrstavati na sljedeći način:
- Kombinovane rase,namjenjene proizvodnji mesa, mlijeka i vune
- Rase za proizvodnju mesa
- Rase za proizvodnju mesa i vune
Matična populacija ovaca u BiH, koja je pod patronatom države i Ministarstva za poljoprivredu,šumarstvo i vodoprivredu a pod stručnim nadzorom i koordinacijom glavne odgajivačke organizacije, kao selekcijske službe, predstavlja osnovu genetskog
unapređenja ovčarstva u zemlji.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)