Mnoga poljoprivredna gazdinstva nemaju stoke, a imaju mnogo slame i kukuruzovine s kojom ne znaju šta da učine.
Jedno od rješenja je spaljivanje ovih biljnih ostataka, ali ono nije preporučljivo jer se time uništavaju velike količine organske materije, koja većini naših tala nedostaje. Spaljivanje još isušuje tlo, što, pored ostalog, otežava obradu. Osim toga, vatra uništava korisne zemljišne mikroorganizme, zagađuje okolinu dimom i pepelom, a predstavlja i opasnost od požara. Spaljivanje može imati opravdanja samo kada je tlo bogato organskom materijom i poslije jačeg napada bolesti ili štetočina.Drugi načini uklanjanja ovih ostataka su zaoravanjem i spremanjem organskog đubriva. Spremanje takvog đubriva (vještačkog stajnjaka) je skupo i zahtijeva mnogo radne snage. Slama i kukuruzovina za zaoravanje treba da se isitne sjeckanjem radi lakšeg unošenja u zemljište. Pored mašina sitnilica, raznih konstrukcija, danas postoje i uređaji za sjeckanje, koji se montiraju na kombajn, pa se sa žetvom i ovi ostaci sjeckaju i ravnomjerno razbacuju po njivi.
Sjeckana slama i kukuruzovina zaoravaju se plugom.
Ovi ostaci prave teškoće pri oranju. Zato su konstruisani posebni dodaci pluga, koji olakšavaju zaoravanje (o ovome je bilo riječi u poglavlju o oranju). Slama i kukuruzovina su siromašne azotom (odnos C:N je oko 100:1).Njihovim unošenjem se razmnožavaju bakterije koje ih razgrađuju, a koje uzimaju azot iz zemljišta. To ponekada izaziva tzv. azotnu depresiju. Zbog toga Kako kreč nagriza sluzokožu (ponegdje se, osim mašinama, on rastura i ručno), radnik mora biti zaštićen (oči, nos, usta, ruke). Naročito rane na tijelu ne smiju biti izložene krečnoj prašini. Uticaj kalcifikacije traje, zavisno od vrste i količine krečnog materijala, zemljišta i klime, od 4 do 8 godina.Na težim tlima krečni materijal za kalcifikaciju treba da je sitniji i mekši, a za laka krupniji i tvrđi.
Na pjeskovitim i šljunkovitim zemljištima sitan krečni materijal bi se brzo isprao.
Uz kalcifikaciju, na tlima siromašnim humusom potrebna je i humizacija radi stvaranja CO2, uz čiju pomoć se kreč veže u kalcijev bikarbonat neophodan za mrvičastu strukturu. Bez dovoljno organske materije kalcij ubrzava razlaganje humusa i njegov gubitak, što može biti štetno. Kalcifikacija je
meliorativna mjera, čija se ekonomičnost ne može gledati samo kroz efekte na prinos samo jednog usjeva. Kalcifikaciju treba obnavljati nakon četiri-osam godina. Ovom m jerom ne treba dati tlu previše kreča, jer bi to moglo imati i negativne posljedice. Preovlađuje mišljenje da je bolje svake ili svake druge godine dati manju količinu krečnog materijala nego u većim razmacima veću količinu. Ovo naročito stoga što se obilnom kalcifikacijom, zbog nagle prom jene pH zemljišta, može izazvati blokiranje nekih mikroelemenata (bor, mangan, željezo, cink, bakar) i poremećaj u aktivnosti mikroflore tla.
Ima podataka da su na kalcificiranom zemljištu, zbog nedostatka bora, stradale šljive.
Zato se nekada, uz kalcifikaciju, pokazuje potrebnim dodavanje elemenata koje kalcij blokira u zemljištu. Ako se na kiselim tlima iz bilo kojih razloga ne primjenjuje kalcifikacija,
treba je drugim mjerama bar donekle nadoknaditi. To se postiže većim količinama fiziološki alkalnih đubriva, odnosno đubriva koja sadrže kalcij, zatim fosfatizacijom, unošenjem stajnjaka itd., a uz to ne treba primjenjivati fiziološki kisela đubriva. Danas se u nas kalcifikacija rijetko prim jenjuje zbog dovođenja u pitanje njene ekonomičnosti. Međutim, sve veći gubitak kalcija iz zemljišta ispiranjem,
erozijom i odnošenjem sve većim prinosima može uskoro ozbiljnije postaviti pitanje povratka ove meliorativne mjere u agrotehniku. Zato ovaj problem zaslužuje pažljivije proučavanje.
Nema komentara:
Objavi komentar