Grijanje staklenika predstavlja vrlo visoku stavku u troškovima proizvodnje, naročito u novije vrijeme s pojavom tzv. energetske krize.
Zbog toga je veoma važno da se za zagrijavanje staklenika odabere ekonomski i funkcionalno najpovoljniji sistem. U današnje vrijeme za zagrijavanje velikih stakleničkih kompleksa najviše se primjenjuje grijanje vrelom vodom, sa toplanama na mazut, zemni gas ili ugalj. U manjim staklenicima primjenjuje se toplovodno grijanje s prirodnom cirkulacijom
vode, na principu tzv. termosifona, dok se za velike staklenike grade sistemi s prinudnom cirkulacijom pod niskim ili visokim pritiskom. U prvom slučaju voda se zagrijava do temperature 90— 95°C, a drugom do 115°C. Savremene instalacije grade se tako da u periodima s vrlo niskim
temperaturama rade kao zatvoreni sistemi s pregrijanom vodom do 115°C (u odvodnoj cijevi), a u ostalo vrijeme kao otvoreni s temperaturom vode ispod 100°C. Na taj način maksimalni učinak grijanja, u periodima sa kritično niskim temperaturama, postiže se manjom i jeftinijom mrežom cijevnih registara. Naučna istraživanja i proizvodno iskustvo pokazali su da je za staklenike u kojima se gaji povrće zasad najpogodniji-toplovodno grejanje s prinudnom cirkulacijom.
Pri temperaturi vode ispod 90°C postiže se ravnomjerno zagrijavanje svih dijelova staklenika.
Osim toga, toplovodno grijanje se dobro podešava, ne izlučuju se štetne materije za biljke, a kotlovi imaju visok koeficijent korisnog dejstva (70 80%). Za naše prilike još uvijek je od interesa zagrijavanje kakvo grade individualni odgajivači. Najpogodniji način zagrijavanja ovakvih staklenika je topla voda koja prirodno kruži kroz instalaciju. Može se primjeniti u staklenicima čija dužina ne prelazi 30— 40 m. Ukoliko je dužina veća, voda cirkuliše usporeno, a grijanje je nesigurno i neravnomjerno. Ovaj sistem grijanja radi na principu termosifona. Voda koja se zagrije u kotlu, što lakša, penje se naviše, ulazi u odvodnu cijev i prolazeći kroz cijevi u stakleniku postepeno se hladi i vraća kroz povratnu cijev u najniži dio kotla, gdje se ponovo zagrijava, penje se, itd. Razlika u temperaturi vode koja izlazi iz kotla i one koja se ohlađena vraća u kotao je oko 12°C. Potrebno je da se postave deblje cijevi, jer tada voda brže kruži i bolje grije staklenik. Veoma je važna pravilna montaža kotla i grejnih cijevi. Kotao treba da se postavi na nižem nivou od površine staklenika. Glavna odvodna cijev polazi od najviše tačke kotla i ide uvis do 50— 60 cm ispod sljemena krova, a zatim se proteže do suprotnog kraja staklenika. Od ove cijevi odvajaju se druge cijevi koje s malim padom prolaze ispod krovne konstrukcije cijelom dužinom staklenika, zavijaju naniže pored čeonog staklenog zida, vraćaju se natrag paralelno sa coklom i ulivaju u jednu zajedničku cijev kojom se ohlađena voda vraća u donji dio kotla.
Cijev koja odvodi toplu vodu iz kotla i ona kojom se voda vraća u kotao treba da budu istog prečnika.
Najviša tačka sistema poveže se s malim rezervoarom u koji se voda izliva prilikom svog širenja uslijed zagrijavanja (ekspanzioni sud). Veličina ovog suda zavisi od veličine cjelokupne instalacije. Cijevi se uvijek montiraju tako da se obezbijedi slobodno i lakho kretanje vode kroz njih i zato se koljena na prevojima prave široko zaobljena, a sastavci sa bočnim cijevima viljuškasto, a ne u obliku slova T. Cijevi se pričvršćuju konzolama pored zidova ili na stubove nosače između odeljaka, tako da što manje zasjenjuju biljke. Dužina i širina cijevi određuju se zavisno od veličine staklenika, temperature i količine vode koja kruži kroz instalaciju, kao i od temperature koja se želi da obezbijedi u stakleniku. Za grijanje većih staklenika uz kotao se montira pumpa koja potiskuje vodu i ubrzava njenu cirkulaciju.
Nema komentara:
Objavi komentar