Grijanje staklenika predstavlja vrlo visoku stavku u troškovima proizvodnje, naročito u novije vrijeme s pojavom tzv. energetske krize.
Zbog toga je veoma važno da se za zagrijavanje staklenika odabere ekonomski i funkcionalno najpovoljniji sistem. U današnje vrijeme za zagrijavanje velikih stakleničkih kompleksa najviše se primjenjuje grijanje vrelom vodom, sa toplanama na mazut, zemni gas ili ugalj. U manjim staklenicima primjenjuje se toplovodno grijanje s prirodnom cirkulacijom
vode, na principu tzv. termosifona, dok se za velike staklenike grade sistemi s prinudnom cirkulacijom pod niskim ili visokim pritiskom. U prvom slučaju voda se zagrijava do temperature 90— 95°C, a drugom do 115°C. Savremene instalacije grade se tako da u periodima s vrlo niskim
temperaturama rade kao zatvoreni sistemi s pregrijanom vodom do 115°C (u odvodnoj cijevi), a u ostalo vrijeme kao otvoreni s temperaturom vode ispod 100°C. Na taj način maksimalni učinak grijanja, u periodima sa kritično niskim temperaturama, postiže se manjom i jeftinijom mrežom cijevnih registara. Naučna istraživanja i proizvodno iskustvo pokazali su da je za staklenike u kojima se gaji povrće zasad najpogodniji-toplovodno grejanje s prinudnom cirkulacijom.
Pri temperaturi vode ispod 90°C postiže se ravnomjerno zagrijavanje svih dijelova staklenika.
Osim toga, toplovodno grijanje se dobro podešava, ne izlučuju se štetne materije za biljke, a kotlovi imaju visok koeficijent korisnog dejstva (70 80%). Za naše prilike još uvijek je od interesa zagrijavanje kakvo grade individualni odgajivači. Najpogodniji način zagrijavanja ovakvih staklenika je topla voda koja prirodno kruži kroz instalaciju. Može se primjeniti u staklenicima čija dužina ne prelazi 30— 40 m. Ukoliko je dužina veća, voda cirkuliše usporeno, a grijanje je nesigurno i neravnomjerno. Ovaj sistem grijanja radi na principu termosifona. Voda koja se zagrije u kotlu, što lakša, penje se naviše, ulazi u odvodnu cijev i prolazeći kroz cijevi u stakleniku postepeno se hladi i vraća kroz povratnu cijev u najniži dio kotla, gdje se ponovo zagrijava, penje se, itd. Razlika u temperaturi vode koja izlazi iz kotla i one koja se ohlađena vraća u kotao je oko 12°C. Potrebno je da se postave deblje cijevi, jer tada voda brže kruži i bolje grije staklenik. Veoma je važna pravilna montaža kotla i grejnih cijevi. Kotao treba da se postavi na nižem nivou od površine staklenika. Glavna odvodna cijev polazi od najviše tačke kotla i ide uvis do 50— 60 cm ispod sljemena krova, a zatim se proteže do suprotnog kraja staklenika. Od ove cijevi odvajaju se druge cijevi koje s malim padom prolaze ispod krovne konstrukcije cijelom dužinom staklenika, zavijaju naniže pored čeonog staklenog zida, vraćaju se natrag paralelno sa coklom i ulivaju u jednu zajedničku cijev kojom se ohlađena voda vraća u donji dio kotla.
Cijev koja odvodi toplu vodu iz kotla i ona kojom se voda vraća u kotao treba da budu istog prečnika.
Najviša tačka sistema poveže se s malim rezervoarom u koji se voda izliva prilikom svog širenja uslijed zagrijavanja (ekspanzioni sud). Veličina ovog suda zavisi od veličine cjelokupne instalacije. Cijevi se uvijek montiraju tako da se obezbijedi slobodno i lakho kretanje vode kroz njih i zato se koljena na prevojima prave široko zaobljena, a sastavci sa bočnim cijevima viljuškasto, a ne u obliku slova T. Cijevi se pričvršćuju konzolama pored zidova ili na stubove nosače između odeljaka, tako da što manje zasjenjuju biljke. Dužina i širina cijevi određuju se zavisno od veličine staklenika, temperature i količine vode koja kruži kroz instalaciju, kao i od temperature koja se želi da obezbijedi u stakleniku. Za grijanje većih staklenika uz kotao se montira pumpa koja potiskuje vodu i ubrzava njenu cirkulaciju.
petak, 21. travnja 2017.
nedjelja, 2. travnja 2017.
Kako ispravno đubriti voćke?
Zbog osobenosti korjenovog sistema voćaka kao višegodišnjih biljaka njihova ishrana je znatno složenija nego ishrana jednogodišnjih biljaka.
Dugovječnost voćaka, dubina na kojoj se razvija njihov korjen, stadijumi razvića s nejednakim potrebama za pojedinim hranljivim elementima i mnogobrojni drugi činioci čine da đubrenje predstavlja vrlo složen problem. lako se đubrenje primjenjivalo još u starom vijeku, nauka o ishrani voćaka zasnovana na naučnim osnovama, relativno je mlada i naročito se razvila za posljednjih 50 godina. Danas đubrenje predstavlja jednu od najvažnijih agrotehničkih mjera, koja daje osnovno obilježje savremenom voćarstvu i najviše doprinosi intenzivnosti voćarske proizvodnje. Za svoje održavanje i uspijevanje voćke uzimaju iz zemljišta više hranljivih elemenata bez kojih se ne bi mogle normalno razvijati. No, u zemljištu se najčešće javlja nedostatak samo tri elementa, i to azota. fosfora, i kalijuma, rjeđe kalcijuma i mikroelemenata (Gvožđe. Mangan, Magnezijum, Bor, Cink i Molibden).
Živeći često decenijama na istom zemljištu voćke za svoj rast i razvitak troše različite količine hranljivih elemenata.
Različiti organi voćaka troše i različite količine hranljivih elemenata. Plodovi troše dosta fosfora i azota, a lišće više kalijuma i magnezijuma. Ali isto tako, voćke troše nejednake količine hranljivih materija, zavisno od uzrasta i razvijenosti korjenovog sistema. Pravilnim đubrenjem se poboljšava struktura zemljišta, od čega zavisi vodno-vazdušni režim, a povećava se i plodnost zemljišta. Bubrenjem se reguliriše trajanje vegetacije, otpornost prema mrazevima, bolestima i štetočinama, zatim, kvalitet i trajnost plodova, kao i dugovječnost voćaka. Najvažnije je da se pravilnim đubrenjem prinosi znatno povećavaju i uspostavlja ravnoteža između bujnosti i rodnosti voćaka. S obzirom na ciljeve đubrenje može da bude meliorativno (prije sađenja voćaka), prilikom sađenja voćaka, đubrenje mladih voćnjaka (do pune rodnosti) i đubrenje voćnjaka u punoj rodnosti. Po vrstama đubriva mogu biti organska, mineralna i specifična (bakterijska). Organska ili prirodna đubriva sadrže organske materije biljnog i životinjskog porijekla.
U organska đubriva ubrajaju stajnjak, kompost, osoka, fekalije, živinsko dubrivc i dinga đubriva nastala od raznih biljnih i životinjskih otpadaka.
Organsku đubriva u koje spada i zelenišno đubrivo, imaju u izvjesnim slučajevima veliko preimućstvo u odnosu na mineralna, ne samo po tome što su potpuna nego i zbog toga što zemljište obogaćuju humusnim (organskim) materijama i poboljšavaju mu strukturu a time i plodnost. Naročito su korisna za plodasta zemljišta, koja inače mogu dobro da se iskoriste za voćarstvo. Isto tako su neophodna i u suhljim predjelima u kojima površina zemljišta ostaje duže vremena slobodna i tada sprečavaju pogoršanje strukture, u time omogućavaju da se održe povoljni vodni, vazdušni i toplotni režim zemljišta. Organska đubriva popravljaju zemljišnu strukturu i sadrže skoro sve hranljive elemente (u prirodno rastvorljivom stanju) koje voćke lako asimiliraju. Ova đubriva kao proizvod mikrobiološke aktivnosti sadrže i titohormone koji ubrzavaju biohemijske procese i potpomažu rast i razvitak voćaka. Otuda se organska đubriva i nazivaju potpuna ili osnovna đubriva. Obrnuto, mineralna đubriva se nazivaju dopunskim đubrivima, jer sadrže samo određene hranjive sastojke u jačim koncentracijama.
Stajsko đubriva je najbolje organsko đubrivo jer sadrži u vrlo pristupačnom obliku najvažnije hranljive elemente.
Stajsko đubrivo je naročito korisno na zemljištima koja su dugom obradom osiromašena u azotu, fosforu, kalijumu i kalcijumu. Hemijski sastav stajnjaka zavisi od vrste životinja, načina njihove ishrane, od prostirke koja se upotrebljava, kao i od načina negovanja. Prema vrstama domaćih životinja stajnjak može biti: konjski, goveđi, svinjski, ovčji i živinski i svi se razlikuju po sadržaju hranljivih materija i po dejstvu. Konjski i ovčiji stajnjak brzo se razlažu i jako zagrijavaju zemljište, jer sadrže veliku količinu organskih materija, pa su pogodni za đubrenje teškog, hladnog i vlažnog zemjišta. Konjski stajnjak je naročito pogodan za formiranje toplih leja. Za lakša, toplija i rastresiti ja zemljišta pogodniji su goveđi . svinjski stajnjak. koji se sporo razlažu ali imaju duže dejstvo. I praksi se najviše upotrebljava goveđi stajnjak koji, prosječno, sadrži 20% organskih materija.-5 azota. 0.25% fosfora, 0,40% kalijuma i 0,30% kalcijuma.
Živinski stajnjak je najjače đubrivo, dejstvuje brzo i snažno, pa se upotrebljava za najintenzivnij.i proizvodnju.
Kompasi je mješavina raznovrsnih organskih otpadaka najčešće slame, šaše, strugotine i drugih biljnih i životinjskih otpadaka. Ovakvoj mješavini obično se dodaje stajsko đubrivo, osoka. kreč i nešto mineralnih đubriva. Kada se ovako pomješane materije dobro mineralizuju (zgore) upotrebljavaju se za đubrenje voćnjaka. Njegova vrijednost ponekad vrlo malo zaostaje za dobrim stajnjakom. Osoka je tečno đubrivo. To je, ustvari, mokraća koja je prošla kroz čvrst izmet i prostirku i obogatila se hranljivim sastojcima. Osoka sadrži dosta azota i kalijuma a vrlo malo fosforne kiseline i kalcijuma. pa se smatra azotnim i kalijumovim đubrivom, fosfor treba dodavati. Prije upotrebe osoka treba da prođe kroz proces previranja. Da bi se osoka što bolje iskoristila treba graditi betonska dubrišta sa osočarama za skupljanje osoke. Prilikom đubrenja u osoku se dodaje voda da bi se razblažila, a u predjelima sa većim vodenim talozima može se koristiti bez razblaživanja. Fekalije sadrže sve hranljive materije i najviše azota, pa su zato naročito pogodne za dubrenje mladih zasada, ili voćaka koje su iz bilo kojih razloga vegetativno oslabile ili zakržljale, pa im je potreban jači podsticaj za porast.
Đubrivo živine ima veliku hranljivu vrijednost i smatra se začinom u dubrenju voćaka.
S obzirom da ovog dubriva uvijek ima vrlo malo treba ga dodavati onim voćkama koje zaostaju u porastu. Na manjim površinama može se miješati s vodom i dubrenje kombinovati sa zalivanjem.Stajsko dubrivo je postalo rijetko i skupo, pa se nastoji da se zamijeni kompostom ili humificiranim organskim materijama biljnog porijekla. Najbolja materija koja može da zamijeni stajsko đubrivo je slama. Ova vrsta vještačkog stajnjaka pravi se na taj način što se na dubrište stavlja sloj slame debljine oko 0.7 — 100 cm, pa se po njoj pospe solidna količina mineralnog i stajskog dubriva i svakodnevno zalijeva i gazi. Ostavi se 3 -4 mjeseca na đubrištu radi zgorijevanja i nakon toga može se upotrebiti kao stajnjak.
Dugovječnost voćaka, dubina na kojoj se razvija njihov korjen, stadijumi razvića s nejednakim potrebama za pojedinim hranljivim elementima i mnogobrojni drugi činioci čine da đubrenje predstavlja vrlo složen problem. lako se đubrenje primjenjivalo još u starom vijeku, nauka o ishrani voćaka zasnovana na naučnim osnovama, relativno je mlada i naročito se razvila za posljednjih 50 godina. Danas đubrenje predstavlja jednu od najvažnijih agrotehničkih mjera, koja daje osnovno obilježje savremenom voćarstvu i najviše doprinosi intenzivnosti voćarske proizvodnje. Za svoje održavanje i uspijevanje voćke uzimaju iz zemljišta više hranljivih elemenata bez kojih se ne bi mogle normalno razvijati. No, u zemljištu se najčešće javlja nedostatak samo tri elementa, i to azota. fosfora, i kalijuma, rjeđe kalcijuma i mikroelemenata (Gvožđe. Mangan, Magnezijum, Bor, Cink i Molibden).
Živeći često decenijama na istom zemljištu voćke za svoj rast i razvitak troše različite količine hranljivih elemenata.
Različiti organi voćaka troše i različite količine hranljivih elemenata. Plodovi troše dosta fosfora i azota, a lišće više kalijuma i magnezijuma. Ali isto tako, voćke troše nejednake količine hranljivih materija, zavisno od uzrasta i razvijenosti korjenovog sistema. Pravilnim đubrenjem se poboljšava struktura zemljišta, od čega zavisi vodno-vazdušni režim, a povećava se i plodnost zemljišta. Bubrenjem se reguliriše trajanje vegetacije, otpornost prema mrazevima, bolestima i štetočinama, zatim, kvalitet i trajnost plodova, kao i dugovječnost voćaka. Najvažnije je da se pravilnim đubrenjem prinosi znatno povećavaju i uspostavlja ravnoteža između bujnosti i rodnosti voćaka. S obzirom na ciljeve đubrenje može da bude meliorativno (prije sađenja voćaka), prilikom sađenja voćaka, đubrenje mladih voćnjaka (do pune rodnosti) i đubrenje voćnjaka u punoj rodnosti. Po vrstama đubriva mogu biti organska, mineralna i specifična (bakterijska). Organska ili prirodna đubriva sadrže organske materije biljnog i životinjskog porijekla.
U organska đubriva ubrajaju stajnjak, kompost, osoka, fekalije, živinsko dubrivc i dinga đubriva nastala od raznih biljnih i životinjskih otpadaka.
Organsku đubriva u koje spada i zelenišno đubrivo, imaju u izvjesnim slučajevima veliko preimućstvo u odnosu na mineralna, ne samo po tome što su potpuna nego i zbog toga što zemljište obogaćuju humusnim (organskim) materijama i poboljšavaju mu strukturu a time i plodnost. Naročito su korisna za plodasta zemljišta, koja inače mogu dobro da se iskoriste za voćarstvo. Isto tako su neophodna i u suhljim predjelima u kojima površina zemljišta ostaje duže vremena slobodna i tada sprečavaju pogoršanje strukture, u time omogućavaju da se održe povoljni vodni, vazdušni i toplotni režim zemljišta. Organska đubriva popravljaju zemljišnu strukturu i sadrže skoro sve hranljive elemente (u prirodno rastvorljivom stanju) koje voćke lako asimiliraju. Ova đubriva kao proizvod mikrobiološke aktivnosti sadrže i titohormone koji ubrzavaju biohemijske procese i potpomažu rast i razvitak voćaka. Otuda se organska đubriva i nazivaju potpuna ili osnovna đubriva. Obrnuto, mineralna đubriva se nazivaju dopunskim đubrivima, jer sadrže samo određene hranjive sastojke u jačim koncentracijama.
Stajsko đubriva je najbolje organsko đubrivo jer sadrži u vrlo pristupačnom obliku najvažnije hranljive elemente.
Stajsko đubrivo je naročito korisno na zemljištima koja su dugom obradom osiromašena u azotu, fosforu, kalijumu i kalcijumu. Hemijski sastav stajnjaka zavisi od vrste životinja, načina njihove ishrane, od prostirke koja se upotrebljava, kao i od načina negovanja. Prema vrstama domaćih životinja stajnjak može biti: konjski, goveđi, svinjski, ovčji i živinski i svi se razlikuju po sadržaju hranljivih materija i po dejstvu. Konjski i ovčiji stajnjak brzo se razlažu i jako zagrijavaju zemljište, jer sadrže veliku količinu organskih materija, pa su pogodni za đubrenje teškog, hladnog i vlažnog zemjišta. Konjski stajnjak je naročito pogodan za formiranje toplih leja. Za lakša, toplija i rastresiti ja zemljišta pogodniji su goveđi . svinjski stajnjak. koji se sporo razlažu ali imaju duže dejstvo. I praksi se najviše upotrebljava goveđi stajnjak koji, prosječno, sadrži 20% organskih materija.-5 azota. 0.25% fosfora, 0,40% kalijuma i 0,30% kalcijuma.
Živinski stajnjak je najjače đubrivo, dejstvuje brzo i snažno, pa se upotrebljava za najintenzivnij.i proizvodnju.
Kompasi je mješavina raznovrsnih organskih otpadaka najčešće slame, šaše, strugotine i drugih biljnih i životinjskih otpadaka. Ovakvoj mješavini obično se dodaje stajsko đubrivo, osoka. kreč i nešto mineralnih đubriva. Kada se ovako pomješane materije dobro mineralizuju (zgore) upotrebljavaju se za đubrenje voćnjaka. Njegova vrijednost ponekad vrlo malo zaostaje za dobrim stajnjakom. Osoka je tečno đubrivo. To je, ustvari, mokraća koja je prošla kroz čvrst izmet i prostirku i obogatila se hranljivim sastojcima. Osoka sadrži dosta azota i kalijuma a vrlo malo fosforne kiseline i kalcijuma. pa se smatra azotnim i kalijumovim đubrivom, fosfor treba dodavati. Prije upotrebe osoka treba da prođe kroz proces previranja. Da bi se osoka što bolje iskoristila treba graditi betonska dubrišta sa osočarama za skupljanje osoke. Prilikom đubrenja u osoku se dodaje voda da bi se razblažila, a u predjelima sa većim vodenim talozima može se koristiti bez razblaživanja. Fekalije sadrže sve hranljive materije i najviše azota, pa su zato naročito pogodne za dubrenje mladih zasada, ili voćaka koje su iz bilo kojih razloga vegetativno oslabile ili zakržljale, pa im je potreban jači podsticaj za porast.
Đubrivo živine ima veliku hranljivu vrijednost i smatra se začinom u dubrenju voćaka.
S obzirom da ovog dubriva uvijek ima vrlo malo treba ga dodavati onim voćkama koje zaostaju u porastu. Na manjim površinama može se miješati s vodom i dubrenje kombinovati sa zalivanjem.Stajsko dubrivo je postalo rijetko i skupo, pa se nastoji da se zamijeni kompostom ili humificiranim organskim materijama biljnog porijekla. Najbolja materija koja može da zamijeni stajsko đubrivo je slama. Ova vrsta vještačkog stajnjaka pravi se na taj način što se na dubrište stavlja sloj slame debljine oko 0.7 — 100 cm, pa se po njoj pospe solidna količina mineralnog i stajskog dubriva i svakodnevno zalijeva i gazi. Ostavi se 3 -4 mjeseca na đubrištu radi zgorijevanja i nakon toga može se upotrebiti kao stajnjak.
Upotreba herbicida za održavanje zemljišta u voćnjaku
Korovi se najbolje suzbijaju redovnom obradom. Na ovaj način korovska zelena masa ostaje u zemljištu povećavajući količinu humusa u zemljištu.
Primjenom herbicida i hemijskih sredstava za suzbijanje korova možemo potpuno osloboditi površinu od korova. Stalna primjena herbicida na cijeloj površini može, međutim, dovesti do poremećaja biološke ravnoteže zemljišta. Zbog toga je poželjno mehaničkom obradom uništiti korov u međurednom rastojanju, a u redu voćaka herbicidima. Pri održavanju zemljišta sve se više koriste herbicidi čija je primjena jednostavna i efikasna, a ekonomski efekat vrlo dobar. U težnji za što većom produktivnomu, povećanom upotrebom mineralnih đubriva korištenjem irigacionih sistema i poboljšanjem ostalih pomotehničkih mjera stvaraju se idealni uslovi za brzo širenje i razvoj najrasprostranjenije korovske flore u voćnjacima. Višestruka štetnost korova, sa jedne strane, i nedovoljno radne snage za borbu protiv njih, s druge sirane, još više sprečavaju intenziviranje proizvodnog procesu u voćarstvu. Zbog toga uništavanje korova predstavlja jednu od najvažnijih agrotehničkih mjera.
Suzbijanje korova u međurednom prostoru ne predstavlja posebnu teškoću i postiže se korišćenjem različitih mašina za površinsku obradu zemljišta.
Međutim, suzbijanje korova u pantljikama između voćaka u redu upotrebom oruđa za obradu dosta je teško i skupo, a u pojedinim slučajevima i praktično neizvodljivo. Zato se u posleđnje vrijeme sve veća pažnja poklanja iznalaženju mogućnosti upotrebe hemijskih sredstava u borbi protiv korova. Primena herbicida radi uništavanja korova može da se obavi u fazi klijanja i klicanja sjemena, u fazi kada se razviju nekoliko listića i u toku intenzivnog porasta korova. Herbicidi koji se primenjuju protiv korova u fazi klijanja i nicanja mogu da se deponuju plitko u zemlju ili da se razbacuju po površini. O herbicidima je potrebno da se zna način djelovanja, postojanost u zemljištu i da li se prenose kroz organe voćke. Herbicidi koji se upotrebljavaju u voćarstvu moraju biti apsolutno selektivni. ij. da potpunu uništavaju korov a da ne oštećuju voćku, da nema rezidualnog dejstva u zemljištu i da je primjena što lakša.
Prednost herbicida je u tome što oni ne uništavaju zalihe humusa.
To omogućuje zračenje zemljišta i upijanje u dublje slojeve i slabijih pađavina. Zavisno od površine herbicidi se mogu primjeniti na cijeloj površini, u trakama i samo na jednom mjestu. U voćarstvu je najčešće tretiranje herbicidima korova između redova, naročito kada se sa primjenom herbicida kombinuju i druge mjere za međuredno uništavanje korova ili kada je zbog nedovoljne selektivnosti herbicid opasno primjeniti po cijeloj površini. U zavisnosti od preparata, njegovih fizičko-hemijskih svojstva kao i ostvarenih tehničkih rješenja aplikacije, herbicidi se mogu primjenjivati prskanjem. orošavanjem, zaprašivanjem i rasturanjem grunula. Način upotrebe i koncentracija dati su u uputstvu proizvođača herbicida.
Primjenom herbicida i hemijskih sredstava za suzbijanje korova možemo potpuno osloboditi površinu od korova. Stalna primjena herbicida na cijeloj površini može, međutim, dovesti do poremećaja biološke ravnoteže zemljišta. Zbog toga je poželjno mehaničkom obradom uništiti korov u međurednom rastojanju, a u redu voćaka herbicidima. Pri održavanju zemljišta sve se više koriste herbicidi čija je primjena jednostavna i efikasna, a ekonomski efekat vrlo dobar. U težnji za što većom produktivnomu, povećanom upotrebom mineralnih đubriva korištenjem irigacionih sistema i poboljšanjem ostalih pomotehničkih mjera stvaraju se idealni uslovi za brzo širenje i razvoj najrasprostranjenije korovske flore u voćnjacima. Višestruka štetnost korova, sa jedne strane, i nedovoljno radne snage za borbu protiv njih, s druge sirane, još više sprečavaju intenziviranje proizvodnog procesu u voćarstvu. Zbog toga uništavanje korova predstavlja jednu od najvažnijih agrotehničkih mjera.
Suzbijanje korova u međurednom prostoru ne predstavlja posebnu teškoću i postiže se korišćenjem različitih mašina za površinsku obradu zemljišta.
Međutim, suzbijanje korova u pantljikama između voćaka u redu upotrebom oruđa za obradu dosta je teško i skupo, a u pojedinim slučajevima i praktično neizvodljivo. Zato se u posleđnje vrijeme sve veća pažnja poklanja iznalaženju mogućnosti upotrebe hemijskih sredstava u borbi protiv korova. Primena herbicida radi uništavanja korova može da se obavi u fazi klijanja i klicanja sjemena, u fazi kada se razviju nekoliko listića i u toku intenzivnog porasta korova. Herbicidi koji se primenjuju protiv korova u fazi klijanja i nicanja mogu da se deponuju plitko u zemlju ili da se razbacuju po površini. O herbicidima je potrebno da se zna način djelovanja, postojanost u zemljištu i da li se prenose kroz organe voćke. Herbicidi koji se upotrebljavaju u voćarstvu moraju biti apsolutno selektivni. ij. da potpunu uništavaju korov a da ne oštećuju voćku, da nema rezidualnog dejstva u zemljištu i da je primjena što lakša.
Prednost herbicida je u tome što oni ne uništavaju zalihe humusa.
To omogućuje zračenje zemljišta i upijanje u dublje slojeve i slabijih pađavina. Zavisno od površine herbicidi se mogu primjeniti na cijeloj površini, u trakama i samo na jednom mjestu. U voćarstvu je najčešće tretiranje herbicidima korova između redova, naročito kada se sa primjenom herbicida kombinuju i druge mjere za međuredno uništavanje korova ili kada je zbog nedovoljne selektivnosti herbicid opasno primjeniti po cijeloj površini. U zavisnosti od preparata, njegovih fizičko-hemijskih svojstva kao i ostvarenih tehničkih rješenja aplikacije, herbicidi se mogu primjenjivati prskanjem. orošavanjem, zaprašivanjem i rasturanjem grunula. Način upotrebe i koncentracija dati su u uputstvu proizvođača herbicida.
Kako ispravno zastirati(mulčirati) zemljište?
Mulčiranje ili zastiranje je takav način održavanja zemljišta kada se po čitavoj površini ili samo ispod krune voćaka razastru najraznovrsnije organske materije i otpaci (slama, plijeva, pokošeno sijeno, pokošeni korov, lišće, strugotina, sitno granje, pasuljevina, vreže od bostana i tikava i dr.).
Prva biološka, tehnička i ekonomska preimućstva mulčiranja zapazili su istraživači i praktičari u SAD još 1017.Oni su utvrdili da zastirka ublažuje variranje temperature zemljišta (temperaturne razlike između dana i noći i ljeta i zime). Mulčiranje je vrlo korisno na toplijim južnim položajima i u kontinentalnim zonama, gdje su temperaturne razlike jako visoke i gde se zemljište zamrzava. Ispod
prostirke je zemljište po danu hladnije a po noći i zimi znatno toplije nego Sto je to pri ostalim sistemima održavanja zemljišta. Mulčiranjem se zadržava vlaga. Mulčirarje daje dobre rezultate prvenstveno u krajevima u kojima godišnje padne preko 700 mm taloga.
Ako se prostirka dovlači sa strane, onda mulčiranje daje veoma dobre rezultate i u aridnim predjelima.
Postoje tri sistema mulčiranja: a) ledina mule - u kojoj se cijela površina u voćnjaku zalivadi pa se onda trava kosi i razastire: b) dodatni mulč - u kojem se pokošenoj travi dodaje raznovrsna krovina sa strane: i c) kombinacija mulča sa obradom zemljišta, u kojoj se na obrađena mjesta razastre razna krovina, odnosno dodaje mulč. Ledina mulč je najrašireniji sistem, a primjenjuje se u krajevima u kojima godišnje padne preko 750 mm taloga. Zemljište se u voćnjaku ne obrađuje već se zalivadi. U jesen i s proleća se đubri mineralnim PK đubrivima.
Trava se u toku vegetacije kosi 2-3 puta i ne iznosi se iz voćnjaka već ostaje na mjestu po cijeloj površini.
Ukoliko nema dovoljno trave, onda se on stavlja duž redova u vidu pojaseva, ili se stavlja samo ispod krošnji voćaka, s tim da debljina sloja trave bude najmanje 15 cm. Ovako razastrta trava ublažuje nepovoljno dejstvo ledine i sprečava rašćenje nove trave. Mulčiranje pored pozitivnih osobina ima i nedostatke koji ograničavaju masovnu primenu u voćarstvu (zastirka je relativno skupa za održavanje zemljišta i velika investicija u prvoj godini podizanja voćnjaka). Zatim postoji mogućnost pojave požara u voćnjaku, u prostirci se mogu namnažiti miševi i voluharice koje mogu pričiniti veće štete na voćkama, otežani su navodnjavanje i đubrenje, stvaraju sc povoljni uslovi za razvitak štetočina, slabiji vojeni taloži ne dopiru u zemljište, pa od njih voćke nemaju koristi. Pojedine voćne vrste različito reaguju na mulčiranje. U našim uslovima mulčiranje se pokazalo naročito korisnim za jabuku, krušku, šljivu, ribizlu i jagodu, a slabije za breskvu i kajsiju. Zapravo breskvu i kajsiju kao i rane sorte pojedinih voćnih vrsta nije neophodno mulčirati, jer manje stradaju od suše.
Prva biološka, tehnička i ekonomska preimućstva mulčiranja zapazili su istraživači i praktičari u SAD još 1017.Oni su utvrdili da zastirka ublažuje variranje temperature zemljišta (temperaturne razlike između dana i noći i ljeta i zime). Mulčiranje je vrlo korisno na toplijim južnim položajima i u kontinentalnim zonama, gdje su temperaturne razlike jako visoke i gde se zemljište zamrzava. Ispod
prostirke je zemljište po danu hladnije a po noći i zimi znatno toplije nego Sto je to pri ostalim sistemima održavanja zemljišta. Mulčiranjem se zadržava vlaga. Mulčirarje daje dobre rezultate prvenstveno u krajevima u kojima godišnje padne preko 700 mm taloga.
Ako se prostirka dovlači sa strane, onda mulčiranje daje veoma dobre rezultate i u aridnim predjelima.
Postoje tri sistema mulčiranja: a) ledina mule - u kojoj se cijela površina u voćnjaku zalivadi pa se onda trava kosi i razastire: b) dodatni mulč - u kojem se pokošenoj travi dodaje raznovrsna krovina sa strane: i c) kombinacija mulča sa obradom zemljišta, u kojoj se na obrađena mjesta razastre razna krovina, odnosno dodaje mulč. Ledina mulč je najrašireniji sistem, a primjenjuje se u krajevima u kojima godišnje padne preko 750 mm taloga. Zemljište se u voćnjaku ne obrađuje već se zalivadi. U jesen i s proleća se đubri mineralnim PK đubrivima.
Trava se u toku vegetacije kosi 2-3 puta i ne iznosi se iz voćnjaka već ostaje na mjestu po cijeloj površini.
Ukoliko nema dovoljno trave, onda se on stavlja duž redova u vidu pojaseva, ili se stavlja samo ispod krošnji voćaka, s tim da debljina sloja trave bude najmanje 15 cm. Ovako razastrta trava ublažuje nepovoljno dejstvo ledine i sprečava rašćenje nove trave. Mulčiranje pored pozitivnih osobina ima i nedostatke koji ograničavaju masovnu primenu u voćarstvu (zastirka je relativno skupa za održavanje zemljišta i velika investicija u prvoj godini podizanja voćnjaka). Zatim postoji mogućnost pojave požara u voćnjaku, u prostirci se mogu namnažiti miševi i voluharice koje mogu pričiniti veće štete na voćkama, otežani su navodnjavanje i đubrenje, stvaraju sc povoljni uslovi za razvitak štetočina, slabiji vojeni taloži ne dopiru u zemljište, pa od njih voćke nemaju koristi. Pojedine voćne vrste različito reaguju na mulčiranje. U našim uslovima mulčiranje se pokazalo naročito korisnim za jabuku, krušku, šljivu, ribizlu i jagodu, a slabije za breskvu i kajsiju. Zapravo breskvu i kajsiju kao i rane sorte pojedinih voćnih vrsta nije neophodno mulčirati, jer manje stradaju od suše.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)