Ukoliko je podizanje zasada jagode, polazeći od konstatovanih zemljišnih i klimatskih uslova, a u skladu sa planiranom intenzifikacijom proizvodnje, provedeno uz potreban broj i optimalan nivo agrotehničkih zahvata, utoliko su zahtjevi za ovim intervencijama, u periodu održavanja zasada, svedeni na minimalnu mjeru.
Naime, dobro pripremljeno i pođubreno zemljište neposredno pred sadnju jagode uslovit će intervenciju hranjivima u periodu plodonošenja ove kulture samo na prihranjivanje azotnim đubrivima, i po potrebi doziranje sa fosfornim i kalijevim đubrivima.Primjenu azotnih đubriva u rodnim jagodnjacima potrebno je provesti veoma oprezno. Prevelike doze dodatog neorganskog azota uslovljavaju veliku bujnost bokora jagode,pogoduju razvoju korovskih biljaka, utiču na slabije zametanje i kvalitet plodova, te smanjuju očekivane prinose.
Dodavanje azota najbolje je provoditi preko organskih đubriva, i to u vidu malča, tokom plodonošenja, u količini od 5 - 6 t/ha. Fosforna i kalijeva đubriva koriste se u rodnim jagodnjacima prema potrebi. Vlažniji klimat uslovljava obavezno doziranje fosfornim đubrivima koja će povoljno stimulisati razvoj korijena, formiranje cvjetova I povećanje čvrstoće mezokarpa ploda.Formulacije kompleksnih NPK mineralnih hranjiva koje se preporučuju za đubrenje zasada jagode u periodu održavanja, su: 9 : 6 : 12 i 16 : 12 : 24 , uz često dodavanje i mikroelemenata magnezija i bora, a rjeđe (na krečnim zemljištima) i mangana i željeza. Kompleksna đubriva u cilju prihranjivanja jagodnjaka dodaju se u tri termina: pred kretanje vegetacije, nakon obavljene berbe i u jesen.
Intenzivna proizvodnja jagode podrazumjeva obavezno navodnjavanje zasada ove kulture tokom njegovog eksplotacionog perioda.Navodnjavanje jagodnjaka treba uskladiti sa fazama razvoja bokora i dozirati prema intenzitetu odvijanja tih faza.Ova agromjera u zasadima jagode provodi se u tri navrata:pred cvjetanje, pred zrenje i berbu i nakon berbe plodova.Prema potrebi, navodnjavanje se može obaviti i u nekom drugom terminu, ukoliko uslovi uzgoja nameću potrebu njegovog provođenja.
Najčešće korišteni sistemi navodnjavanja jagodnjaka su:
- u brazde (nagnutiji tereni),
- vještačka kiša (manje ravni tereni) i
- kap po kap (svi tereni).
Navodnjavanje se obično kombinuje sa unošenjem đubriva u zemljište jagodnjaka, a prosječna količina vode loja se dodaje pri svakom natapanju kreće se u intervalu l00000 - 400000 l/ha.
četvrtak, 24. studenoga 2016.
Pojenje ovaca
Ovce zahtijevaju relativno malo vode, pogotovo ako se u ishrani redovno nalazi hrana sa velikim sadržajem vlage (sočna hrana), kao što je u toku ispaše, zatim korišćenje zelene košene hrane ili silaže.
Ipak, voda ima značajnu ulogu u proizvodnosti ovaca. Ako se voda ovcama stavlja na slobodno raspolaganje, onda se povećava sposobnost uzimanja hrane, što je svakako važno kod proizvodnje mlijeka i kod tova ovaca. Kod ovaca se takođe koriste automatske pojilice. One su slične kao i za goveda, ali se uspješno koriste samo ako je pritisak vode mali. Naime, ovce sporo piju vodu, pa kod većeg pritiska dolazi do povećanog rasipanja vode. To se dešava bez obzira da li su pojilice u vidu šolja ili sisaljki.
Iz navedenih razloga najpogodniji način napajanja ovaca vodom je korišćenjem sudova tipa korita ili valova, koji su povezani sistemom spojnih sudova. Pojilice za napajanje ovaca se lako prljaju. Stoga ih treba postavljati dovoljno visoko, a pored njih postavljati po jednu stepenicu, koja omogućava nesmetano uzimanje vode, a spriječava zagađivanje ili rasipanje. Za zimski period u tzv. hladnim objektima pojilice treba zaštititi od smrzavanja. To se najjednostavnije postiže pomoću
električnih grijača.
Jedna automatska pojilica je dovoljna za 100 ovaca, ako je voda uvek dostupna. Međutim, ako se voda daje povremeno, odnosno ako je napajanje samo tri - četiri puta dnevno, onda na jednu pojilicu može da dođe samo oko 20 grla.
Ipak, voda ima značajnu ulogu u proizvodnosti ovaca. Ako se voda ovcama stavlja na slobodno raspolaganje, onda se povećava sposobnost uzimanja hrane, što je svakako važno kod proizvodnje mlijeka i kod tova ovaca. Kod ovaca se takođe koriste automatske pojilice. One su slične kao i za goveda, ali se uspješno koriste samo ako je pritisak vode mali. Naime, ovce sporo piju vodu, pa kod većeg pritiska dolazi do povećanog rasipanja vode. To se dešava bez obzira da li su pojilice u vidu šolja ili sisaljki.
Iz navedenih razloga najpogodniji način napajanja ovaca vodom je korišćenjem sudova tipa korita ili valova, koji su povezani sistemom spojnih sudova. Pojilice za napajanje ovaca se lako prljaju. Stoga ih treba postavljati dovoljno visoko, a pored njih postavljati po jednu stepenicu, koja omogućava nesmetano uzimanje vode, a spriječava zagađivanje ili rasipanje. Za zimski period u tzv. hladnim objektima pojilice treba zaštititi od smrzavanja. To se najjednostavnije postiže pomoću
električnih grijača.
Jedna automatska pojilica je dovoljna za 100 ovaca, ako je voda uvek dostupna. Međutim, ako se voda daje povremeno, odnosno ako je napajanje samo tri - četiri puta dnevno, onda na jednu pojilicu može da dođe samo oko 20 grla.
petak, 18. studenoga 2016.
Ljekoviti korovi
Mnogi korovi imaju ljekovita svojstva. Među ljekovitim biljkama koje travari prodaju na gradskim tržnicam a, najviše je korova.
U nekim slučajevima jedna biljka može imati ljekovite i otrovne osobine, zavisno od dijela biljke koji se bere, načina spravljanja i upotrebe i količine droge koja se uzima. U ostalom , razlika između
lijeka i otrova često je samo u dozi. Ovdje će se navesti važnije vrste ljekovitih korova i bolesti, odnosno organi, koje oni liječe.
Bokvica — Plan tagolanceolata, P. major. Korijen, sjeme i lišće. Za rane, plućne, stomačne i ženske bolesti, ubod pčela i osa, žuljeve, jetru , groznicu, grlo, proljev.
Broćika — Galium verum . Gornji dio biljke u cvatu. Za epilepsiju,histeriju , jetru , bubrege, disajne organe i kožne bolesti.
Burjan — Sambucus ebulus. Korijen, list, cvijet i plod. Za reumatizam, bubrege, kašalj, promuklost i živce.
Cikorija — Cichorium intybus. List, cvijet i korijen. Za jetru , probavu,žuticu, šećernu bolest, bolest mjehura, slezenu, anemiju,slijepo crijevo.
Crveni naprstak — Digitalis purpurea. Za srce, živce, meningitis.Može biti otrovan.
Čičak — Arctiu mlappa. Mlad korijen, sjeme i list. Za bolesti želuca,usta i kože, rane, osip, vanjske čireve, kamenac, reumu.
Dimnjača — Fumaria officinalis. Nadzemni dio biljke u cvatu. Za šećernu bolest, proljev, arteriosklerozu , dišne organe, jetru,žuč, želudac, crijeva i zatvor.
Divizma — Verbascum spp. List i cvijet. Za plućne bolesti i jetru ,slezenu, šuljeve i žuticu.
Divlja kupina — Rubus fruticosus. Korijen, mladi listovi i plod. Za krajnike, bubrege, probavu , krvotok, kožne bolesti, šuljeve,proljev.
Divlja mrkva — Daucus carota. Korijen. Za proljev , dječije gliste,šećernu bolest.
Divlja ruža (šipurak) — Rosa canina. Plod (sjemenke). Za kamenac u bubregu, crijevni katar,
mokraćne organe, groznicu, hripavac.
Dobričica — Glechom a hederacea. Cijela nadzemna biljka. Za apetit, probavu, proliv, dišne organe, jetru , žuč, slezenu, glavobolje,rane, kamence, za histeriju , grlo, zubobolju i reirau .
Gavez —Symphytum officinale. Korijen, list i cvijet. Za pluća, želudac,grčeve,prelom kostiju, rane i proljev.
Gorocvijet — Adonis vernalis. Cijela biljka. Za srce, krvotok, bubrege,trovanje duhanom .
Iđirot — Acorus calamus. Podanak . Za probavne organe, jetru , bubrege,srce, kašalj, apetit, groznicu, melanholiju.
Imela — Viscum album . Mlade grančice i lišće. Za padavicu, arteriosklerozu,srce, povišen krvni pritisak , živce, nesanicu, krvarenje.
Jagorčevina — Primula officinalis. Korijen, list i cvijet. Za plućno bolesti, srce, nesvjesticu, histeriju , krvotok, nesanicu, migrenu, živce, prehladu , reumu.
Kaćun — Orchis morio. Gomolji za salep. Za crijeva, dišne organe,apetit.
Kadulja — Salvia officinalis. Lišće i mlade grane prije pune cvatnje.Za dišne organe, gripu, krvav proljev, apetit, reumu, želudac,jetru , bubrege, živce, za ispiranje usta i grgljanje.
Kamilica — Matricaria chamomilla. Cvjetne glavice. Za želudac,grlo, usta, grčeve, probavu , bolove, živce, jetru , bubrege, mjehur,šuljeve.
Kantarion — Hypericum perforatum . Gornji dio biljke u cvatu. Za želudac, reumu, proljev, apetit, grčeve, rane, osip, šuljeve, živce,bubrege.
Kopriva — Urtica dioica. Korijen, sjeme, cijela biljka. Za proljev,astmu, šuljeve, žuticu, perut, želudac, pluća, anemiju, malariju i groznicu, krvarenja , reumu, kamenac, krajnike, desni, zubobolju.
I.incura — Gentiana lutea. Korijen. Za želučane i živčane bolesti i groznicu.
Majčina dušica — Thymus serpyllum . Cijela biljka. Za živce, želudac,disajne organe, žuč, bubrege, ženske bolesti, anemiju,anginu, zglobove, nesanicu, glavobolju, proljev, hunjavicu,kašalj.
U nekim slučajevima jedna biljka može imati ljekovite i otrovne osobine, zavisno od dijela biljke koji se bere, načina spravljanja i upotrebe i količine droge koja se uzima. U ostalom , razlika između
lijeka i otrova često je samo u dozi. Ovdje će se navesti važnije vrste ljekovitih korova i bolesti, odnosno organi, koje oni liječe.
Bokvica — Plan tagolanceolata, P. major. Korijen, sjeme i lišće. Za rane, plućne, stomačne i ženske bolesti, ubod pčela i osa, žuljeve, jetru , groznicu, grlo, proljev.
Broćika — Galium verum . Gornji dio biljke u cvatu. Za epilepsiju,histeriju , jetru , bubrege, disajne organe i kožne bolesti.
Burjan — Sambucus ebulus. Korijen, list, cvijet i plod. Za reumatizam, bubrege, kašalj, promuklost i živce.
Cikorija — Cichorium intybus. List, cvijet i korijen. Za jetru , probavu,žuticu, šećernu bolest, bolest mjehura, slezenu, anemiju,slijepo crijevo.
Crveni naprstak — Digitalis purpurea. Za srce, živce, meningitis.Može biti otrovan.
Čičak — Arctiu mlappa. Mlad korijen, sjeme i list. Za bolesti želuca,usta i kože, rane, osip, vanjske čireve, kamenac, reumu.
Dimnjača — Fumaria officinalis. Nadzemni dio biljke u cvatu. Za šećernu bolest, proljev, arteriosklerozu , dišne organe, jetru,žuč, želudac, crijeva i zatvor.
Divizma — Verbascum spp. List i cvijet. Za plućne bolesti i jetru ,slezenu, šuljeve i žuticu.
Divlja kupina — Rubus fruticosus. Korijen, mladi listovi i plod. Za krajnike, bubrege, probavu , krvotok, kožne bolesti, šuljeve,proljev.
Divlja mrkva — Daucus carota. Korijen. Za proljev , dječije gliste,šećernu bolest.
Divlja ruža (šipurak) — Rosa canina. Plod (sjemenke). Za kamenac u bubregu, crijevni katar,
mokraćne organe, groznicu, hripavac.
Dobričica — Glechom a hederacea. Cijela nadzemna biljka. Za apetit, probavu, proliv, dišne organe, jetru , žuč, slezenu, glavobolje,rane, kamence, za histeriju , grlo, zubobolju i reirau .
Gavez —Symphytum officinale. Korijen, list i cvijet. Za pluća, želudac,grčeve,prelom kostiju, rane i proljev.
Gorocvijet — Adonis vernalis. Cijela biljka. Za srce, krvotok, bubrege,trovanje duhanom .
Iđirot — Acorus calamus. Podanak . Za probavne organe, jetru , bubrege,srce, kašalj, apetit, groznicu, melanholiju.
Imela — Viscum album . Mlade grančice i lišće. Za padavicu, arteriosklerozu,srce, povišen krvni pritisak , živce, nesanicu, krvarenje.
Jagorčevina — Primula officinalis. Korijen, list i cvijet. Za plućno bolesti, srce, nesvjesticu, histeriju , krvotok, nesanicu, migrenu, živce, prehladu , reumu.
Kaćun — Orchis morio. Gomolji za salep. Za crijeva, dišne organe,apetit.
Kadulja — Salvia officinalis. Lišće i mlade grane prije pune cvatnje.Za dišne organe, gripu, krvav proljev, apetit, reumu, želudac,jetru , bubrege, živce, za ispiranje usta i grgljanje.
Kamilica — Matricaria chamomilla. Cvjetne glavice. Za želudac,grlo, usta, grčeve, probavu , bolove, živce, jetru , bubrege, mjehur,šuljeve.
Kantarion — Hypericum perforatum . Gornji dio biljke u cvatu. Za želudac, reumu, proljev, apetit, grčeve, rane, osip, šuljeve, živce,bubrege.
Kopriva — Urtica dioica. Korijen, sjeme, cijela biljka. Za proljev,astmu, šuljeve, žuticu, perut, želudac, pluća, anemiju, malariju i groznicu, krvarenja , reumu, kamenac, krajnike, desni, zubobolju.
I.incura — Gentiana lutea. Korijen. Za želučane i živčane bolesti i groznicu.
Majčina dušica — Thymus serpyllum . Cijela biljka. Za živce, želudac,disajne organe, žuč, bubrege, ženske bolesti, anemiju,anginu, zglobove, nesanicu, glavobolju, proljev, hunjavicu,kašalj.
Bolesti cvekle i blitve
Zadnjih godina cvekla se uzgaja na većim površinama za industrijsku preradu. Blitva je povrće u svakodnevnoj domaćoj upotrebi, ali je sve više tražena i kao dijetalna hrana.
Obje povrtne biljke napadaju sljedeći zemljišni paraziti još u toku nicanja: Phytium sp., Sclerotinia sp., Rhizoctonia sp., Sclerotiarum bataticola, Phoma sp., Fusarium sp., Botrytis sp. U nepovoljnim
zemljištima prilikama navedeni patogeni uništavaju klicu i mlade biljčice,tako da se ponekad usjev m ora presijavati. Najčešći uzročnici bolesti lista su Cercospora beticola, Phom a betae, Uromyces betae, Ramularia betae,Erysiphe polygoni i virusi.Gljiva (Fungi imperfecti, Mucedinaceae) zaražava list cvekle i blitve,naročito u kišnim sezonama i uslovima navodnjavanja. Može zaraziti lobodu i špinat, šećernu i stočnu repu, što je znak da ima brojne fiziološke rase prilagođene ovim biljnim vrstama.Simptomi.
Gljiva se pojavljuje na starijem lišću pojedinačnih biljaka i brzo se širi pri povoljnoj temperaturi i vlagi. Na listu nastaju smeđe pjege oivičene ljubičastim rubom, veličine 0,5 do 1 cm (SI. 89). Oboljelo lišće se suši i izbija novo, što izaziva izdužavanje vrata korijena, utičući na
umanjenje prinosa i slab kvalitet. Gljiva prezimljuje u biljnim ostacima, na kojima se održava preko godinu dana na temperaturama do minus 27C. Prenosi se i sjemenom na koje dospijevaju spore prilikom vršidbe ili potiče iz zaraženih biljaka sjemenjača. Razvoj gljive počinje pri temperaturi od 5°C (optimum 20-30°C) i vlažnosti zraka iznad 95%.Mjere zaštite su dezinfekcija sjemena TM TD prašivima, trogodišnji plodored i odstranjivanje prvih zaraženih biljaka iz usjeva. Prskanje se
provodi bakarnim i organskim sredstvima. Ovim tretiranjima se provodi zaštita cikle i blitve i od drugih uzročnika bolesti.
Obje povrtne biljke napadaju sljedeći zemljišni paraziti još u toku nicanja: Phytium sp., Sclerotinia sp., Rhizoctonia sp., Sclerotiarum bataticola, Phoma sp., Fusarium sp., Botrytis sp. U nepovoljnim
zemljištima prilikama navedeni patogeni uništavaju klicu i mlade biljčice,tako da se ponekad usjev m ora presijavati. Najčešći uzročnici bolesti lista su Cercospora beticola, Phom a betae, Uromyces betae, Ramularia betae,Erysiphe polygoni i virusi.Gljiva (Fungi imperfecti, Mucedinaceae) zaražava list cvekle i blitve,naročito u kišnim sezonama i uslovima navodnjavanja. Može zaraziti lobodu i špinat, šećernu i stočnu repu, što je znak da ima brojne fiziološke rase prilagođene ovim biljnim vrstama.Simptomi.
Gljiva se pojavljuje na starijem lišću pojedinačnih biljaka i brzo se širi pri povoljnoj temperaturi i vlagi. Na listu nastaju smeđe pjege oivičene ljubičastim rubom, veličine 0,5 do 1 cm (SI. 89). Oboljelo lišće se suši i izbija novo, što izaziva izdužavanje vrata korijena, utičući na
umanjenje prinosa i slab kvalitet. Gljiva prezimljuje u biljnim ostacima, na kojima se održava preko godinu dana na temperaturama do minus 27C. Prenosi se i sjemenom na koje dospijevaju spore prilikom vršidbe ili potiče iz zaraženih biljaka sjemenjača. Razvoj gljive počinje pri temperaturi od 5°C (optimum 20-30°C) i vlažnosti zraka iznad 95%.Mjere zaštite su dezinfekcija sjemena TM TD prašivima, trogodišnji plodored i odstranjivanje prvih zaraženih biljaka iz usjeva. Prskanje se
provodi bakarnim i organskim sredstvima. Ovim tretiranjima se provodi zaštita cikle i blitve i od drugih uzročnika bolesti.
Rase ovaca za proizvodnju mesa i mlijeka
Rase za proizvodnju mesa su krupne i srednje krupne životinje. Trup je sa izraženim širinama i odlično popunjen muskulaturom.
Životinje proizvode velike količine mesa. To su uglavnom engleske tovne rase nastale ukrštanjem, strogom selekcijom pri određenim klimatskim i uslovima ishrane. Postoje rase sa dugom i kratkom vunom.Tip ovaca za proizvodnju mesa duge vune je krupan (tjelesna masa ovaca 70-120 a ovnova 100.-160 kg). Grla su izrazite tovnosti i mesnatosti. Randman zaklanih grla je 55-65%, što zavisi od uzrasta i utovljenosti grla. Ovce prosječno godišnje proizvedu 5-6 a ovnovi 7-10 kg neprane vune. Proizvodnja vune varira između rasa ovog tipa. Prosječna plodnost ovaca različitih rasa je oko 140 procenata.
Mesnate rase ovaca kratke vune su srednje krupne. Tjelesna masa ovaca je 55-85 a ovnova 80-120 kilograma. Grla su dobrih tovnih sposobnosti i visoke proizvodnje kvalitetnog mesa. Godišnja proizvodnja vune B-C sortimenta je 3-4 kg u ovaca i 4-5 u ovnova. Plodnost ovaca varira od 100 do 150 procenata. Proizvodnja mlijeka je manja ali dovoljna za odgoj jagnjadi.
Mliječne rase ovaca su specijalizovane za ovu proizvodnju, ali se teško aklimatizuju. Zadnji dio trupa je razvijeniji od prednjeg. Vime je pravilno građeno sa dobro razvijenim vimenima, što je poželjno za mašinsku mužu.
Istočno-frizijska rasa je dobila ime po pokrajini (Istočna Frizija) na njemačko- holandskoj granici. Zahvaljujući visokoj vlažnosti, obilju bujne vegetacije i bogatim pašnjacima u Istočnoj Friziji, visok genetski potencijal za proizvodnju mlijeka može biti ispoljen.Trup je srednje dug do dug, dubok i širok sa razvijenim zadnjim dijelom.
Vime je odlično razvijeno i pogodno za mašinsku mužu.
Masa odraslih ovaca je 65- 95 a ovnova 100-120 kilograma.Ovce u toku laktacije, koja prosječno traje 200 dana, proizvedu 500-600 kg (2,5-3,0 kg/dan) sa 5-6% masti. Mliječnija grla proizvedu više od 1000 kg. Runo je poluzatvoreno ili zatvoreno. Finoća vunskih vlakana je C-D.Istočno-frizijska rasa ovaca timenta. Godišnji nastrig vune po (reprodukcija) ovci je oko 4 a ovnu oko 5 kilograma. Ovce su ranostasne. Plodnost je visoka, jer ovce prosječno o jagnje 1,8-2,2 jagnjeta (180-220%). Pojedine plotkinje rađaju dva, tri, četiri a neke i pet jagnjadi.
Bez obzira na odličnu mliječnost, ranostasnost i plodnost, rasprostranjenost rase je mala jer se teško (ili ne može) aklimatizuje izvan područja postanka. Vrlo je osjetljiva na niske i visoke temperature. Uvožena je u našu zemlju.Avasi (Awassi) je masnorepa mlečna rasa ovaca koja se gaji u Izraelu, Siriji, Iranu, Iraku i Saudijskoj Arabiji.Odrasle ovce imaju 55-60 kg a ovnovi 80-100. Tijelo je slabo obraslo grubom belorv vunom. Runo je otvoreno. Proizvodnja vune je mala (2 kg u ovaca i 2,2-2,7 kg u ovnova). Ovce u toku laktacije (200-300 dana) proizvedu prosječno 300-350 kg mlijeka, a pojedina grla više od 1000 kilograma. Nagomilan loj u repu, koristi se za ishranu ljudi u arealu gajenja ove rase. Sposobnost aklimatizacije je slaba. Grla su osjetljiva na visoku vlažnost.
Životinje proizvode velike količine mesa. To su uglavnom engleske tovne rase nastale ukrštanjem, strogom selekcijom pri određenim klimatskim i uslovima ishrane. Postoje rase sa dugom i kratkom vunom.Tip ovaca za proizvodnju mesa duge vune je krupan (tjelesna masa ovaca 70-120 a ovnova 100.-160 kg). Grla su izrazite tovnosti i mesnatosti. Randman zaklanih grla je 55-65%, što zavisi od uzrasta i utovljenosti grla. Ovce prosječno godišnje proizvedu 5-6 a ovnovi 7-10 kg neprane vune. Proizvodnja vune varira između rasa ovog tipa. Prosječna plodnost ovaca različitih rasa je oko 140 procenata.
Mesnate rase ovaca kratke vune su srednje krupne. Tjelesna masa ovaca je 55-85 a ovnova 80-120 kilograma. Grla su dobrih tovnih sposobnosti i visoke proizvodnje kvalitetnog mesa. Godišnja proizvodnja vune B-C sortimenta je 3-4 kg u ovaca i 4-5 u ovnova. Plodnost ovaca varira od 100 do 150 procenata. Proizvodnja mlijeka je manja ali dovoljna za odgoj jagnjadi.
Mliječne rase ovaca su specijalizovane za ovu proizvodnju, ali se teško aklimatizuju. Zadnji dio trupa je razvijeniji od prednjeg. Vime je pravilno građeno sa dobro razvijenim vimenima, što je poželjno za mašinsku mužu.
Istočno-frizijska rasa je dobila ime po pokrajini (Istočna Frizija) na njemačko- holandskoj granici. Zahvaljujući visokoj vlažnosti, obilju bujne vegetacije i bogatim pašnjacima u Istočnoj Friziji, visok genetski potencijal za proizvodnju mlijeka može biti ispoljen.Trup je srednje dug do dug, dubok i širok sa razvijenim zadnjim dijelom.
Vime je odlično razvijeno i pogodno za mašinsku mužu.
Masa odraslih ovaca je 65- 95 a ovnova 100-120 kilograma.Ovce u toku laktacije, koja prosječno traje 200 dana, proizvedu 500-600 kg (2,5-3,0 kg/dan) sa 5-6% masti. Mliječnija grla proizvedu više od 1000 kg. Runo je poluzatvoreno ili zatvoreno. Finoća vunskih vlakana je C-D.Istočno-frizijska rasa ovaca timenta. Godišnji nastrig vune po (reprodukcija) ovci je oko 4 a ovnu oko 5 kilograma. Ovce su ranostasne. Plodnost je visoka, jer ovce prosječno o jagnje 1,8-2,2 jagnjeta (180-220%). Pojedine plotkinje rađaju dva, tri, četiri a neke i pet jagnjadi.
Bez obzira na odličnu mliječnost, ranostasnost i plodnost, rasprostranjenost rase je mala jer se teško (ili ne može) aklimatizuje izvan područja postanka. Vrlo je osjetljiva na niske i visoke temperature. Uvožena je u našu zemlju.Avasi (Awassi) je masnorepa mlečna rasa ovaca koja se gaji u Izraelu, Siriji, Iranu, Iraku i Saudijskoj Arabiji.Odrasle ovce imaju 55-60 kg a ovnovi 80-100. Tijelo je slabo obraslo grubom belorv vunom. Runo je otvoreno. Proizvodnja vune je mala (2 kg u ovaca i 2,2-2,7 kg u ovnova). Ovce u toku laktacije (200-300 dana) proizvedu prosječno 300-350 kg mlijeka, a pojedina grla više od 1000 kilograma. Nagomilan loj u repu, koristi se za ishranu ljudi u arealu gajenja ove rase. Sposobnost aklimatizacije je slaba. Grla su osjetljiva na visoku vlažnost.
ponedjeljak, 14. studenoga 2016.
Zemljište za sadnju povrća
Povrtarske biljke imaju različite zahtjeve u pogledu zemljišta.Zemljište za uzgoj povrća treba da je ravno ili sa blagim nagibom (2—3%), uz povoljne fizičke i hemijske osobine.
Za većinu povrtarskih vrsta najpovoljnija su srednje teška odnosno srednje laka zemljišta. To su uglavnom aluvijalna zemljišta u dolini rijeka. Zahtjevi za vrstom zemljišta zavise i od vremena proizvodnje povrća. Za ranu proizvodnju pogodnija su lakša zemljišta,jer se ona u proljeće brže zagriju. Ukoliko ih obilno đubrimo organskim i mineralnim đubrivima, uz navodnjavanje, mogu dati visoke prinose. Lakša zemljišta pogodna su za gajenje korjenastog, lukovičastog povrća, te za industrijsku papriku.
Na lakšim zemljištima nicanje sjemena je bolje, jer ne stvara potkoricu.Na težim zemljištima može se uspješno proizvoditi kasno povrće (kasne kupusnjače).Zemljište na kojima se u BiH proizvodi povrće su različita.U mediteranskom području imamo: duboko aluvijalno zemljište,ilovasto i močvarno (Trebižat, Čapljina, Gabela), smeđe skeletno zemljište (Mostar), crvenice (Ljubuški).
U niskom području imamo gajnjače i pseudoglej (Bijeljina),plitko smeđe zemljište (Banja Luka), pseudoglej (Tuzla), pseudoglej i aluvijalna zemljišta (Brčko).U brdsko-planinskom području su aluvijalna zemljišta (Travnik),kiselo-smeđe i podzolasto zemljište (Rogatica—Sokolac), kiselo-
smeđa zemljišta (Nevesinje, Sarajevsko polje).
Jedna od važnijih karakteristika zemljišta je reakcija zemljišta.Ona može biti neutralna, kisela ili alkalna a označava se sa pH. Većina povrtarskih biljaka najbolje uspijeva na zemljištu neutralne reakcije, uz veću toleranciju ka kiseloj nego ka alkalnoj reakciji. Neutralna reakcija zemljišta ima vrijednost 7, kisela je manja a alkalna veća od pH7.Povrtarske biljke koje se najbolje razvijaju pri kiseloj reakciji zemljišta su paradajz, salata, lubenica, krompir.Druga grupa su povrtarske biljke koje se najbolje razvijaju u uslovima slabo kisele do neutralne reakcije zemljišta: grašak,tikvica, celer i kelj.
U treću grupu spadaju povrtarske biljke koje najbolje uspijevaju na zemljištima slabo alkalne reakcije: glavičasti kupus, grah, karfiol, plavi patlidžan, paprika, luk, špinat i dr. Neke povrtarske biljke su manje osjetljive na PH vrijednost dok druge pri nepovoljnoj reakciji zemljišta znatno smanjuju prinos. Pri proizvodnji povrća treba voditi računa da se i reakcija zemljišta kreće u određenim granicama pH vrijednosti za svaku pojedinu vrstu povrća.
Za većinu povrtarskih vrsta najpovoljnija su srednje teška odnosno srednje laka zemljišta. To su uglavnom aluvijalna zemljišta u dolini rijeka. Zahtjevi za vrstom zemljišta zavise i od vremena proizvodnje povrća. Za ranu proizvodnju pogodnija su lakša zemljišta,jer se ona u proljeće brže zagriju. Ukoliko ih obilno đubrimo organskim i mineralnim đubrivima, uz navodnjavanje, mogu dati visoke prinose. Lakša zemljišta pogodna su za gajenje korjenastog, lukovičastog povrća, te za industrijsku papriku.
Na lakšim zemljištima nicanje sjemena je bolje, jer ne stvara potkoricu.Na težim zemljištima može se uspješno proizvoditi kasno povrće (kasne kupusnjače).Zemljište na kojima se u BiH proizvodi povrće su različita.U mediteranskom području imamo: duboko aluvijalno zemljište,ilovasto i močvarno (Trebižat, Čapljina, Gabela), smeđe skeletno zemljište (Mostar), crvenice (Ljubuški).
U niskom području imamo gajnjače i pseudoglej (Bijeljina),plitko smeđe zemljište (Banja Luka), pseudoglej (Tuzla), pseudoglej i aluvijalna zemljišta (Brčko).U brdsko-planinskom području su aluvijalna zemljišta (Travnik),kiselo-smeđe i podzolasto zemljište (Rogatica—Sokolac), kiselo-
smeđa zemljišta (Nevesinje, Sarajevsko polje).
Jedna od važnijih karakteristika zemljišta je reakcija zemljišta.Ona može biti neutralna, kisela ili alkalna a označava se sa pH. Većina povrtarskih biljaka najbolje uspijeva na zemljištu neutralne reakcije, uz veću toleranciju ka kiseloj nego ka alkalnoj reakciji. Neutralna reakcija zemljišta ima vrijednost 7, kisela je manja a alkalna veća od pH7.Povrtarske biljke koje se najbolje razvijaju pri kiseloj reakciji zemljišta su paradajz, salata, lubenica, krompir.Druga grupa su povrtarske biljke koje se najbolje razvijaju u uslovima slabo kisele do neutralne reakcije zemljišta: grašak,tikvica, celer i kelj.
U treću grupu spadaju povrtarske biljke koje najbolje uspijevaju na zemljištima slabo alkalne reakcije: glavičasti kupus, grah, karfiol, plavi patlidžan, paprika, luk, špinat i dr. Neke povrtarske biljke su manje osjetljive na PH vrijednost dok druge pri nepovoljnoj reakciji zemljišta znatno smanjuju prinos. Pri proizvodnji povrća treba voditi računa da se i reakcija zemljišta kreće u određenim granicama pH vrijednosti za svaku pojedinu vrstu povrća.
Isplativost uzgoja heljde
Stabljika je razgranata, visine oko 150 cm, sazrijevanjem dobija crvenkastu boju. listovi su srcoliki, a zrno je trouglastog oblika.
Oljušteno zrno sadrži oko 80% skroba, 10 – 15% bjelančevina, 1 – 2% vlakana, 2 – 3 % masti i 1 – 2% mineralnih materija; gvožđa, fosfor i joda i povećan sadržaj B1 i B2vitamina. Zrno se nakon ljuštenja može direktno koristiti za supe, heljdinu kašu, a posle mljevenja kao brašno za gibanicu, proju, pogačice, torte i dr. Zato što ne sadrži gluten (kao prave žitarice), mogu je koristiti osobe osetljive i alergične na njega.
Od 100 kg zrna heljde može se dobiti 60 – 75 kg tamnog brašna. Zeleni listovi i cvijet heljde mogu se koristiti i kao izvor rutina, glikozida, koji se upotrebljavaju u medicini kao ljekovito sredstvo za bolesti kao što su hipertenzija (povišen pritisak), reumatizam i dijabetes, a čaj od heljde pomaže pri oporavku od zračenja i hemoterapije.
Zbog relativno niskih prinosa (oko 2 t/ha) proizvodnja heljde kao glavne kulture (može se sijati od 1. maja) manje je isplativa, pa se kod nas gotovo isključivo gaji kao postrni usev nakon skidanja ječma ili ozimoga krmnog bilja. S obzirom da prema zemljištu nema velike zahtijeve, odnosno može se gajati i na blago kiselom zemljištima (do ph 5,5), ali zahteva humidniji klimat (s više padavina) jer je dosta osetljiva na sušu i visoke temperature, naročito tokom cvjetanja i nalijevanja zrna. Osnovna obrada zemljišta obavlja se na 20 – 25 cm dubine oranjem u jesen ili proleće, u zavisnosti od predkulture.
Ako je zemljište izrazito siromašno hranivima i nije đubreno, tada se može pre obrade nađubriti sa oko 50-60 kg/ha N, 50-60 kg/ha P2 O5, 60-70 kg/ha K2 O. Heljda je osjetljiva na polijeganje pa je potreban oprez u prihranjivanju azotom.Sjetva se obavlja kada se tlo zagrije na oko 15%. Kod nas sjtva može početi od 1. do 15. maja, kada više nema opasnosti od mraza. U ranijem sjetvenom roku potrebno je oko 80 kg sjemena po ha, a u postrnoj sjetvi potrebno je 80-100 kg sjemena po ha.
Oljušteno zrno sadrži oko 80% skroba, 10 – 15% bjelančevina, 1 – 2% vlakana, 2 – 3 % masti i 1 – 2% mineralnih materija; gvožđa, fosfor i joda i povećan sadržaj B1 i B2vitamina. Zrno se nakon ljuštenja može direktno koristiti za supe, heljdinu kašu, a posle mljevenja kao brašno za gibanicu, proju, pogačice, torte i dr. Zato što ne sadrži gluten (kao prave žitarice), mogu je koristiti osobe osetljive i alergične na njega.
Od 100 kg zrna heljde može se dobiti 60 – 75 kg tamnog brašna. Zeleni listovi i cvijet heljde mogu se koristiti i kao izvor rutina, glikozida, koji se upotrebljavaju u medicini kao ljekovito sredstvo za bolesti kao što su hipertenzija (povišen pritisak), reumatizam i dijabetes, a čaj od heljde pomaže pri oporavku od zračenja i hemoterapije.
Zbog relativno niskih prinosa (oko 2 t/ha) proizvodnja heljde kao glavne kulture (može se sijati od 1. maja) manje je isplativa, pa se kod nas gotovo isključivo gaji kao postrni usev nakon skidanja ječma ili ozimoga krmnog bilja. S obzirom da prema zemljištu nema velike zahtijeve, odnosno može se gajati i na blago kiselom zemljištima (do ph 5,5), ali zahteva humidniji klimat (s više padavina) jer je dosta osetljiva na sušu i visoke temperature, naročito tokom cvjetanja i nalijevanja zrna. Osnovna obrada zemljišta obavlja se na 20 – 25 cm dubine oranjem u jesen ili proleće, u zavisnosti od predkulture.
Ako je zemljište izrazito siromašno hranivima i nije đubreno, tada se može pre obrade nađubriti sa oko 50-60 kg/ha N, 50-60 kg/ha P2 O5, 60-70 kg/ha K2 O. Heljda je osjetljiva na polijeganje pa je potreban oprez u prihranjivanju azotom.Sjetva se obavlja kada se tlo zagrije na oko 15%. Kod nas sjtva može početi od 1. do 15. maja, kada više nema opasnosti od mraza. U ranijem sjetvenom roku potrebno je oko 80 kg sjemena po ha, a u postrnoj sjetvi potrebno je 80-100 kg sjemena po ha.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)