Potrebne količine đubriva za voćne zasade

Potrebne količine dubriva pri podizanju voćnih zasada zavise od plodnosti zemljišta, voćne kulture, broja voćaka na jedinici površine i drugih činilaca.

Sadržaj humusa od 1,0% i manje, u sloju od 0—20 cm smatra se za sve voćne kulture nedovoljnim. Zbog toga. takvom zemljištu treba dodati organsko dubrivo (stajnjak) u količini od 15 t/ha. Ukoliko u zemljištu ima 1-3% humusa, smatra se da je ono srednje obezbijeđeno i takvom zemljištu treba dodati 6,0 t/ha organskog đubriva. Zemljište sa više od 3.0% humusa je dovoljno obezbijeđeno sa organskom masom za gajenje svih voćnih kultura i takvom zemljištu ne treba dodavati organsko đubrivo

Količine fosfora i kalijuma, potrebne za meliorativno dubrenje zavise od njihovog sadržaja u zemljištu. 

Smatra se da je za sve voćne kulture, koje se nalaze u mladalačkom periodu razvoja, dovoljna količina fosfora 5-6 mg/100 g suhe zemlje u sloju od 0-40cm. Potrebna količina kalijuma je između 12 i 15 mg/100 suhe zemlje. Prema tome, na osnovu agrohemijskih analiza zemljišta, treba izračunati potrebne količine biogenih elemenata preračunatih u određena mineralna dubriva. Podzolasta zemljišta su siromašna organskim i mineralnim materijama i zbog toga im treba dodati više organskih materija, kao i fosfora i kalijuma. Razlike u potrebnim količinama fosfora i kalijuma, u vidu mineralnih đubriva, zavise i od voćne kulture.

 Za ishranu svih košličavih voćnih kultura potrebno je više kalijuma nego za jabučaste vrste.

Zbog toga, pri određivanju potrebnih količina mineralnih đubriva za određenu površinu, treba uzeti u obzir i voćnu kulturu. Zemljišta koja nisu kultivisana, a nalaze se u blizini industrijskih postrojenja i fabrika, treba prethodno agrohemijski analizirati i utvrditi sadržaj teških metala, jer se u takvom zemljištu vrlo često nalaze relativno velike količine bakra, olova, arsena, koje u većim količinama, mogu nanijeti velike štete voćnom zasadu.

Mjere za uspješno napajanje teladi

Temeljni preduvjeti uspješnog napajanja su besprijekorna čistoća posuda za napajanje i odgovarajuća temperatura mlijeka (38 °C).

Mlijeko u sirištu mora se što prije usiriti da ne bi prolazilo u crijeva i prouzrokovalo proljev. Brzina usirenja mlijeka ovisi o temperaturi mlijeka. Za usirenje mlijeka temperature 35 °C treba samo 5 minuta, a usirenje mlijeka temperature 20 °C traje 34 minute. U prvim danima života teleta mlijeko treba zaobići predželudac i dospjeti u sirište u kojemu se može potpuno probaviti. To je omogućeno zatvaranjem jednjakova žlijcba (suleus oesophagus). 

Najjači poticaj za stvaranje žlijeba jest sisanje. 

Jednjakov žlijeb može se uspostaviti i napajanjem iz kante koja mora imati gumenu dudu. Pri tome glava teleta mora biti podignuta prema gore. Napajanjem iz kante bez dude din mlijeka ulazi u burag i izaziva probavne smetnje. Samo u tom položaju glave teleta sve mlijeko završava u sirištu. Telad se može napajati tekućom hranom stajske temperature (u prvim danima ne nižom od 20°C), najbolje oko 25°C, uz zakiseljavanje kolostruma koncentriranom 85 % mravljom kiselinom razrijeđenom s vodom (u omjeru 1:10) u količini 40 mL po litri ili 30 mL po litri ostale tekuće hrane. Na taj način povećava se kiselost sadržaja sirišta pl I ispod 4,2. Takva kiselost dovoljna je za uništenje patogene mikroflore (E. coli) koja najčešće izaziva pojavu proljeva teladi.

Zakiseljenu tekuću hranu bolje je davati siskom a ne iz kante, jer se tako umanjuje miris mravlje kiseline koji nepovoljno utječe na apetit teladi.

Primjenom odgovarajućih postupaka s teladi nakon poroda, načina držanja i načina hranidbe teladi, uginuća teladi ne bi smjela biti veća od 5 % što je manje od uginuća teladi u naprednim zemljama (Njemačka, Nizozemska itd.), gdje iznose od 10-15%. S obzirom na činjenicu da je uspješan uzgoj teladi temelj ekonomične proizvodnje mlijeka i da se štete nastale u prva 2 mjeseca kasnije ne mogu ispraviti, potrebno je poduzeti sve mjere da se gubitci teladi sto više smanje.

Navodnjavanje maline i kupine

Odgovarajuća količina vode neophodna je prilikom uzgoja maline i kupine, kako bi iste imale snažan rast i postizale visoke prinose. 

Nedostatak vode u periodu razvoja ploda imaće za posljedicu sitne plodove. Najbolje bi bilo kada bi voda tokom cijele vegetacije bila ravnomjerno raspoređena. Količina vode koju zahtjeva malina i kupina za svoj rast i razvoj zavisi od vremenskih uslova, stanja biljke, te energije rasta. Međutim, utvrđeno je da se najviše norme vlage koja se upotrijebi od strane ovih kultura kreće 0,5-0,8 cm dnevno. 

Malina i kupina mogu da koriste skoro svu vlagu koja se nalazi u površinskom sloju zemljišta, do 60 cm. 

Zemljišta se razlikuju po količini vode koju mogu zadržavati u ovoj zoni. Na primjer, dobro drenirana pjeskovita zemljišta mogu zadržavati vodu svega 5 cm, dok ilovače zadržavaju razinu iste i do 10 cm. Generalno se smatra da sa navodnjavanem treba početi kada je 50% raspoložive-dostupne vlage u temljištu iskorišteno. Sa maksimalnom procjenom, ova situacija će se javiti u 5-10 dana, ovisno od tipa zemljišta i padavina. 

Kada je u pitanju izbor sistema za navodnjavanje maline i kupine, preporučuje se sistem kap po kap.

Isti posjeduje sljedeće prednosti: potrebna je manja količina vode, kao i snaga iste, omogućuje ujednačen raspored vlage, te ne stvara povoljne uslove za razvijanje truleži ploda. Nedostaci istog podrazumjevaju: potrebu izvora zavidno čiste vode (kako ne bi došlo do začepljenja), periodičnu zamjenu, mogućnost oštećenja sistema tokom kultivacije zemljišta, te podložnost štetama koje mogu nanijeti glodari ili pak čovjek. Postoje dva tipa sistema za navodnjavanje tipa kap po kap, i to:

-klasični sistem za navodnjavanje tipa kap po kap sa perforiranim cijevima koje cijelom svojom dužinom iskapavaju vodu bez pritiska, a isti svoju primjenu posebno nalazi na ravnim parcelama (T-tape),

-sistem sa kapaljkama iz kojih se voda pod pritiskom izlučuje u zemljište blizu biljke, a isti svoju primjenu posebno nalazi na parcelama sa izrazitim nagibom, u cilju što bolje distribucije vode.

U BiH najzastupljeniji je prvi tip sistema za navodnjavanje, odnosno T-tape. Različiti tipovi sistema za navodnjavanje postavljaju se tako što se samo pruže po površini zemljišta, ili se pak zatrpavaju u zemljište, ili postavljaju u visini prve žice. Ukoliko se sistem ukopava u zemljište, kapaljke se postavljaju na dubini 10-20 cm, kako bi se spriječila opasnost oštećenja istih prilikom obrade zemljišta. Potreba za zalijevanjem može se na veoma jednostavan način odrediti sljedećom metodom: uzme se u šaku malo zemlje, te se od iste pokuša formirati grudvica. 

Uzorak zemljišta treba uzeti sa maksimalne dubine na kojoj se razvija korijen uzgajanih kultura (oko 15-25 cm).

Ukoliko prilikom stiska šake uzorak zemlje ostane kompaktno zbijen (formira se loptica) sadržaj vlage u zemljištu je zadovoljavajući. Međutim, ukoliko se uzorak zemlje raspe u šaci sadržaj vlage u zemljištu je u padu, te je potrebno početi sa navodnjavanjem. Vrijeme i količina vode koju je potrebno obezbjediti navodnjavanjem mogu biti određeni i putem tenziometra. Naime, potrebno je uroniti dvije male sonde u zemljište, i to toliko da vrh jedne dosegne dubinu 15 cm, a druge 30 cm. Kada se vlaga na 15 cm dubine zemljišta spusti ispod 40-50 % poljskog vodnog kapaciteta vrijeme je početi sa navodnjavanjem. Radi lakše orjentacije ugrubo, malina i kupina zahtjevaju 2,5-3,8 cm vode za sedmicu dana, koju treba obezbjediti bilo kišom ili navodnjavanjem od momenta cvjetanja do kraja berbe. Međutim, veće količine vode od 3,8 cm tokom sedmice su neophodne tokom razvoja plodova (juni). 

Uzgoj maline i kupine u zaštićenim prostorima zahtjevat će veće količine vlage, nego kada je u pitanju uzgoj istih na otvorenom polju. 

Generalno, ne preporučuje se navodnjavanje dvogodišnjih kultivara maline (Willamette, Mikeer i dr.) u kasno ljeto i jesen, jer isto sprečava izdanke da potpuno dozriju i adekvatno se pripreme za zimu. U razmatranju koliko vode dodati navodnjavanjem, generalno se može reći da je potrebno dodati toliku količinu da se u sloju od 60 cm dubine, od površine zemljišta, vlaga održi 100%. Treba napomenuti da je sistem za navodnjavanje samo oko 75% efektivan, tako bi se 3,3 cm vode moralo pustiti iz natapnog sistema kako bi se obezbjedilo 2,5 cm raspoložive vlage u zemljištu. Takođe, ne preporučuje se vršiti navodnjavanje većom bzinom isteka vode, nego što ista može biti upijena od strane zemljišta. 

Prekomjerno zalijevanje je rasipanje, a može biti i štetno, te ga treba izbjegavati. 

Ono može rezultirati pojavom nježnih, mekanih plodova, koji su izrazito osjetljivi na dodir, čime se otežava manipulacija istim. Takođe, prekomjerno navodnjavanje ispire hranjiva, posebno azot, iz zone korijenovog sistema, te sprečava aeraciju zemljišta, zatim normalan rast korjena, te pogoduje razvijanju bolesti, trulež korijena.

Standardne podloge u proizvodnji breskve

Breskva se kalemi na generativne i vegetativne podloge. Više se koriste generativne podloge. 

Od generativnih podloga praktično se koriste samo sijanci vinogradarske breskve (Prunus persica (L.), Amygdalus persica L. ili Persica vulgaris Mill,) i badema (Prunus amygdalus L., Amygdalus communis Spach). Od vegetativnih podloga najviše se koristi hibrid badem x breskva, GF 677. Vinogradarska breskva je vodeća podloga za breskvu. Ima dobru klijavost sjemena, daje sijance koji brzo rastu te se siju direktno u rastilo i kaleme iste godine. Tako se proizvodnja sadnica bresaka skraćuje za godinu dana. Ne podnosi zemljišta sa suviše kreča (preko 6% aktivnog kreča), kao i pretjerano vlažna zemljišta (na kojima dolazi do gušenja korjena). Za krečna zemljišta umjesto vinogradarske breskve koristi se sijanac badema ili hibridi badem x breskva. Mišić (1984) navodi da marokanska breskva misir podnosi odlično krečna zemljišta (i do 17% aktivnog kreča). Najbolje je koristiti sjeme vinogradarske breskve žutog mesa, sitnijih koštica i kasnijeg zrijanja ploda. Period naknadnog dozrijevanja sjemena traje oko 90 dana.

Vinogradarska breskva obično živi oko 15 godina. 

Nikada ne obrazuje izdanke. Sorte bresaka kalemljene na sijancima vinogradarske breskve bujno rastu, rano prorode i daju visoke prinose dobrog kvaliteta ploda. ova podloga najbolje rezultate daje na umjereno plodnom zemljištu u toplijim, vinogradarskim rejonima. Badem - kao podloga za breskvu kod nas se rijetko upotrebljava. Koristi se samo za zemljišta sa povišenim sadržajem kreča ili pri sadnji breskve na zemljištu gdje je prethodno bila breskva kalemljena na vinogradarsku breskvu. Može se koristiti sjeme slatkog i gorkog badema. U našoj zemlji kao podloga za breskvu više se koristi gorki badem, jer je sjeme jeftinije, a korjen sijanaca ne napada žilogriz. Slatki badem, naročito tanje ljuske, teško je sačuvati od ptica. 

Na gorkom bademu ptice nikada ne pričinjavaju štetu, pa je rod lahko sačuvati. 

Iako je badem dugovječna voćka, breskva kalemljena na bademu ima dosta kratak vijek. Kalemljene na stalnom mjestu, breskve na bademu imaju nešto duži vijek. Period dobrog odvajanja kore badema je dosta kratak, a i inače je prijem kalema znatno slabiji nego na vinogradarskoj breskvi, zbog toga se o vremenu i kvalitetu kalemljenja mora voditi veća pažnja. Kalemljene na bademu, breskve kasnije prorode, sporije rastu i daju sitnije i manje kvalitetne plodove. Za proizvodnju breskve male bujnosti, može se koristiti patuljasti badem (Amygdalus nana L.), kojeg ima u Deliblatskoj peščari.

Proces uzgoja ćurića

Tov ćurića može se intenzivno obavljati do uzrasta od 13 do 16 sedmica (tzv. proizvodnja brojlera), što se danas uglavnom najviše i koristi u proizvodnji ćurećeg mesa. 

Ukoliko ćurići nisu iskorišteni za klanje oko 3,5 mjeseca, u zavisnosti od proizvodnog plana, tov ćurića se može produžiti na dva načina. Pošto su ćurići poslije bobanja veoma otporni, mogu se toviti intenzivno u zatvorenim prostorijama, ili poluintenzivno uz korištenje travnih površina. 

Tov ćurića može da traje 5-6 mjeseci, kada, u zavisnosti od rase, tj. hibrida, mogu da dostignu 6-9 kg žive mase, pa i više. 

Odrasle, selekcijom škartirane ili za nošenje iskorištene ćurke i prekobrojni ćurani dostavljaju se u tovilište i u zavisnosti od hibrida i stepena utovljenosti, mogu da dostignu težine od 8 do 30, pa i više kilograma. Tržište, bar za sada, više cijeni mladu utovljenu ćurku, tj. brojlera težine 4 – 6 kg.

Priprema za prijem ćurića

Prije prijema ćurića, objekat treba da se zagrije do potrebne temperature (oko 36ºC ispod vještačke kvočke na nivou prostirke i oko 23ºC u objektu). Ako se objekat grije termogenima, onda temperatura u objektu treba da bude oko 36ºC. Oko 12 sati prije prijema ćurića pojilice treba napuniti vodom, a u tacne u tankom sloju staviti smješu hrane.

Prijem jednodnevnih pilića

Ćurići se dovoze do tovilišta specijalnim vozilom upakovani u kartonske kutije oko 80 grla u kutiji, tj. u 4 pregrade po 20 ćurića. Kutije se prvo raspoređuju sa spoljne strane kružnih ograda. Zatim se provjerava temperatura ispod vještačke kvočke i ako je odgovarajuća ćurići se vade iz kutija i stavljaju ispod kvočke. Treba nastojati da što prije počnu da uzimaju hranu i vodu. 

Posebnu pažnju treba obratiti na slabije ćuriće, koji se obično nalaze pored kružnih pregrada i ne pokazuju želju da uzimaju hranu i vodu.

Svako takvo grlo treba uhvatiti i zamočiti mu kljun u vodu i hranu i posle toga kontrolisati da li je nastavilo samo da ih uzima. U protivnom, slabi ćurići kunjaju 2-3 dana i uginu uslijed gladi i iznemoglosti. U ovom uzrastu ćurići slabo vide, pa je neophodno ispod vještačke kvočke postaviti sijalicu 80 do 100W.

Postupak sa ćurićima do 14 dana

Svakodnevno se provjerava temperatura ispod grijača i u objektu, zatim se prati stanje ćurića, kao i ispravnost i čistoća pojilica, hranilica i prostirke. Četvrtog dana se povećava površina kružnog prostora, tako što se ograda od lesonita širi, ili se dva kruga spajaju u jednu veću elisu. Počinje se sa korištenjem visećih hranilica i pojilica. Uklanjaju se sijalice ispod vještačkih kvočki, jer su ćurići u ovom periodu naučili da uzimaju hranu i vodu. 

Sedmoga dana se uklanjaju tacne za ishranu i pojilice, a podizanjem vještačkih kvočki smanjuje se tamperatura za oko 3 stepena svake sljedeće sedmice. 

U uzrastu od 10 do 14 dana ako je neophodno ćurići se obeskljunjuju (uz pomoć električnog aparata skraćuje im se gornji dio kljuna na 2 – 3 mm ispred nosnih otvora). Dva dana prije i dva dana poslije sječenja kljunova, u hranu i vodu za piće treba dodavati vitamin B kompleksa i K vitamin radi ublažavanja stresa. Zatim se ukljanjaju ograde od lesonita i provjerava stanje ventilacije. Nakon završenog sječenja kljunova, u toku naredna 3 dana treba povećavati nivo hrane u hranilicama.

Postupak sa ćurićima od 2. do 14. sedmice

U tovilištu pored uobičajenih svakodnevnih poslova, u ovom periodu treba obaviti i sljedeće poslove: od četvrte sedmice početi sa korištenjem druge smješe, a sa 5 sedmica eventualno prekinuti grijanje. Već sa 8 sedmica koristi se treća smješa, a sijalice se očiste od prašine. Sa navršenih 10 sedmica počinje se sa korištenjem 4. smješe

Ishrana ćurića

Za ishranu ćurića u tovu prvih dana potrebne su male plastične tacne, oko 156 za objekat kapaciteta 6,5 hiljada grla. Poslije nedjelju dana ćurići se hrane iz visećih automatskih cilindričnih hranilica, u koje se hrana doprema cijevnim konvejerom iz koša za prijem hrane smještenog u predprostoriju. Do tovilišta se doprema u rasutom stanju posebnim vozilom iz kojeg se mehanizovano prebacuje u silos na čelu ili pored objekta. Iz silosa se pomoću izuzimača hrana po potrebi doprema do koša za prijem hrane, a kasnije cijevnim konvejerom odavde do visećih hranilica. 

Sve smješe se koriste u obliku peleta odgovarajuće veličine i daju se ćurićima u tovu po volji. 

Preporučuje se da se jedanput nedjeljno pospe po hrani oko 1 kg sitno mljevenog granita na 100 grla. Sastav smješe za ishranu ćurića je isti do 12. nedjelje tova kao i za priplodne ćuriće do 12 nedelje uzrasta.

Za ćuriće koji završavaju tov u kasno ljeto i ranu jesen preporučuje se da u kasnijim fazama tova dobiju smješu sa nešto većim procentom proteina.

Napajanje

Za napajanje ćurića mora se obezbijediti čista i hemijski i bakteriološki ispravna voda. Temperatura vode kojom se napajaju prvi put ćurići mora biti oko 18ºC. U tovilištu sa oko 6,5 hiljada grla za napajanje ćurića prvih dana potrebno je 156 pojilica sifonskog tipa, kapaciteta oko 5 litara. 

Za odraslije ćuriće koriste se automatske viseće plastične pojilice zvonastog oblika, oko 60 u tovilištu. 

Obično se pojilice za živinu postavljaju u dva reda, kako bi bile što pristupačnije ćurićima. Potrošnja vode po grlu u 13-onedjeljnom uzrastu iznosi oko 17 litara da se približno još toliko vode potroši za pranje objekta, opreme i ostalog pribora, tako da ukupna potrošnja vode iznosi oko 34 litra po grlu.

Isporuka utovljenih ćurića

Utovljeni ćurići treba da se isporuče klanici odmah po završetku tova, jer svako odlaganje izaziva gubitke. Hvatanje i utovar ćurića treba obaviti u polumraku, ili pri plavoj svjetlosti, ali veoma pažljivo jer su ćurići podložni ozljedama (modrice, ogrebotine, prelomi kostiju). Ćuriće treba ravnomjerno rasporediti po površini plastičnih kaveza. 

Broj grla u kavezu se obično kreće od 5 do 6. 

Kavezi na kamionu treba da su čvrsto i pravilno složeni, kako bi se izbjeglo pomjeranje i lom kaveza prilikom prevoza. Od tovilišta do klanice ćurići treba da stignu što prije, jer duže trajanje prevoza izaziva kalo, a može doći i do većeg mortaliteta. Za vrijeme visokih temperatura treba izbjegavati prevoz utovljenih ćurića. Otpremom ćurića na klanje proizvodni ciklus je završen.

Kako popraviti plodnost malinjaka?

Obim i broj zahvata koji iziskuje uređenje zemljišta prvenstveno zavise od zatečenog stanja površine na kojoj se želi podići novi zasad maline i kupine. 

Čišćenje i ravnanje površine zemljišta obavezna je radnja u sklopu uređenja odabrane parcele, a ima za cilj eliminisanje svih većih ili manjih potencijalnih fizičkih i drugih smetnji, kao npr. zemljišnih depresija koje bi kasnije predstavljale nepoželjna mjesta akumulacije površinske vode. Eliminisanje korova, takođe je radnja koja se u ovoj fazi redovno primjenjuje. Herbicidi Cidocor, Herkules i Basta efikasna su sredstva za uništavanje najvećeg broja višegodišnjih i jednogodišnjih korova, te se u ovu svrhu najčešće preporučuju. Ukoliko je zemljište na kojem se želi podići malinjak nešto slabijeg kvalteta, obavezno je popravljanje njegove plodnosti, odnosno poboljšanje njegovih fizičkih i hemijskih karakteristika. Popravka plodnosti zemljišta vrši se meliorativnim đubrenjem organskim i mineralnim đubrivima, a prema potrebi izvodi se i kalcifikacija (korekcija pH vrijednosti), te odvodnjavanje, odnosno obezbjeđuje i sistem za navodnjavanje. 

Zemljišta obogaćena organskom materijom su veoma povoljna za uzgoj maline i kupine. 

Ista poboljšavaju teksturu zemljišta, te zadržavaju mineralne elemente usljed bazičnosti od ispiranja. Organska materija poboljšava vodni režim zemljišta, odnosno povećava kapacitet za zadržavanje vode. Bogatsvo zemljišta organskom materijom često ne smije biti omalovažavana. Količine organske materije koje se dodaju zemljištu mogu biti bez suštinskih ograničenja. Ova forma može da bude sastavljena od slame pomiješane sa stajnjakom, zelenišnim đubrivima (sudanska trava, raž, ozima žita) ili pak komposta. Količina 3-5 tona po dunumu ovih materija trebala bi biti dovoljna u najvećem broju slučajeva, a veće količine, u cilju povećanja vodnog kapaciteta zemljišta, treba biti dodata na zemljištima pjeskovitog tipa, čime se poboljšava i njihova struktura, drenaža, ali i aeracija, spram zemljišta koja imaju veću količinu gline. Razgradnja ove organske materije mikroorganizmima zemljišta zahtijeva naknadne količne azota osim ukoliko organmska materija nije bila od leguminoza. Oko 6 kg stvarnog azota treba dodati na svaku metričku tonu slame i stajnjaka i 12 kg istog treba dodati za neleguminoznu organsku materiju ili zelenišno đubrivo u cilju pomoći razgradnje.

Ukoliko se primjenjuje kokošije đubrivo isto se dodaje u jesen, u količinama 0,5-1,0 t po dunumu.

Idealno, organska materija treba biti unešena po površini 10-15 cm prije same sadnje. Organska materija povećava raspoloživost hranjiva, kationa, zemljišni kapacitet i naravno, mikrohranjivi sadržaj. U zavisnosti od zatečenog nivoa plodnosti zemljišta, količina đubriva za meliorativno đubrenje za mineralna NPK đubriva (5:20:30, 5:22.35, 6:26:26, 7:14:21, 10:20:30) kreće se 1,5-2,5 t/ha. Ukoliko se primjeni meliorativno đubrenje, unošenjem u trake (ne đubri se cijela površina - redukovano đubrenje) ove količine mogu biti i za oko 3 puta manje od navedenih. Najpodesnije vrijeme provođenja meliorativnog đubrenja je u dva navrata, po 50% ukupne količine, prije i poslije dubokog oranja. 

Nakon rasturanja stajnjaka, mineralnih đubriva, a po potrebi i krečnjaka obavlja se oranje zemljišta na dubinu 30-40 cm. 

Duboko oranje vrši se isključivo pri umjerenoj vlažnosti zemljišta, i to najmanje mjesec dana prije početka sadnje. Ukoliko postoji nepropusni sloj, rigolovanjem će se isti prevezići i povećati propusnost zemljišne podloge. Rigolovanje podrazumijeva razbijanje neporopusnog sloja zemljišta primjenom podrivača koji prave uske kanale u zemljištu, na dubini 75-100 cm. Dlijeta na podrivaču postavljaju se na takvu dubinu da obavljaju funkciju ispod stvrdnutog sloja zemlje, kako bi isti bio prekinut. Razbijanje nepropusnog sloja na ovaj način trebalo bi biti učinjeno dva puta po istoj parceli, tako što se u drugom prolazu traktor kreće pod uglom od 90° u odnosu na predhodno izvedenu radnju. Treba napomenuti da zemljište prilikom izvođenja ove radnje mora biti umjerene vlažnosti, obzirom da bi ista ukoliko bude povećana imala suprotan efekat od onoga koji se želi postići samom operacijom. 

Poslije izvršenog oranja pripremana parcela čisti se od krupnijeg kamenja, kao i ostataka korijena korovskih i drvenastih biljaka. Po ovoj radnji dalje se pristupa detaljnijoj površinskoj pripremi zemljišta za sadnju, koja podrazumjeva dodavanje druge polovine organskih i mineralnih đubriva, te tanjiranje i drljanje do potpunog usitnjavanja površinskog sloja zemljišta. U okviru površinske pripreme zemljišta za sadnju preporučuje se provođenja mjera njegove dezinfekcije i dezinsekcije preparatima, kao što su: Timet, Galation, i dr.

Kako liječiti upalu vimena?

Da bi se dobilo mlijeko ekstra kvaliteta sa prihvatljivim brojem mikroorganizama i somatskih ćelija, neophodno je preduzeti određene higijenske mjere od kojih je pravilna higijena vimena najznačajnija.

Mikroorganizmi u mlijeku potiču iz različitih izvora. 

Mikroorganizmi najčešće dospijevaju u vime (mliječnu žlezdu) i mlijeko preko vode koja se koristi za pranje sisa prije muže. Voda je idealna podloga za rast i razvoj mikroorganizama. Najzad, u vodi je nastao i cijeli živi svijet pa je ona tako pogodna životna sredina i za mikrorganizme. Kada se vime pere vodom ona se sliva niz sisu i lako dolazi do sisnog otvora. Dovoljno je da do sisnog otvora dospije samo jedna kap vode pa da prodre u sisni kanal potencijalno unoseći mikrooganizme. Takođe, izvor mikroorganizama koji dospijevaju u mlijeko jesu i ruke muzača koje su često zaprljanje ili vlažne usled pranja sisa. 

Mleko iz inficiranih četvrti vimena sadrži bakterije koje mogu da se prenose na druge krave putem muže. 

Takve su Staphaureus i Strepagalactie bakterije. One se mogu naći duž jedne linije i aparata za mužu i prenositi do sledećih 5-6 krava koje su na muži. Jednom kada se nađu na koži sise, bakterije počinju svoje razmnožavanje. Pogodna mjesta za njihov rast i razvoj predstavljaju pukotine koje nastaju kao posljedica mikrolezija (ranica) na koži sisa. Poslednja istraživanja (Cook N.B., 2002) pokazuju da su pojave novih infekcija vimena direktno povezane sa većom zaprljanošću vimena. Povećan broj somatskih ćellija je znak zapaljenskog oboljenja mliječne žljezde poznatog kao mastitis (upala vimena). Upala vimena nastaje kao posledica patološkog procesa u kome učestvuju patogeni mikroorganizmi. Kod mastitisa dolazi do značajnog smanjenja proizvodnje mlijeka u mliječnoj žljezdi. Troškovi liječenja su značajni naročito kod teških slučajeva sa neizvjesnim ishodom. Nakon izlječenja nivo laktacije se rijetko kad vraća na prethodnu vrijednost, a nisu rijetki i slučajevi izlučenja takvog mastitičnog grla.

Upala vimena kao ekonomski problem

Upala vimena je najskuplja bolest muznih krava koja farmere širom svijeta košta, po nekim procjenama, oko 140 eura po jednom oboljenju. Ovaj trošak se odnosi na: pad proizvodnje  mlijeka, trošak odbačenog mlijeka, liječenje, izlučenje, i finansijski gubitak usljed pogoršanja klase mlijeka. U stadu sa 100-ak krava i pojavom mastitisa u 65 slučajeva tokom godine, kao i sa ukupnim brojem somatskih ćelija od 200.000, ukupni godišnji trošak uslijed mastitisa se procjenjuje u svijetu na oko 12.800 eura (izvor: Edmondson i Blowey 2001). Da bi se dobilo mlijeko ekstra kvaliteta sa prihvatljivim brojem mikroorganizama i somatskih ćelija, neophodno je preduzeti određene mjere od kojih je pravilna higijena muže najvažnija.

Postupak prije muže

Prije muže je neophodno sise očistiti i dezinfikovati da bi se smanjio mogući broj mikroorganizama koji mogu dospjeti u mlijeko. To se sprovodi u postupku koji se popularno naziva SUHA MUŽA. Osnovno je da se ne upotrebljava voda ni u kom slučaju u toku pripreme sisa za mužu. Time se značajno smanjuje rizik od prodora mikroorganizama u sisni kanal i mlijeko. Prije čišćenja vimena preporučuje se izmuzavanje tj. proba prvih mlazeva. Postupak je koristan jer se na taj način izlučuju i mikroorganizmi kojih je najviše upravo u prvim mlazevima mlijeka. Sadržaj koji se dobija u toku probe treba pokupiti u posebnu posudu sa crnom podlogom, nikako na “čizmu’’. Zatim, procenti stanje mlijeka prema izgledu i neškodljivo prosuti sadržaj lončeta. Paziti da se sadržaj izmuženog mlijeka ne raznese po podu štale što, ukoliko u njemu ima patogenih mikroorgamizama, može dovesti do širenja infekcije na ostale krave.

Postupak poslije muže

Poslije muže je neophodno da se sise zaštite i dezinfikuju. Brojna istraživanja pokazuju da ukoliko je efikasna dezinfekcija nakon muže, može dovesti do smanjenja pojave novih mastitisa i preko 50%. Treba izbjegavati dezinfekciju sa vodenim rastvorima dezinficijenasa koji se prave neposredno pred nanošenje. 

Kvalitet vode koja služi za pravljenje takvog rastvora je od naročitog značaja. Ova voda nije uvijek odgovarajućeg kvaliteta što se ogleda u mogućem prisustvu mikroorganizama (alge, bakterije), preterane koncetracije minerala (kamenac) i rastvorljivih gasova. S toga je neophodno vodu povremeno testirati. Odlike vode kao rastvarača u ovom slučaju direktno mogu imati negativan uticaj na sposobnost dezinficijensa da uništava mikroorganizme. Naročito je nepovoljan uticaj saliniteta vode, njene tvrdoće, prisustva organskih materija i hlora. Salinitet je mjera taloženja vode i određuje se preko sadržaja kalcijum karbonata. Smatra se, a i potvrđeno je kroz brojna istraživanja, da voda saliniteta sa preko 500 jedinica/milion značajno smanjuje koncetraciju raspoloživog joda u dezinficijensu za sise. Tvrda voda sadrži visok nivo kalcijuma, magnezijuma i mangana. 

Vode se klasifikuju prema stepenima tvrdoće na meke, veoma meke, tvrde i veoma tvrde. 

Dokazano je da pojedine dezinfekcione komponente, kao npr.hlorhexidin, gube svoju baktericidnu moć pri nivou tvrdoće od 20  jedinica/milion. Kada je tvrdoća iznad tog nivoa hlorhexidin se taloži i postaje praktično neaktivan. Period između dvije muže je kritičan za prodor mikroorganizama i razvoj patološkog procesa u mliječnoj žljezdi. Sisni kanal je neposredno nakon muže opušten i delimično otvoren tako da postoji mogućnost prodora mikroorganizama iz spoljne sredine. Da  bi se to spriječilo potrebno je sise odmah nakon muže dezinfikovati sredstvom koje ima sposobnost zatvaranja sisnog otvora. 

Između dvije muže vimena su izložena različitim nepovoljnim uticajima spoljašnje sredine, prije svega klimatskim. 

Stoga je važno da se sise zaštite i spriječi nepovoljno dejstvo klimatskih faktora kao što je jako dejstvo sunčevih zraka, zatim uticaj vlage ili izrazite hladnoće. Sredstva za zaštitu sisa treba da sadrže emulzije i druge kozmetičke sastojke koje  mogu da poboljšaju stanje kože sisa. Dodate emulzije doprinose dobrom zdravstvenom stanju kože sisa čineći je glatkom i ravnom i tako smanjuju higijena vimena nakupljanje potencijalnih patogenih uzročnika mastitisa u pukotinama i ragadama na površini kože. Nisu sve emulzije podešene za njegu kože sisa. Izbjegavaju se neke biljne emulzije zatim tzv.bijela ulja (parafin), dok se izuzetno cijeni glicerol. Takođe, ako se emulzije dodaju dezinficijensima za sise, kod pojedinih slučajeva može doći do smanjenja njihovog baktericidnog efekta. Ovo će zavisiti od koncetracije dodatih  emulzija. Zdravo, čisto i njegovano vime povoljno utiče na opšte stanje krave i produktivnost, ali je i ogledalo samog farmera, njegove brige i svijesti o značaju pravilne higijene vimena.

Izvor: www.agroplod.rs